Zlatne niti Panonske nazine

U kulturnom centru slovačkog grada Pezinok, u vremenu od 09.11. do 05.12. 2015. otvorena je izložba Zlatne niti Panonske nazine pod budnim okom kustosa Zlatka Blaževića. Izložba slika i predmeta od slame više autora, prikazuje posebnost izričaja hrvata iz bačke ravnice. Mještani Tavankuta okupljeni oko HKPD “Matija Gubec” čuvaju od zaborava i prenose na nove generacije zlatnu umjetnost zlatnih klasova.

………………………………………………
ZLATNE RUKE SLAMARKI

Umjetnost naših ravni Bela Gabrić

Svaki kraj ima svoju umjetnost koja je njegova glavna oznaka i po njoj se razlikuje među mnoštvom raznih umjetničkih stilova i sadržaja.

Kada govorimo o bačkoj ravnici, odmah se u našoj mašti ukažu nepregledna polja zlatnih klasova koji u blagom talasanju pjevaju vječnu pjesmu vječnoj Ljepoti i Dobroti na radost svih koji ta polja vole i brižno obrađuju.

Ti zlatni klasovi bili su i ostali trajno nadahnuće umjetnosti klasja.

To je počelo veoma davno i vrlo jednostavno. Prvo su djevojčice i djevojke oplele prsten od slame ili manju perlicu s dva – tri klasa da nekog svog dragog darivaju i obraduju.

Također su djevojke i žene plele od slame razne ukrase od žita. Najobičniji žitni ukras bio je mali buket vlaća kojeg su žene svezale, a slamu su oplele i to je služilo kao ukras na zidu.

Ali, glavni i najveći poticaj za razvitak ove umjetnosti klasja bila je žetvena svečanost – dužijanca koja ima svoj izvor i početak na bunjevačkim salašima.

Pri kraju “risa” (žetve) risaruše su oplele žitni “vinac” kojim su zakitili šešir bandaša, a svima drugima su oplele perlice s klasovima.

Taj “vinac” bandaš je dao domaćinu prilikom dolaska na salaš na proslavu dužijance. Risaruše su željele da taj “žitni vinac” bude što ljepši, ali nije sačuvan, jer je u jesen okrunjen i žito je pomiješano sa sjemenom za novu sjetvu kao znak plodnosti koja se željela prenijeti na novo žito.

Tako je to bilo godinama, ali onda je nastupio presudan moment u razvitku umjetnosti klasja.

Početkom kolovoza – augusta 1911. godine župnik Blaško Rajić je sa članovima Katoličkog društva u subotičkoj crkvi sv. Roka priredio prvu dužijancu kao narodnu i crkvenu liturgijsku svečanost. Za tu veliku svečanost “opleten” je velik “žitni vinac” s klasjem a zakićen ružicama.

Tako je to bilo svake godine za dužijancu u crkvi i ne znamo kada je prvi puta umjesto žitnog vijenca “opletena” žitna kruna ukrašena klasovima. Te krune su svake godine bile sve ljepše i raskošnije, a rađene su po uzoru na kraljevske krune pojedinih vladara.

U Dijecezanskom (biskupjskom) muzeju u Subotici sačuvano je nekoliko prekrasnih žitnih kruna s dužijance u subotičkoj katedrali između dva rata. Promatrajući te krune vidimo veliku vještinu većinom nepoznatih naših umjetnica koje su stvorile djela vrhunske umjetničke ljepote, gdje je došla do izražaja nenadmašna mašta tih narodnih stvaralaca.

Ali, opet su se zbili prijelomni događaji koji su imali sudbonosni utjecaj na razvitak umjetnosti klasja.

Poslije drugog svjetskog rata, u novom socijalističkom društvu, režimske vlasti su s velikim nepovjerenjem gledale na žitne krune na dužijanci jer su podsjećale na bivšu kraljevinu i na bivše društveno uređenje. Zato su umjetnice morale tražiti nove umjetničke forme. Mi znamo da je umjetnički duh neuništiv i umjetnik će uvijek naći nove oblike da ostvari svoje djelo i izrazi svoje poruke i svoja osjećanja.

