No, tko su doista trapisti? – Samostan Aleksandrovac

Dolazak trapista

Trapisti

Prva misao koja se kod mnogih još i danas javlja na spomen riječi trapist jest čuveni trapiski sir i pivo. Ostade također izreka u narodu: “Šuti k’o trapist.” Drugi opet o njima znaju tek toliko da žive strogim životom unutar svojih samostana, nikada ne govore i sl. Legenda ide dalje i kazuje da trapisti cijeli život spavaju u mrtvačkim kovčezima, a kod međusobnih susreta pozdravljaju se riječima: “Memento mori!” (Sjeti se da ćeš umrijeti!)

No, tko su doista trapisti?

Red pod takvim imenom ne postoji u Katoličkoj crkvi. Ime su dobili po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz kojeg je sredinom 17. stoljeća krenula reforma cistercitskog reda, koja je željela vratiti se na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena svetog Bernarda. Službeno se nazivaju Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (OSCO) – cistercitski red strožeg opsluživanja. Ipak, ime trapist je ostalo, pa se i oni njime služe. Uz kartuzijance, reformirani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta, koje glasi: “Moli i radi” – “Ora et labora”. Izolirani su od svijeta, puno mole, bave se manualnim radom, šute, skromno se hrane, ribu i meso nikad ne jedu.
Članovi trapističkog reda su svećenici i braća laici. Svećenike se oslovljavalo s “otac” ili “pater”, a braću s “časni brate”. I jedni i drugi u red ulaze nakon stroge priprave – dvogodišnjeg novicijata (kušnje). Nakon novicijata kandidat najprije polaže privremene zavjete, a nakon toga vječne. Zavjetovanik polaže zavjete: poslušnosti, siromaštva, čistoće (celibata) i stabiliteta (doživotne vjernosti svome samostanu). Na čelu samostana redovito se nalazi opat, a njega zamjenjuje prior i subprior. Ukoliko samostan nema opata, onda njime upravlja superior.
Velečasni Wendelin Pfanner

Za velika djela potrebni su veliki ljudi.

Trapisti

Jedan od takvih rodio se 21. rujna 1825. u Langenu kod Bregenza u Voralbergu, kao sin siromašnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Wendelin. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, pet razreda latinske škole (gimnazije) u Feldkirchu, a šesti razred humaniora kod isusovaca u Insbrucku. Filozofiju je završio u Padovi. Odlučuje se za svećeničko zvanje i u Brixenu upisuje bogosloviju 1846. godine. U to vrijeme pobolijeva i bolest ga sprečava u nakani da pođe u misije. Za svećenika je zaređen 28. srpnja 1850. godine. Velečasni Wendelin postaje župnik u Haselstaudenu i tu ostaje devet godina. Zdravstveno stanje mu je neprestano bilo loše te je često pomišljao na smrt. Kupio je sebi grobnicu, uvjeren da neće dugo živjeti. Njegov biskup ga je 1859. godine posla u Zagreb za ispovjednika milosrdnih sestara svetog Vinka Pauskog, koje su bile iz njemačkog govornog područja. Ujedno je vršio i službu dušobrižnika kažnjenika u Lepoglavi. U to vrijeme putovao je po Italiji i razmišljao o tome da se povuče u neku redovničku zajednicu. Smrt je ionako blizu i treba se za nju pripraviti! Samostan je bio idealno mjesto za skori susret sa smrću.
Godine 1862. velečasni Wendelin susreće u Zagrebu dvojicu belgijskih trapista i od njih saznaje detalje o redu kojem pripadaju. Ovaj susret je bio prekretnica u njegovu životu. Kocka je bačena! Odlučuje ući u trapistički red. Odmah piše molbu svome biskupu, u kojoj moli dopuštenje za odlazak, a i pismo trapistima u njemačkom samostanu Mariawald kod Heimbacha, u kojem moli primitak u njihov red. U iščekivanju odgovora odlazi na hodočašće u Jeruzalem, odnosno u Svetu zemlju. Usput posjećuje Aleksandriju, Kairo, egipatske piramide, Suez i Carigrad. Vraća se ponovno u Zagreb i čeka.

