SVINJOKOLJA

Alilovci

Za slavonsko seosko domaćinstvo svinjokolja ima posebno značenje i događaj je od velike važnosti. Po kalendaru poslova to je posljednja velika obveza, pada na kraj godine, pred sam Božić. Budući da u staro vrijeme nije bilo hladnjaka, meso se spremao i sušilo te raspoređivalo kroz cijelu godinu. Manje trajno meso i prerađevine koristili su se u zimskim i ranoproljetnim mjesecima (krvavice, nogice i uši te kožice za pače, zavratci, šuplje kosti i krmenadli za kuhanje blagdanima, čvarci za svakodnevni doručak), trajnije u ljeto i jesen, a mast kroz cijelu godinu.
Svinje su se za smok odabrale nakon godinu dana hoda po pašnjaku ili šumi, zatvarale u koc i hranile da se udebljaju. Kvalitetni bravci bili su oni koji su imali puno masti. Zato se smok hranio kukuruzom u zrnu, ako je klip sirov nasjekao se na kolutove sjekirom, a zatim napojem zgotovljenim od kuhanog krompira, misirača (bundeva) kuhanih ili svježih, te ostataka hrane. Slavonci su imali bijelo žute svinje (zvane ruđani), tek kasnije crne (zvani fajferi) koje su imale dobru i debelu slaninu.
Za svinjokolju se odredio dan u dogovoru s uzvanicima. Dan je otpočinjao kuhanom rakijom i doručkom (fruštukom). Svaki se komad mesa obrađivao za sušenje. Samo od ostataka dobivenih obradom, pravile su se kobasice i kuleni, a od manje vrijednih komada i iznutrica prethodno kuhanih, krvavice, ali se u pripremi obilno dodavalo krvi, kuhanih koža i čvaraka od drobnog sala zvanog opornjaci. Sve se meso – za kobasice, kuline, krvavice i švargle – rezalo nožem u male komadiće, nije bilo mašine za mljevenje mesa. Nakon dodatka soli i mirodija, a za krvavice i krvi, nadjevala se smjesa u crijeva koje su žene drobarice prethodno u potoku oprale. Kobasice su se nadjevale na limeni lijevak (dudu) gurajući meso u crijeva kuhačom ili šibom, a krvavice posebnom špricom izrađenom od lima u vidu valjkaste šuplje cijevi koja je na izlazu imala manju cjev od lima, debljine crijeva. Kod ove šprice se meso guralo drvenim valjkom koji je odgovarao debljini cijevi šprice. Mast se topila u kotlovina na vatri, izrezana slanina, salo i druge masnoće. Taj je posao bio veoma važan jer je o masti ovisilo cijelo domaćinstvo tijekom jedne kalendarske godine.

Alilovci

Za ručak se pržilo džigerice, crne i bijele, s obiljem masti uz prilog od drucanog krumpira. Svi poslovi radili su se polako, često dva, pa i tri dana. Uz rad se i obilno pilo, a bila je i brojna rabota uzvanika. Svinjokolja je završavala večerom. Ona je bila obilna i dugo je trajala. Na večeru se zvalo rodbinu i prijatelje, i one koji nisu sudjelovali u poslovima na svinjokolji. Pripremao se veliki stol kroz cijelu sobu, a na večeru se išlo zvati (to je bio običaj, jer onaj tko nije zvan nebi ni došao). Na večeri je bilo po 20 i više uzvanika. Služila su se slijedeća jela: juha, kuhano svinjsko meso sa sosom i hrenom, sarma te pečene kobasice, krvavice i pečeni krmenadli (kotleti). Na kraju su bili kolači – krofni.
Nakon večere dugo se sjedilo. Običaj je bio, da oni koji nisu na klanju i na večeri, donesu „ražanj“. Ražanj je list papira – u obliku pisma – ispisan o zgodama i nezgodama sa ovog klanja, o onom što je gazdu, gazdaricu, ukućane ili mesare zadesilo tijekom godine, često je to bilo podrugljivo, često izvrćući događaje koji su se tajili i nisu se smjeli javno govoriti. Pismo je bilo nabodeno na granu s puno parožaka, na koje bi domaćica poslije nabola kobasicu, krvavicu i krofne, te ražanj tako vraćala donosiocima. Ako je ražanj bio bezazleno pisan donosioci su čekali da dobiju vina i rakije. A ako je bio uvredljiv, bježali su da se ih ne otkrije. Ražanj je uvijek bio pisan u stihovima – i to desetercu, a čitalo se za večerom javno. U tom dugom sjedenju i pričama vrlo često se pjevalo. Pjesmu je počimao mlađi, nekada i stariji muškarac, a ostali su – muškarci i žene – polagali. Neke od pjesama su: Livadica okolo jasenje, Tjera zvjezda mjeseca, Djevojka sokolu zulum učinila… i druge.
Meso se soli i slaže u kacu (drvenu bačvu s otvorom gore). Za vrijeme solenja se ne razgovara, stroga je šutnja da se meso kroz godinu ne ucrva (da ne bude crvljivo). Slaže se po redu, obrnutom od redosljeda vađenja iz soli i vješanja u pušnicu ili na tavan. Dakle, ovim redom: najprije šunke i plećke, zatim krmenadli, zavratci, šuplje kosti i rebra, a rupe se popunjavaju mesom za pače, na kraju dolaze slanine. Solenje se obično obavljalo drugi dan, a tako i vješanje divenja (kobasica, krvavica i švargla).
Sušenje se obavljalo na tavanu, a gotovo rijetko u pušnicama koje su bile u zasebnoj prostoriji gospodarske zgrade bez tavana, diretktno pod krovom. Kasnije, tek iza 1970. godine, ziđu se pušnice kao zasebni samostojeći objekti, kakve danas vidimo po dvorištima. Najprije se dime kobasice, kuleni, krvavice i švargli, zatim nakon nekoliko dana rebra, zavratci i šuplje kosti. U razmaku vremena slijedi dizanje slanina i najposlije šunki i plećki.

NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI SELA ALILOVCI, autor teksta Ivica Ciganović
za Selo.hr pripremio Tomislav Ciganović