Tako, umjesto kraljevskih simbola, umjetnice su počele plesti liturgijske simbole. Najstarija umjetnica u tehnici slame, Kata Rogić, za dužijancu u Đurđinu 1946. godine izradila je od slame i vlaća kalež s hostijom, a za dužijancu 1947. godine izradila je sakramenat (monstrancu) koji je sačuvan i nalazi se u Župskom muzeju u Đurđinu. Isto tako stvarani su liturgijski simboli za dužijancu u subotičkoj katedrali sv. Terezije i u drugim crkvama u naseljima. Na taj način ova umjetnost klasja dobila je nove oblike i nove sadržaje.

Poslije nekoliko godina, umjesto liturgijskih simbola izrađenih u tri dimenzije, umjetnice su stvorile novu umjetničku formu, stvorile su slike od slame kao reljef. Te slike od slame, koje su rađene za dužijancu u katedrali i drugim crkvama, imale su religiozne i liturgijske motive i simbole.

Sasvim je bilo jasno da umjetnice u vječnom traženju novih sadržaja i novih oblika ljepote neće ostati samo na tom području.

Prve slike u tehnici slame

Tako su nastale prve slike od slame s novim sadržajima. Pred nama u punom sjaju u svojoj ljepoti pojavile su se brojne slike s motivima bunjevačkih salaša i žitnih polja sa zlatnim klasovima. Sve je to popraćeno slikama raznih prizora iz svagdašnjeg života na salašu gdje naši žive prenoseći svoju ljubav i žrtvu na svoje njive i na svoje obitelji čuvajući živu vatru domaćeg ognjišta.

Tako je nastala i tako se razvila nova umjetnost klasja koja sa svojim simbolima i slikama od slame predstavlja nešto jedinstveno što je niklo na ovim bačkim žitnim poljima. Zato je ta umjetnost klasja najljepši izraz ljepote naše bačke ravnice. Naše brojne umjetnice svih generacija znale su izraziti veliko bogatstvo svoje umjetničke mašte i veliku ljubav prema svom narodu i zavičaju. Zlatna slama u svojim nijansama i zlatno klasje dalo je izvorni materijal da naše umjetnice stvore umjetnost koja je izraz ovog kraja i našeg života.

Ova umjetnost klasja prihvaćena je od brojnih naših umjetnica i umjetnika u tehnici slame. Ne možemo navesti sva njihova imena. Ne želimo nikoga podcijeniti, ali ovom prilikom navodim imena samo najstarijih naših stvaralaca u umjetnosti klasja.

Iz Đurđina su Kata Rogić, Mara Ivković Ivandekić, Matija Dulić i Ruška Poljaković. Iz Žednika su sestre Ana, Teza i Đula Milodanović. Iz Tavankuta su Ana Balažević, Marga Stipić i Ruža Dulić. Iz Bikova je Teza Vilov. Iz Subotice su Ana Crnković, Ruža Sarić i Jozefa Skenderović.

Kada se u krilu crkve u okviru dužijance ova umjetnost u tehnici slame već razvila do svoga savršenstva, počeo je organizirani rad na njegovanju i upoznavanju ove izričito naše umjetnosti.

Kolonija slamarki

Velika pomoć u razvitku ove umjetnosti u tehnici slame bilo je osnivanje Likovne kolonije 1961. godine pri KUD – u “Matija Gubec” u Tavankutu. Ovoj Likovnoj sekciji stalno su prilazili novi članovi tako da se aktivnost najviše očitovala u organiziranju izložbi prilikom dužijance u Subotici, a zatim u brojnim gradovima u Jugoslaviji i u inozemstvu.

Tako je s uspjehom priređeno oko 15o izložbi na kojima su slike od slame bile pravo otkriće i veliko iznenađenje za sve posjetioce.

Novi poticaj u razvitku ove umjetnosti bilo je osnivanje “Kolonije naive u tehnici slame – Slamarke Jugoslavije”, koja je imala prvi saziv 1986.god. a deseti 16.VII.1995.god. u Tavankutu.

Sve to daje nove polete za stvaranje slika koje su nam bliske po svom ugođaju i po svojoj poruci koja izvire iz našeg života na ovoj bačkoj ravnici.

(Zvonik, Subotica, broj: 10, kolovoz – august 1995., 12, 13.)