Sveti Martin, biskup, svetac, zaštitnik

Sv.Martin

Sveti Martin (Sambotel, Mađarska, Sveti Martin, biskup (316/317-397 g.). – Tours, Francuska, 11. studenoga 397.) – katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan Martinje, pije se mlado vino.

Martin je sin rimskog tribuna časnika rimske vojske, pa je potkraj svoje karijere. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Rođen negdje u panonskim ravnima oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se Sabaria, današnji Szombathely u Mađarskoj. Otac je tako nazvao sina da počasti vlastito vojničko zvanje, a ujedno naznači budućnost djeteta. U to doba bili su prestali progoni kršćana, Crkva je napustila katakombe, a car Konstantin Veliki je svojim glasovitim Milanskim ediktom zajamčio kršćanima slobodu i ravnopravnost, čak im je dao i neke povlastice. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u talijanskom gradu Paviji mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je mladić primio nešto od humanističkog obrazovanja. U Paviji je Martin došao u vezu s kršćanima koji su ga zanosili i oduševljavali svojom djelotvornom ljubavlju i revnim životom. Roditelji su bili stari pogani, štovatelji rimskih bogova pa su sina odvraćali od ove, kako su govorili, istočnjačke sekte, čudne i zarazne religije koja se sve više širila Rimskim carstvom. Unatoč tome, Martin je uspio da bude uvršten u pripravnike za krštenje. Kasnije će Martin izjaviti da je kao desetogodišnjak postao katekumen. Protiv njegove volje, po izričitoj očevoj naredbi, započeo je vojničku karijeru.unovačili su ga u carsku gardu. U francuskom gradu Amiensu uvježbavao je vojničke vještine.
Kad je imao nešto više od petnaest godina, Martin je na konju, u gordoj vojničkoj opremi, na kojoj se posebno isticao veliki crveni ogrtač, jahao dok je studeni vjetar najavljivao dolazak zime. Iznenada, uz rub ceste, pojavi se neki stari siromah, sav promrzao, u poderanim krpama koje je navukao da zaštiti tijelo od studeni. Taj je prizor toliko uzbudio mladog konjanika da je stao neodlučan pred starcem koji je tresući se pružio ruku za pomoć. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, Martin se dosjetio: mačem je presjekao polovicu svoga crvenog plašta i njime zaogrnuo promrzlog starca. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: “Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.”
Legenda još dodaje da je ta gesta dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se i nebo smilovalo siromašnim ljudima koji su cvokotali od studeni, pa na spomen toga i danas u mnogim krajevima toplije dane pred početak zime zovu “Martinje ljeto”.
Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću.
U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice. Unatoč tome, morao je sudjelovati u vojnim operacijama cara Konstanca na Rajni, ali je nakon dvije godine vojnikovanja zatražio da ga otpuste iz vojske.

Sv.Martin

Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje. Oslobođen od ratničkih obveza, Martin je proveo određeno vrijeme u rodnoj Panoniji, gdje je posjetio stare roditelje. S velikom radošću uspio je nagovoriti majku da prihvati kršćanstvo, ali nije imao uspjeha kod oca, koji je ustrajao u svom poganskom uvjerenju. Nakon toga se Martin vraća u Italiju i na jednom ligurskom otočiću, zvanom Gallinaria, započeo je povučen, samotnički život. S jednim svećenikom osnovao je malu monašku zajednicu, koja se može nazvati i prvim redovničkim samostanom na Zapadu.
U francuskom gradu Poitiersu upoznao je i zavolio svetog biskupa Hilarija, koji ga je zaredio za svećenika i ponudio mu boravište u mjestu Liguge, koje je Martin opet pretvorio u samostan, kaneći ostatak života ovdje provesti u samoći, pokori i molitvi. Ali, 371. sveti biskup Hilarije umire u Toursu, pa izbor za njegova nasljednika pade upravo na Martina. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Naslijedio ga je sv. Grgur iz Toursa, koji je napisao djelo o njemu i dao podići baziliku posvećenu njemu
Bio je, kažu, vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Za Crkvu je pridobio mnoga galska plemena, pomirio je brojne arijevske heretike, odupro se građanskim vlastima koje su već tada počele zadirati na crkveno područje.
Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvećuje selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih kolona i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrst centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi.

