500 godina procesije “Za Križem”

Križonoše

Već više od 500 godina stanovnici središnjeg dijela otoka Hvara u noći sa Velikog četvrtka na Veliki petak idu za križen. U krugu od šest mjesta – Vrbanja, Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika i Svirača – prođe se i do 25 km. Središnja osoba procesije je križonoša, koji nosi križ iz osobnog zavjeta ili želje, a prate ga obitelj i prijatelji u bratimskim tunikama, noseći ferale i torce. Uz križonošu i pratnju su i pjevači Gospina plača, drevnog i mnogima nerazumljivog napjeva.

Nije poznato kada su krenuli prvi teški pokornički koraci, kada se netko u našim mjestima prvi dosjetio uzesti križ i krenuti u noć. Postoji nekoliko teorija kako je i zašto nastala ova procesija. Prva teorija govori da je ona izravno potaknuta krvarenjem malog raspela u Hvaru 1510.g. i Pučkim ustankom koji je slijedio. Druga govori da je nastala nakon što su se mjesta središnjeg dijela otoka odcijepila od hvarskog kaptola, a treća da je ova procesija nastala kao tipičan izraz pobožnosti i pokore srednjovjekovnog Hvaranina. Povijesni podaci pokazuju kako se u početku nije odvijala u sadašnjem obliku. U 17.stoljeću procesija je polazila na Veliki petak ujutro oko 4,5 h i odvijala se samo između dva susjedna mjesta. Tako su Jelšani odlazili u Pitve i Pitovjani u Jelsu, Vrisničani u Svirče i obrnuto…

Zanimljive priče i događaje u vezi procesije izazvali su ratni događaji, posebno u II.svj. ratu. Na Cvjetnicu 1941.g. njemački bombarderi napali su Beograd i tako je počeo rat u Jugoslaviji. Na Hvaru su ljudi bili pozvani u vojsku, pa je bilo upitno hoće li se ići zakrižen. Ipak, krenulo se. Crkve i kuće su bile u potpunom mraku, a i oni koji su išli u procesiju trebali su ugasiti svijeće i ferale. Tijekom noći javili su ljudima da je Jugoslavija kapitulirala i da se mogu upaliti svijeće bez ikakve opasnosti. Ipak, najbitnija događanja u vezi procesije Za križen dogodila su se u jeku ratnog vrtloga. 1943. g. je na Hvaru vladala talijanska okupacija i zabranili su procesiju. Nekoliko ljudi je zamolilo talijanskog komandanta da je odobri i pristao je, ali uz neizbježan uvjet: uz križonošu može ići još samo deset muškaraca. Žene i djeca nisu smjeli ići. Naglasio im je da će patrola obilaziti cijelu noć, i ako pronađe veći broj ljudi od dozvoljenog, bit će prisiljen hapsiti i strijeljati. Nisu smjeli paliti svjetla, niti pjevati i moliti. Svjedoci te noći sjećaju se kako je 6 crkvi bilo prepuno na ispraćaju, strah se mogao rezati nožem, a ljudi su plakali kao da čovjeka vode na stratište. Malobrojni sudionici procesije sjećaju se kako su u velikom strahu išli od mjesta do mjesta, osluškujući svaki šum, plašeći se patrole. Vrisniški župnik zapisao je te godine: “U pet ujutro išao je narod plačući prema svome križu”. Ove, 1943. u Svirčima je nosio križ brat moje none, Juraj Plenković. I danas je u njegovoj rodnoj kući fotografija, slikana nekoliko sati prije procesije. Nekoliko ljudi u crnim veštitima, na licima strah i ozbiljnost, a sunce koje pada na njih samo pojačava neizvjesnost koja ih je čekala tu noć. Ljudi su se nadali da će sljedeća godina biti bolja i da će rat napokon završiti. Nažalost, 1944.g. na našem otoku bila je puna ognja, dima i krvi. Krenuli su masovni zbjegovi, tako i onaj u egipatski pustinjski logor El-Shatt, gdje se iz Dalmacije našlo preko 20 000 izbjeglica, i gdje je – jedini put u povijesti – održana procesija Za križen izvan našeg otoka. Logorske kantine su za ovu prigodu bile pretvorene u crkve. Procesija je pod jakim naletima pustinjskog vjetra trajala tek tri i pol sata, ali je na nekoliko tisuća vjernika ostavila snažan dojam.

Nakon toliko stoljeća pitamo se: kako je opstala ova procesija? Zbog čega se ljudi prijavljuju za nošenje križa? Većina križonoša ne govori svoje razloge, to je njihova tajna. Kako shvatiti najstarijeg križonošu u 20. st., Luku Bojanića koji je 1934. nosio križ za Vrisnik u dobi od 83 godine! Kako shvatiti želju i volju Hvarana da idu svake godine za križen? Otočane nije omela ni orkanska bura 1910.g., koja je čak nosila ferale. Nije ih omela nevera 1942., ni jak pljusak koji je padao cijelu noć 1978.g., kada su se svi vratili promrzli i mokri, ali se nitko nije razbolio. Procesija Za Križen nije pompozna manifestacija. Ona traži koncentraciju i uživljenost, proživljavanje te noći. U kaosu današnjeg vremena iziskuje povratak korijenima naše baštine, osluškivanje tišine, meditaciju, molitvu i strpljivost.
Zorka Bibić

izvor >>>> www.otok-hvar.com, foto: www.antenazadar.hr