Velečasni Wendelin postaje trapist

Velečasni Wendelin Pfanner

Kad je nakon višemjesečnog iščekivanja dobio pozitivne odgovore na svoje molbe, on napušta Zagreb i sestre milosrdnice, te odlazi u Mariawald. Oblači redovničko odijelo 9. listopada 1863. i dobiva redovničko ime Franz. Konačno je našao mjesto na kojem može mirno čekati smrt, koja mu se, bio je uvjeren, približavala sve brže i bliže.
No, ulaskom u samostan Mariawald za Franza počinje novi život i to u doslovnom smislu. Naime, fizički rad, kretanje na čistom zraku i skromna samostanska ishrana doprinijeli su tome da on ubrzo potpuno ozdravi. Više nije pobolijevao, niti razmišljao o skoroj smrti. Čini se da su orlu krila ponovno narasla!
U samostanu je imenovan zamjenikom starješine i uložio je veliki trud u podizanje ekonomije. Ali, o. Franza nije bilo lako pratiti. Išao je uvijek najmanje dva koraka ispred ostalih. Čini se da su za njega stroga redovnička pravila bila premalo stroga! Poglavar reda, opat iz Ölenberga, dom Efrem, prigodom vizitacije samostana Mariawald nazvao je o. Franza “austrijskim kaplarom”.
Pokušaji osnutka novog samostana
U samostanu je došlo do nesuglasica među braćom, te poglavari odlučiše o. Franza poslati u Ugarsku s nakanom osnivanja nove trapističke naseobine. Dozvola za putovanje izvan samostana glasila je: “Poslan je s bratom Zaharijom u Ugarsku da potraži mjesto za novu naseobinu 23. srpnja 1867. godine.” Njih dvojica imala su tri mjeseca na raspolaganju za ovaj posao.
Pokušaj osnivanja novog samostana u Mađarskoj nije uspio.
O. Franz tada ponovno dolazi u Zagreb i nastanjuje se kod sestara milosrdnica. Odatle putuje po cijeloj Hrvatskoj u nadi da će pronaći prikladno mjesto za samostan. U međuvremenu mu je istekla dozvola za izbivanje iz samostana. Prior iz Mariawalda produžio mu je dozvolu, a onda je uslijedio novi šok za njega. Naime, njegov vrhovni poglavar, opat dom Efrem, mu u jednom pismu zabranjuje povratak u bilo koji trapistički samostan i preporučuje mu da se vrati među dijecezanski kler. U istom pismu obećavaju mu pomoći u pronalasku biskupa, koji će biti voljan primiti ga. Otpušten iz reda, zar je moguće?! Grom iz vedra neba! Kako dalje?

Trapisti

Nakon savjetovanja s nekim dobrim poznavateljima crkvenog prava, o. Franz odluči žaliti se u Rim. S dvojicom subraće odlazi u Rim, gdje im se kasnije pridružuje i br. Zaharija. Tu ostaju sedam mjeseci.
Kad je papa Pio Deveti saznao za njemačke trapiste, povjeri im obnovu porušenog i zapuštenog cistercitskog samostana Tre fontane u Rimu. Bilo je to mjesto mučeničke smrti svetog Pavla. O. Franz je sa svojom subraćom vrijedno radio i nakon kraćeg vremena počeli su stizati i prvi hodočasnici prigodom proslave 1800. obljetnice smrti svetih Petra i Pavla.
Radeći u samostanskom vrtu, jednog dana pružio je kroz ogradu komad kruha nekom prosjaku, koji mu je rekao: “Što radite ovdje uzalud, radije idite u Tursku, tamo ima više posla nego u Rimu!” San ili java?! O. Franz se kasnije toliko puta sjetio ovog prosjaka.
Nakon Uskrsa 1868. godine samostan je već bio toliko obnovljen da se u njega mogla naseliti redovnička zajednica. Iz raznih samostana došla su nova subraća, većinom Francuzi. Novi poglavar samostana postao je Francuz. Opet problemi! Nije lako slijediti o. Franza, koji postaje sve nestrpljiviji jer se njegov slučaj sporo rješava. Vidi da ovdje neće moći ostati, a ne zna kako i kamo dalje.

Samostan Aleksandrovac

Napokon dobiva dozvolu za putovanje, kao i za osnivanje novog samostalnog samostana u slavenskim zemljama Austrije. Ostao je trapist! Roma locuta, causa finita! (Rim je progovorio, prijepor je svršen!) Pobijedio je! Sav sretan napušta Rim i s dvojicom braće ponovno dolazi u Zagreb negdje u kolovozu (augustu) 1868. godine.
U Zagrebu Hrvatskom saboru podnosi molbu, u kojoj traži odobrenje za osnivanje novog samostana. U to vrijeme tiskao je na njemačkom “Pro memoria” o trapistima, koju je slao okolo u nadi da će njome uvjeriti crkvenu i društvenu javnost u važnost svoga projekta. Tu je iznio povijest trapističkog reda, njihov način života i rada. Naglasio je da trapisti nikome neće biti na teret jer nisu prosjački red, nego se izdržavaju vlastitim radom. Ne bave se politikom, jer su strogom šutnjom odijeljeni od svijeta. Ne bave se dušobrižništvom. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva mogu poučiti mnoge oko sebe. Izrazio je nadu da će trapisti biti rado primljeni u Hrvatskoj.
No, nakon žučnih rasprava Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 14. travnja 1869. godine odbio molbu o. Franza. Još jedan poraz! Kamo dalje?!
U to vrijeme dobi on vijest da u Donjoj Štajerskoj vlada prodaje jedan ukinuti samostan. Otputovao je tamo i razgledao zgrade. Nije mu se svidjelo ono što je vidio, ali očito više nije imao kamo. U Grazu je pregovarao s državnim vlastima, koje ga uputiše u Beč. U Beču dobi negativan odgovor. Opet!
Vratio se u Zagreb i ponovno nastanio kod milosrdnica. Tu susretne jednog slavonskog svećenika i ispriča mu svoje brojne neuspjehe. Ovaj mu protumači da je odnedavno na snazi zakon koji dopušta i kršćanima kupovinu zemljišta u Turskoj. O. Franz ugleda novu šansu koju ne smije propustiti. Odmah je reagirao tako što je najprije uspostavio vezu sa župnikom u Staroj Gradišci, a koji mu obeća poći s njime.

