Tri kralja

Tri kralja

Od 336. godine, kada je kao dan rođenja Isusa Krista prihvaćen 25.12., u Katoličkoj se crkvi 6. siječnja slavi bogojavljanje. Na taj su dan u Betlehem stigli mudraci s istoka, kako bi se poklonili novoređenom djetetu, budućem kralju Židova. Oni su bili prvi koji su saznali da je Isus rođen u štalici. 6. siječnja Katolička crkva obilježava svetkovinu bogojavljenja, nazvanu po grčkoj riječi ‘Epihaneia’. Misli se na prikazanje Boga.

Poklonili se Isusu i darovima priznali Kralja nad kraljevima. Blagdan Sveta tri kralja, predstavlja kraj božićnog razdoblja “dvanaestodnevnice”. Tim danom, poznatim i pod nazivom Bogojavljenje, u ranoj kršćanskoj tradiciji slavilo se Isusovo rođenje, pohod trojice mudraca i svi događaji iz njegovog života do krštenja u rijeci Jordan, uključujući i čudo na svadbi u Kani. Stare liturgije u blagdanu Bogojavljenja slavile su prosvjetljenje, objavu i proglašenje.
Sveta tri kralja obilježavaju i završetak božićnih blagdana. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća. Prethodi mu blagoslov vode u crkvi. U 800 godina staroj Bistri, podno Sljemena, tradicija vezana uz Sveta tri kralja i dalje se njeguje. Najviše se pjevaju prigodne pjesme, koje s radošću izvode i veliki i mali. Osim blagoslova vode, Sveta tri kralja obilježava i škropljenje blagoslovljenom vodom te blagoslov kuća. Sjajne kuglice na božićnom drvcu spremaju se u kutije za sljedeću godinu. To je znak da prestaje obiteljski božićni ugođaj. Badnjak koji se stavljao da gori na Badnju večer obično bi dogorio na Tri kralja. Simbol vatre prisutan je i na blagdanskom stolu.
U skradinskom zaleđu običaj je zapaliti svijeću utaknutu u kruh ili žito. Sveta tri kralja ili sveti magi su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se, prema evanđelju, došli pokloniti Isusu nakon rođenja. Često se zovu Baltazar, Melkior i Gašpar; u Bibliji se ne navode imena. Prema Evanđelju po Mateju, došli su “s istoka” u Jeruzalem, da se poklone Isusu. Pratili su betlehemsku zvijezdu. U Jeruzalemu, primio ih je kralj Herod, koji ih je želio prevariti, s ciljem da mu kažu, gdje se Isus rodio, tako da ga može ubiti. Kada su pronašli Isusa, darovali su mu tri dara: tamjan (kao Bogu), zlato (kao kralju) i plemenitu mast, smirnu (kao čovjeku). Potom im Bog zapovijedi da se ne vraćaju Herodu i vrate se drugim putem u svoju zemlju. Tri kralja su predstavnici poganskih naroda, koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo, time što im je javio rođenje Spasitelja.
Običaji
Blagdan Sveta tri kralja u Hrvatskoj obilježava blagoslov kuća, u Zagorju zvano ‘Križec’, koje počinje drugi dan iza Božića, a završava 6. siječnja. Prilikom toga svećenik s dvojicom pomoćnika koje nazivaju glorijaci, a negdje i križari, obilaze i blagoslivljaju kuće započinjući molitvu zazivom – Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj! – te nastavlja – po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama.
Uz Sveta tri kralja u našim je krajevima vezan i čest običaj ophoda kuća. Tom prilikom zvjezdari, trojica dječaka odjeveni kao kraljevi koji nose svjetleću zvijezdu obilaze kuće i pjevaju božićne i druge pjesme kojima ljudima zazivaju materijalno i duhovno dobro. I uz taj običaj povezano je darivanje čestitara. Pod utjecajem istočnog kršćanstva hrvatski rimokatolici razvili su na dan prije blagdana Bogojavljenja i običaj blagoslova vode ili Vodokršća. Iz svake kuće jedna od žena odlazila bi u crkvu po blagoslovljenu vodu kojom bi domaćin poškropio kuću, gospodarske zgrade, polja, voćnjake, vinograde i stoku. Ostatak vode bacilo bi se na vatru, jer se sveta voda nije smjela prolijevati. Time su kuća i imanje u tekućoj godini bili pod Božjom zaštitom, a ukućani su se simbolički obvezali da će u životu pratiti kršćanska načela.

Blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje jedan je od najstarijih katoličkih blagdana.
Prema događajima opisanim u evanđelju po Mateju, tri su kralja ili mudraca “s istoka”, prateći betlehemsku zvijezdu repaticu, došli u Jeruzalem pokloniti se novorođenom Isusu. Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im i imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Pri tom su mu darovali tri simbolična dara – tamjan kao Bogu, zlato kao kralju na nebu i plemenitu mast (smirnu)kao čovjeku. Tri kralja su predstavnici poganskih naroda, koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo, time što im je javio rođenje Spasitelja i na taj način naznačuju da je on Spasitelj za sve ljude.

Po tradiciji, poslije smrti triju kraljeva njihove su relikvije odnesene u Carigrad, nakon što ih je pronašla sv. Jelena Križarica, a odande su kasnije odnesene u Milano i napokon u Köln u najljepšu njemačku katedralu, gdje su i danas. Melkior je zaštitnik putnika i Svjetskog dana mladih, a Baltazar oboljelih od epilepsije. Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Blagoslivljaju se kuće i voda.

Blagoslov kuća počinje drugi dan iza Božića, a završava 6. siječnja. Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji. Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: “Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!”. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet – bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.

Prilikom blagoslova ranije su svećenici na nadvratnike kredom upisivali slova G+M+B, što su inicijali trojice kraljeva. Izvorno, ovi su se inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto “G” stajalo “C” (Casparus), tako da su inicijali kraljeva ujedno označavali i akronim za Christus mansionem benedicat ( u prijevodu: Krist prebivalište blagoslivlja).

Bogojavljenje je u neku ruku drugi Božić. Razlika je u tome što Božić naglašuje poniznost i skrivenost otajstva rođenja Gospodnjega, dok Bogojavljenje želi biti razglašenje po cijelom svijetu toga Božanskog otajstva od strane Triju Kraljeva koji su došli sa istoka da vide Sina Božjega i da mu se poklone. Stoga možemo reći da Bogojavljenje raširuje i produbljuje teološki smisao Božića: ono malo Dijete Marije iz Nazareta kojem se pastiri i Kraljevi klanjaju priznajući ga kao Sina Božjega jest očekivani Spasitelj ne samo Izraela već svih naroda.

O ovome sveopćem spasenju svih ljudi govori nam već prorok Izaija u današnjem prvom čitanju kad nam opisuje sjaj novoga Jeruzalema koji kao svjetionik u noći privlači k sebi ne samo Židove, već sve narode. U Isusu ljudi koji su bili podijeljeni, sjedinjuju se u jedno. Pozivajući Kraljeve s istoka Krist počinje sjedinjavati sve ljude u jedan Božji narod. Taj novi narod Božji jest Crkva, zajednica vjernika, koja kroz stoljeća svjedoči i ostvaruje sveopći poziv svih ljudi na spasenje u Isusu Kristu.

Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Božji nam prosvjetljuje um i srce te pomaže nam da sve dublje poniremo u tu Isusovu poruku i da je oživotvorimo. To je ono na što nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima u kojoj predstavlja sama sebe kao službenika ovih Božjih otajstava spasenja ljudskog roda u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Po svetom Evanđelju kojega je apostol Pavao propovijedao i kojega i mi svi moramo navještati, Isus Krist se dakle, objavljuje svim narodima i poziva ih da oblikuju »jedno tijelo«, Crkvu Božju preko koje se ostvaruje spasenje svih ljudi.

Današnje sveto Evanđelje po Mateju daje pravi smisao današnjem Bogoslužju jer nam točno prikazuje kakve stavove ljudi zauzimaju u odnosu na Isusa Krista. Njegov narod, oni koji su mu po krvnom srodstvu blizu, tj. Židovi, ne mare uopće za njega i neki kao Herod žele ga čak i ubiti, dok oni koji nisu pripadali odabranom Božjem narodu, potaknut svjetlom vjere, traže ga, priznaju ga za svojega Boga i klanjaju mu se iako ga nalaze pod znakom siromaštva i poniznosti.

U Isusu iz Nazareta ostvaruju se sva obećanja Staroga Zavjeta i njegova svjetlost se raspršuje širom svijeta jer ga u vjeri prihvaćaju također i oni koji nisu pripadali njegovom narodu. Zato Mudraci »kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2,10). Ta radost označuje iznenađenje čovjeka pred nečim neočekivanim što konačno daje pravo značenje njegovu osobnom životu i svim životnim čežnjama i naporima.