Ženska nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine

Moslavina

Ženska nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine, (zvana i granićarska) razlikuje se od one u jugozapadnom dijelu svojom jednostavnošću, bjelinom i skromnim ukrasom na tekstilu. Rupićasti bijeli ukras mogao je biti izveden vezilačkim ili tkanim tehnikama i to: šlinganja, iveranja’, gažvanja i duplanja. Nošnja je u potpunosti bijela, osim na nekim mjestima, kao što je donji dio rukava, oko zapešća, te mjesta gdje se nabrani rub tkanine spaja obašvicom.
Tu su utkivane uske crvene ili plave pruge. Crvene su nosile djevojčice i mlade žene. Plava boja je za žene u zrelijoj dobi i žalosti. Stariji izvori potvrđuju da se do početka 19. stoljeća u ovom kraju Moslavine nosila jednodijelna duga košulja ćelača, celača. Ona je sezala do polovice listova, a duljina rukava se mijenjala prema godišnjem dobu. Košulja se pod vratom nabirala i vezala uskom vrpcom, a oko pojasa ovijala užom platnenom vrpcom crne boje zvanom žnjora.
Jednodijelna košulja, rubačiza, rubačica, dugana, celača, beda zadržala se kao gornja, glavna odjeća sve do 2. svjetskog rata. Dječaci i djevojčice nosili su je svakodnevno sve do polaska u školu.

Početkom 19. stoljeća rastavlja se cjelovita košulja, pa se posebno kroje i nose oplećak, kasnije nastavak, te skuti, rub’ne ili rubaće. Preko skuta stavljaju pregaču – fertun ili vertun izrađen od 2-3 pole platna. Uz tu dvodijelnu odjeću od polovice 19. stoljeća počinju se nositi od tvorničkog materijala kratki haljeci bez rukava, zvani Iajbeci prsluci ili zobunci’, načinjeni od crne, smeđe, ljubičaste, tamno zelene i plave boje.

Moslavina

Boja lajbeka bila je propisana prema vojnim okruzima. Svaka kumpanija je imala svoju boju. Starije varijante lajbeka izrađivane su od crnog, bijelog ili plavog darovca i nisu imali gotovo nikakvih ukrasa, za razliku od novijih koji obvezatno imaju ukras načinjen od raznobojnih reglica, reglji ili nabora, te ornamentalno poredanih sitnih gumbića. Sprijeda su se sapinjali žnjorom, pantlekom ili kopčicama baba i ded.
Ženska nošnja početkom 20. stoljeća sastojala se od košulje, oplećka, tipa ponča, sa bogato nabranirn rukavima stegnutim u zapešću, platnene suknje zvane košlja, rubača, rub’na, skuti ili krila, te pregače ili f(v)ertuna. Rub’na je po cijeloj dužini bila našnitana ili nafaladana od 5-8 crn dubokim Jaldama ili naborima. U pojasu je bila ukrašena crvenom obašiicom, a krajevi su završavali obrubom.
Platnena je suknja nošena u nekoliko inačica: sitno i krupno šnitani skuti, skuti s velikim porubom i na pole, skuti sušitom apkom.
Starija inačica tih skuta bila je bez ukrasa, a novije su ukrašene bijelim rupičastim tkanjem – gažva ili bijelim bušenim vezom – šlinga. Ispod skuta nošene su podsuknje, podrubače, podrubinke, podskutići, skutići, untorak ili granjarače. Uz ovu odjeću pripasivala se za svakodnevnu uporabu bijela lanena pregača, vertun ili fertun, a u svečanim prilikama nosile su se razno bojne svilene pregače.
Na radne rub’ne dolazila je nešto kraća nenafaldana pregača, debeljaš, ponjavor, ponjavić, ponjav’ć.
Bluza ili oplećak, bio je vrlo širok, krojen iz četiri do pet pola platna, rukava prišivanih ne uz poramenicu, već s njom od ovratnika, goljera, sve do šake. Rukav je kod šake bio stisnut u kol’jer’ć. Širina rukava postizavala se pravokutnim umetkom – latvicom, koja se umetala pod pazuhom.

Haljetak bez rukava, lajbec od raznobojnog brokata, pliša ili sukna upotpunjavao je ovu stilsku cjelinu. U pojasu su nošeni crni pojasevi – žnore, Žnorje. Kao novija moda uobičajilo se nošenje kupovne delenske šarene marame, sa ili bez frandži, križanih preko prsa.

U zimskom periodu nošeni su kratki kaputići tušl ili kalmak, žuti kožuni oivićeni crnim krznom, tzv. kožunci, pršnjaci, kabanice od darovca – al(j)ne, i vunene najčešće crne, smeđe ili tamno crvene marame.
Specifičnost ženske nošnje sjevero istočnog dijela Moslavine je njena jednostavnost i bjelina. Gotovo nema nikakvih razlika, osim oglavlja, u odjeći mladih djevojaka, žena zrelije dobi i starica.
Prigodom odijevanja ženske narodne nošnje najprije se navuku čarape ili oviju obojci , te obuju opanci. Zatim slijedi oblačenje navlačka – odgovara današnjem kombineu, zatim podsuknje tj. donjih dijelova odjeće – podoplečae, (nošen samo u zimskom razdoblju) i podrubača.
Na gornji dio obuče se opleće, a zatim rubača koja se čvrsto stegne u struku. a prednji dio rubače oblači se pregača ili fertun, a u struku se opasivao pas.

Moslavina

Rubače, rub’ne ili skuti, te podrubače ili podrubinke kod katoličkog življa su vrlo dugačke, sežu do gležnja, a negdje i do pete, za razliku od pravoslavnog stanovništava koje je nosilo nešto kraće nošnje, a one su mogle sezati do polovice lista.

Rubača se sastoji od 4-5 pola, te jedne pole nešto grubljeg domaćeg platna koji je dolazio na prednji dio. Stražnji dio rubače nabran je ustruku. Prednja pola je uz krajeve nabrana, a u sredini struka ima raspor. &tbača je u strukuprišivana na 5-6 cm široku traku – koja se produžuje u vrpcu za vezivanje. Pregača – fertun ili vertun sastavljen je od dvije pole platna koje su u struku nabrane i učvršćene ošvicom, obašvicom koja ima na kraju prišivene uske trake tvorničke proizvodnje ili dvije male omčice kroz koje se provlači crni pojas – žr!jora, te vezuje s lijeve strane.

Pojašnjenja;
Iveranje – je tkalačka tehnikanaopačnog prijebora. Budući da se prigodom tkanja dodaje daščica, zbog toga se u južnoj Moslavini naziva još i na daščicu ili na paličke. Gažva je tkalačka tehnika kod koje se «gužvaju», tj. stežu niti, kao kod tehnike raspleta. Vutianje, dupijanje, šupljanje dolazi od slavenskogpostanja osnove riječi vutl, dupl i šupl, što označava šupljinu.

Na tradicijskom sjeveromoslavačkom gornjem svečanom ruhu, tj. na skutima, fertunu i rukavima nastavka, primjenjuje sebijeli ukras – šlinga. Naziva se još i izrezanac i richelie. Pravilan rupičasti bijeli ukras je stariji. Danas, osobito na uporabnom tekstilu, kao što su: nadstoljnjaci,
stoljnjaci, tabletići, jastučnice i ostala posteljina, izrađuju se različitih veličina, nepravilni oblici.

Crvena i Bijela Moslavina – Slavica Moslavac