Početak proizvodnje “pravog” sira Trapista

Trapisti

Prva filijala Marije Zvijezde, koju je otvorio opat Bonaventura Prvi, bila je u Maglaju na Vrbasu. Ovu naseobinu utemeljili su njemački kolonisti koji su od 1880. godine počeli pristizati iz Šlezije, Hannovera i Öldenburga. Kolonizacija je trajala do 1882. godine. Naseobina je mijenjala ime više puta. Naime, nakon posjete Bosni prijestolonasljednika Rudolfa 1888. godine dobila je ime Rudolfstahl, a danas se zove (Bosanski) Aleksandrovac.
Kolonisti su se nadali u Bosni osigurati sebi bolju egzistenciju nego što su je imali u svome zavičaju. No, nije im to polazilo za rukom unatoč pomoći koju im je pružala vlada. Počeli su ozbiljno propadati i još više siromašiti. Osim toga, nisu imali u svome mjestu ni crkve, ni škole. Vidjevši sve to, trapisti im odlučiše pomoći.

Josefsburg – Josipovac

Stoga su najprije 1887. godine kupili zemlju i tu položili 5. ožujka 1887. godine kamen temeljac za novu filijalu. Nazvana je Josefsburg – Josipovac. U novu filijalu opat Bonaventura Prvi premjestio je iz Marije Zvijezde 14. rujna 1887. godine osmoricu trapista, koji su osim vođenja gospodarstva preuzeli i dušobrižništvo doseljenika. Sagrađena je i kapelica Uznesenja Blažene Djevice Marije.
U Josipovcu su trapisti podigli svinjogojsku farmu u kojoj su tovili do 200 svinja, kao i zanatske radionice, a razvili su i izvrsno pčelarstvo i vrtlarstvo. Sagradili su žitnice i otkupljivali su žito za svoj mlin u Delibašinom Selu.
Njihov dolazak dao je pravi zamah gospodarskom razvoju cijelog kraja. Veoma brzo uz njih doživjeli su preporod i kolonisti i domaći seljaci. U donedavno zapuštenom Lijevče polju razvila su se uzorna domaćinstva.
U ovoj filijali trapisti su nastavili razvijati svoje glasovito sirarstvo.
Naime, početke proizvodnje sira u Mariji Zvijezdi nalazimo još 1872. godine, u maloj sirani koju je sagradio o. Franz, a koji svoj sir naziva švicarskim. No, rad ove sirane nije dugo trajao zbog bolesti stoke koja je prouzročila nedostatak mlijeka. Proizvodnja “pravog” sira trapista započela je ponovno 1882. godine, kada je u banjalučki samostan stigao o. Ignacije iz francuskog samostana “Port-du-Salut”. On je pola godine br. Luku podučavao pravljenju sira. U početku je sir pravljen samo za potrebe samostanske zajednice, a kasnije su ga pravili i za tržište Austrije i Ugarske, ali i cijele Europe. Bio je veoma tražen i odlikovan je brojnim priznanjima na europskim sajmovima. Najprije su prerađivali mlijeko s vlastitog imanja, a onda su ga počeli otkupljivati i od domaćih seljaka.

