Veličina i tok rijeke Gacke nekad

Rijeka Gacka

Čovjek je na mnogim vodotocima od svog postanja poduzimao veće ili manje zahvate kako bi vodu ukrotio ili učinio je svojom sluškinjom. Katkada mu je to više, a katkada manje uspjevalo, no nije ga obeshrabrivalo. Voda, taj tajanstveni, nadasve mistični i nikada do kraja odgonetnuti medij znao je neizmjenice pokazivati svoju plahost, pitomost, ali i razornost i zlu volju, uvijek dajući čovjeku do znanja da priroda trpi čnjegove nestašluke samo dok to ona hoće. Ovakav put prošla je i rijeka Gacka, samo što je ona bila ipak preslabašna da ne bi bila ukroćena. Čovjek je likovao nad Gackom, a nije imao nad čim.
Vrijeme je pokazalo svu kratkovidnost čovječje neodmjerenosti i umišljenosti remećenja prirodnog tijeka stvari.

Potrebe za plodnom zemljom, pitkom vodom, energijom, građevinskim zemljištem ili melioracijama u svrhu zaštite od poplava, te rješavanjem deponiranja otpadnih voda, prirodni vodeni tokovi platili su najveći danak napretku, neki s više, a neki s manje opravdanja. Kad govorimo o Gackoj, ona je devastirana u tolikoj mjeri da se slobodno može reći da je nad ovom vodom učinjen zločin najvećeg opsega, namjerno i bez ikakvog razloga i potrebe. Kada čitatelj zaklopi zadnju stranicu ove knjige, slobodno mu je prosuditi je li autor ovih redaka imao pravo kad je ovako oštrim riječima oblikovao prethodnu rečenicu. Da bi mogli slijediti tok događaja, spomenimo kako je rijeka izgledala nekada i tako ćemo lakše ocijeniti je li bilo potrebno učiniti to što je učinjeno, a da se u tolikoj mjeri naruši ovo prirodno bogatstvo.

Rijeka Gacka

Sve negdje do početka šezdesetih godina ovog stoljeća Gacka je mirno i dostojanstveno tekla ovom lijepom dolinom, a kod Otočca se razdvajala u dva rukavca. Desni rukavac prolazio je kroz sam grad dijeleći ga na Donji i Gornji grad, tekao je prema selima Glavace, Tukljace, Brloška Dubrava, Drenov
Klanac, Brlog, Kompolje, pa sve do Hrvatskog Polja gubeći se i ponirući pod obroncima Velebita. Ovaj rukavac bio je dug oko 22 km. Količina vode bila je dovoljna ne samo za piće ljudima i stoci, nego i za uspješan razvoj poljoprivrede, pogotovo povrtlarstva, u prvom redu kupusa. Taj rukavac Gacke predstavljao je uz ostalo i značajan prirodni rezervat za ribe, posebno štuke te je bio
obitavalište pernate vodene divljači (divlje patke, guske i ostale).

Poslovica kaže: Gdje je voda – tu je i život. Za vrijeme velikih ljetnih suša kada su bunari i šterne u udaljenim selima presušili, ovaj dio toka uvijek je bio sigurna rezerva pitke vode i zelene trave.

Drugi rukavac, lijevi krak Gacke (po kojem je Švica dobila ime – staroslavenski pridjev šui znači lijevi, a šuica znači ljevica), veći i bogatiji vodom tekao je prema selima Šumećica, Gornja i Donja Švica i Ponori. Dužina toka (od račvanja u Vivozama) bila je oko 4 km ne računajući Švička jezera. Prekrasan tok vode u Šumećici, prije utoka u Gornje Švičko jezero, bio je nešto brži, čineći brzake i slapiće, upravo idealno mjesto za ribolov na velike pastrve koje su pred večer iz dubina gornjeg jezera dolazile na svoju gozbu. Blizina brda Sinjal, njegova jelova šuma i pašnjaci davali su ovom kraju posebnu draž i ljepotu, a ribič je mogao imati osjećaj da se nalazi u izuzetno visokoj planini, a ne na svega nekih 450 metara nad morem. Iz Gornjeg Švičkog jezera, kanalom punim brzaka, preko veličanstvenih slapova i mlinskih kola, Gacka se rušila u Donje Švičko jezero. Taj dio rijeke bio je jedan od najljepših dijelova Gacke.

Rijeka GackaRijeka Gacka

Za vrijeme obilnih kiša u jesenskim danima i visokog vodostaja, iz Donjeg Švičkog jezera voda se razlijevala i otjecala prema selu Ponori, koje je po tome dobilo ime, ponirući i gubeći se negdje pod Velebitom. Veliki ponori II samom Donjem jezeru (Perinka, Salatika i dugi) gurali su vodu koja je tajnovitim krškim podzemnim svijetom otjecala i izbijala kao vrulje na primorskoj strani Velebita
(južno od Senja, Sv. [uraja, čarobne Žrnovnice i drugdje), a nadmorska visina od 450 metara nije smetala jeguljama da u svom, čovjeku još uvijek nejasnom vječitom putovanju, gotovo polovicom globusa, ulaze u Donje Švičko jezero.

Niske obale na utoku vode u Gornje Švičko jezero omogućavale su za vrijeme visokog vodostaja izlijevanje vode na desnu stranu prema selu Poljicima i Gornjoj Švici (Milinka), pa je to mjesto bilo također veliko prirodno mrijestilište ribe, pogotovo štuke i obitavalište pernate vodene divljači. Namjerno sam počeo opisom donjeg toka rijeke Gacke, od račvanja u Otočcu, radi toga da čitatelj lakše shvati što je taj dio, koji iznosi više od polovice vodenog potencijala ovog kraja, značio za ovaj kraj, za ove ljude, za prirodu, za klimu, običaje i prirodnu ravnotežu ukupnog ekološkog sustava.

Gornji dio toka Gacke, od račvanja u Otočcu pa uzvodno, zajedno sa svim pritoka ma (Sinačkom pučinom, Kostelkom, Knjapovcem i ostalim manjim stalnim ili povremenim pritocima) ostao je nedirnut, izuzev nekih građevinskih zahvata (izgradnja pastrvskog ribnjaka na Sinačkoj pučini, mrijestilišta
Kostelka, hotela Gacka u Lešću, pogona Mljekare Zadar u Lešću i drugih manjih) koji su sigurno u nekom drugom smislu pridonijeli makar i minimalnoj promjeni biološke ravnoteže čitave Gacke.

Ulomak iz knjige:
Gacka – Europska kraljica boje opala – Milan Štefanc Ćićo