Vinogradarstvo

    Branje maslina

    Duboka je privrženost hrvatskih seljaka uzgoju vinove loze i vinogradarstvu. Iako lozu nisu poznavali u svojoj pradomovini, nakon dolaska na ovaj prostor preuzeli su tehnologiju uzgoja i prerade te drevne mediteranske kulture i posve je udomaćili u svoju kulturu. Sve do druge polovice 19. stoljeća vinogradarstvo je bilo vrlo značajnom poljodjelskom djelatnošću. Sirenjem filoksere tada dolazi do određene stagnacije, ali nakon provedene regeneracije loze (pretežno između 1890. i 1912) postupno je vinogradarstvo opet zauzelo svoje mjesto u seoskoj ekonomiji.

Prirodne osobitosti položaja Hrvatske, smještene na razdjelnici srednje Europe i Sredozemlja, uvjetovale su izgled vinograda i sorte grožđa. U primorskom dijelu – od Istre do južnog Jadrana – trsje, lozje uzgaja se na omanjim terasastim položajima, a sorte su prilagođene blagoj i sušnoj mediteranskoj klimi. Vinogradi (gorice) u kontinentalnim područjima (Međimurje, Zagorje, Prigorje, Pokuplje, Moslavina, dijelovi Slavonije, Podunavlje) položeni su na prisojnim stranama brežuljaka, na visini između 110 i 350 m, a sorte prilagođene vlažnijoj i oštrijoj srednjoeuropskoj klimi. No, valja spomenuti da se posvuda sadilo po nekoliko trsova i neposredno uz kuću, na podupiračima. Ljeti su svojim lišćem te brajde, odrine pridonosile hladovitosti prostora.

Mnogo je trebalo uložiti truda da se dobije grožđe i vino. Zemljište na kojem se namjeravao uzgojiti vinograd ponajprije su duboko prekop ali. Kopanje pijukom i motikom i do 80 cm dubine (rigolanje) obavlja se obično zimi. Kad se u rano proljeće stavljaju sadnice, očekuje se da će se prve godine loza “primiti”, druge razviti, a tek treće dati plod. Različita je bila praksa podupiranja biljke. U primorskim predjelima gdje ih uopće nisu podupirali, ili bi ih vezali uz kamene ograde, a u unutrašnjosti je bilo uobičajeno oslanjanje trsa na kolac.

Branje maslina

Kolčenje, stavljanje novih kolaca, također je proljetni posao, dopunjen vezanjem, što se nekad radilo raženom slamom, vrbovim šibljem, likom ili usukanom vunom. Redovit je posao i rezidba. Slabe su rozgve s trsa odstranjivali posebnom vrstom noža široke oštrice sa srpastim završetkom (kosir, koserić); u novije doba vinogradarskim škarama. Slijedilo je prvo kopanje (motikom, gdjegdje i ralom) kojim se zemlju odgrtalo od trsa, zatim se gnoj ilo, a onda po drugi put kopalo zagrćući zemlju uz trs i prekrivajući gnoj. Zaštićivanje loze od bolesti provodilo se zasipavanjem sumporom (ranije iz vrećice, kasnije kupovnom limenom sumporačom) te prskanjem modrom galicom pomiješanom s vapnom (ranije iz običnoga vjedra pomoću grančice, kasnije mehaničkom leđnom prskalicom). Da bi se sačuvala vlaga oko nasada te suzbio korov, još se u nekoliko navrata okopavalo.

Kad je grožđe počelo dozrijevati, valjalo ga je čuvati od ptica. Od zobanja su ih pokušavali odvratiti stavljanjem strašila ili neke vrste vjetrenjače (klopotec, klepetec) drvenih krila koja su stvarala buku. No, prakticira lo se i unajmljivanje posebnih čuvara (pudari) koji su, boraveći u to doba u vinogradarskim kolibama, nadzirali trsje.
Berba (branje, trgatva, jematva) zajednički je posao svih ukućana, a odlikuje ga posebno dobro raspoloženje berača. Odrezanim grozdovima punili su vjedro (škaf) , iz njega presipali u oveće plosnate posude (brenta, puta), a njih su brentači na leđima prenosili do velike kace (badanj) i ondje ga odmah gnječili rašljastim štapom. Kaca je često bila postavljena na kola radi transportiranja do kuće. U jadranskom su području košarice s ubranim grozdovima istresali u životinjske mješine (meh, mih) koje su sami umjeli pripremiti od vlastitih koza ili ovaca. U njima se grožđe prenosilo do kuće na leđima magarca ili mazge. Ondje su ga istresli u široku pliću kacu(čeber, maštelo) te gazili (mastili) bosim nogama.

Staru tradiciju gaženja grožđa zamijenili su preradom u tijesku (preša, turanj), velikoj napravi od hrastovine. Funkcionira tako da grožđe, pohranjeno u donji dio tijeska (koš), pritišće uteg (dedek-babica) pod težinom poprečne grede (tram). Greda je spojena s vijkom (ig!a), pa se vrtnjom vijka, još otežanog kamenom, cijeli pogon stavlja u djelovanje. Dobiveni sok (mošt) prelili su u bačvu i ostavili nekoliko dana da provrije.
Nakon završene fermentacije izdvojili su trop, a tekućinu prelili u čistu bačvu u kojoj je mirovala do početka studenoga. Drži se da mošt postaje vinom’nko Martinja (Il. studenoga), pa je taj dan u sjevernim dijelovima Hrvatske ispunjen raznim vinarskim običajima. Vino se mora još jednom (oko Božića) ili čak i dva puta (i oko Svijećnice) pretočiti da se ne bi ukiselilo, i time je posao dovršen.

Ostaje još da se preradi trop koji je u seoskim kućanstvima bio višestruko iskorišten. Prelivši ga vodom, uz dodatnu fermentaciju, dobivali su vrstu razrijeđenoga vina (bevanda, pivo); ako su ga ostavili da se ukiseli, dobili su vinski ocat (kvasina). Pečenjem u rakijskom kotlu proizvodili su rakiju tropicu, lozovaču, a dodavanjem aromatičnog bilja i travaricu. Najzad, osušeni trop, pomiješan s drugim krmivom, bio je i hrana stoci.
Vlastito je vino kućnom gospodaru bilo predmetom ponosa, a koliba u vinogradu mjesto gdje se rado odmarao. Ipak, u seoskoj ekonomiji vino je u najvećoj mjeri bilo namijenjeno prodaji, sredstvo kojim se u kućanstvu pribavljao novac. Svjedoči o tome i natpis s vinske bačve iz Plešivičkog prigorja:


rošal je prošal sveti Mihalj,
grozd je dozrelil ja sam ga bral.
Došal je došal sveti Martin
mošta bo krstil, vinček bum pil.
Došal bu došal sveti Jandraš,
pak me buš pital, počem ga dam.

ulomak iz knjige “Hrvatska Tradicijska kultura”