Otkud sir trapist u Banjaluci

Trapisti

Slavko Kirin u svome radu: “120 godina sira trapista” to tumači ovako: “Naziv sira trapista zapravo je ‘rezervno’ ime za sve varijante sira Port du Salut proizvedenog u francuskom samostanu Notre-Dame de Port-du-Salut (Naša Gospa od Luke spasa) u mjestu Maine u općini Entrammes. Naime, sam naziv i podrijetlo sira Port-du-Salut samostan je 1876. godine zaštitio (Véritable fromage de la Trappe du Port-du-Salut) i nije se smio nigdje proizvoditi osim u matičnom samostanu. Izrada ovog sira, doduše pod drugim nazivima, proširila se po ostalim trapističkim samostanima u Francuskoj i po ostalim zemljama, te je tako dospjela i do Bosne, odnosno Banjaluke. Sirevi su nazivani po mjestima, ili po nazivima samostana, npr. Trappiste de Belval, Trappiste de Tamié, Citeaux, itd. Tako je i prvotni naziv banjalučkog sira bio trapist Maria Stern, a poslije trapist Marija Zvijezda.
U Mariji Zvijezdi je kasnije ostala pomoćna sirana, a prava sirana razvila se u Josipovcu.
No, nije odmah išlo sve bez problema, pogotovo prve godine. Naime, zbog pomanjkanja stručnih sirara imali su u početku problema s kakvoćom sira. Stoga, opat Bonaventura Prvi 1888. godine šalje br. Dositeja u Francusku koji se u tamošnjim samostanima, a napose u Port-du-Salut, godinu dana obučava za pravljenje sira. Kad se vratio poučavao je svoju subraću, a oni su bili dužni čuvati tajnu proizvodnje. Tajnu su braća prenosila drugoj braći ili bi je ponijeli sa sobom u grob. O tome spomenuti S. Kirin piše: “Premda je u sirarstvu sir trapist bio dominantno prisutan čitavo prošlo stoljeće, u našoj stručnoj literaturi postoji vrlo malo podataka o tehnološkim postupcima izrade sira. Zbog tajnovitosti izrade, ne postoji opis proizvodnje ni izvornog banjalučkog trapista, tako da se ona može tek nagađati…”
Iz te tajnovitosti on izvlači sljedeći zaključak: “Kakvoća sira i umijeće njegove izrade počivali su najvećim dijelom na načinu njegove izrade. Naime, u proizvodnji sira sudjelovalo je desetak specijaliziranih stručnjaka. Pojedini proizvodni zahvat radio je samo jedan sirar. Svaki sirar znao je do perfekcije samo svoj dio posla, dok je posao ostalih za njega bila tajna.”

Filijala Marijin Dvor

Dobar uspjeh filijale Josipovac ponukao je opata Bonaventuru Prvog da osnuje i drugu filijalu. Naime, kolonisti su se dobro gospodarski razvijali u koloniji Windthorstu (danas Nova Topola).
Tu su prve njemačke obitelji došle 24. listopada (oktobra) 1879. godine iz Essena. Ime naseobini dali su po Ludwigu Windthorstu, njemačkom političaru. Dolaskom novih kolonista naseobina je podijeljena na Gornji, Srednji i Donji Windthorst.
Trapisti su kupili 1893. godine zemlju od jednog koloniste i tu osnovali filijalu Marienburg – Marijin Dvor. Kamen temeljac postavili su 18. ožujka (marta) iste godine. Sagradili su i crkvu i u njoj slavili prvu sv. misu 18. studenoga (novembra).
I u ovoj filijali otvorili su pored ostalih gospodarskih objekata i siranu. Mještani su im i ovdje svakodnevno isporučivali mlijeko koje se oni prerađivali u sir i maslac.
Proizvodnja sira u obje filijale uspješno se razvijala. Svakoga dana otkupljivali su 2.000 ili čak 3.000 litara mlijeka. S uspješnim razvojem sirana otkup mlijeka se povećao na čak 8.000 litara mlijeka. Proizvodnja sira dostigla je godišnje 100 do 120 tona, a maslaca do 110 tona. Suvišak otkupljenog i vlastitog mlijeka pasterizirali su i dovozili u Banjaluku gdje su ga nudili na prodaju. Mlijeko je bilo veoma cijenjeno zbog svoje kvalitete, ali i zbog cijene. Naime, bilo je jeftinije nego kod drugih prodavača.
Trapist sir i na kraljevskom dvoru u Beogradu
Sir su pakirali u pakete od 4,8 kg i slali ga poštom, odnosno otpremali željeznicom naručiteljima po cijeloj Monarhiji, ali i van njezinih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom kraljevskog dvora u Beogradu.
Putopisac H. Renner piše: “Sada se samostan… bavi fabrikacijom takozvanog trapističkog sira, koji je na dobru glasu i izvozi se i u inozemstvo. Pošto samostan nema toliko krava, uzima se mlijeko za samostansku siranu ponajviše iz bliskih njemačkih naseobina”.
Jedan kasniji kroničar bilježi: “Neću pretjerati ako ustvrdim da je danas Lijevče polje najrazumnije obrađeni predjel Bosne. Bosanski težaci iz okolice poprimili su nov način obrađivanja zemlje, te se danas takme s naseljenicima. Dakle svrha, koja je lebdjela o. Bonaventuri pred očima, postignuta je…”.

Priredio: mons. Ivica Božinović
Izvor: Nezavisne novine, Slobodna dalmacija