Sv.Martin

Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Još za života smatrali su ga najvećim francuskim biskupom. Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, nebrojeni seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica.
Blagdan Sv. Martina je 11. studenoga, tri dana nakon njegove smrti. Pučko veselje dugo je pratilo taj blagdan na Zapadu, pa i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: “II nuovo vino si beve a San Martino! (“Mlado vino pije se na Svetog Martina!”). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan Sv. Martina “krsti” mlado vino. Istog dana u mnogim je mjestima bio sajamski dan, prigoda za sklapanje velikih poslova i potpisivanje ugovora. Tada je u nekim krajevima počinjala sudska djelatnost, škole, parlamentarni život. Ponegdje su se o Sv. Martina održavali općinski izbori.
Ubrzo nakon smrti Martina su za zaštitnika uzeli mnogi ljudi i udruženja. Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj.

Sv. Grgur iz Toursa

Dugo vremena na Zapadu je Sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi.
U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene idjeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem.

Običaj krštenja vina

Martinje je običaj krštenja vina koji se još od 17. stoljeća njeguje u sjevernim dijelovima Hrvatske. Veselo društvo sredinom studenoga okuplja se u vinogradima domaćina i u svojevrsnom obredu uzima uloge sudca, biskupa, kume i kuma vina kako bi se krštenje izvelo prema protokolu.

Tom prigodom šaljivim se “molitvama” zaziva boga vina da u narednoj godini domaćinima osigura obilje kobasica, rebaraca i drugih mesnih delicija, zajedno s litrama dobrog vina. Jednako tako “molitvama” se pokušavaju otjerati prazne posude, razbijene čuture, mrazovi i ostale nepogode koje bi ljude ostavile gladnima i žednima. Cijeli obred krštenja začinjen je, naravno, bogatom trpezom koja ne prolazi bez tradicionalne pečene guske.

Sv.Martin

Vesela prigoda krštenja vina drevni je poganski običaj koji je svećenik Martin oživio u 4. stoljeću. On je, kao veliki ljubitelj vina, odlučio popularizirati finu kapljicu među pukom s kojim je bio blizak. Prema njegovom imenu nastao je i hrvatski naziv za ovaj, mnogima omiljeni, običaj – Martinje. Još jedna zabavna legenda vezuje se uz martinjske običaje. Naime, tradicionalna pečena guska na stolu se nalazi po “kazni”. Svećenik Martin nije želio postati dio visoke crkvene hijerarhije pa se pred proglašenjem za biskupa skrio u grmlju, a njegovo skrovište odalo je glasanje guske.

Martinje se u punom sjaju, s kostimiranim obredom, može vidjeti po manjim mjestima sjeverne Hrvatske, ali ništa manje zabavno nije ni po urbanim sredinama gdje se na štandovima nude najrazličitije vrste vina uz domaće kobasice i pjesmu.

Obred krštenja mošta (prema starim Križevačkim zapisima)

Točno, kada kumi i kućedomaćina dolaze među poštovane goste, koji su se na krštenje dostojali potruditi, počima krštenje, koje sam kućedomaćina obavlja sa slijedećimi pitanji, na koja častni gg. kumi dostojaju odgovarati:

Dom.: Ti dolaziš Mošte pred naša poštovana lica ovamo, da se krstiš! Je l’ da?
Kum.: Dolazim!
Dom.: Kaži, ali ne laži! Je l’ istina, da si obsjednut svakakvimi nečistimi duhovi, u tebi je osa i pčela, muha i mušica, žaba i mrava, pauka i skakavca, crva i puževa i svakakvoga drugoga lizaćega i plazećega, letećega i puzećega, skakajućega gada i smrada.
- Zato su te strogo kaznili, da se očistiš. – Bacili su te u škafe i brente, moštilom te gnjavili, pak u bednje hitali, dreckali i gnječili, ali sve to nije ništa koristilo, morali su te još prešom tiskati da su ti sve kosti pucale i krvav znoj iz tebe curil, i još se nisi popravil, zato su te bacili u duboki lagav, ne bi li te barem tamnica popravila; ali da, ti si u njoj bučio i mumljao kao stari medved i da te nisu čuvali željezni jaki stražari, odavna bi već bil vušel, da te ni vrag vloviti ne bi mogel.
- Kaži dakle Mošte, jesi li ipak već jednom došao k pameti i jesi li nakanio proći se nečistoće, okaniti se razuzdanog života, da postaneš vriedan i dostojan primiti ov današnji čin.
Kum.: Jesam.
Dom.: Ti si svadljivica, jako naprasit i zločeste čudi, nagoniš ljude na svađu i kavgu, po cestah ih valjaš, u grabe bacaš, glave im lupaš, na nami neslogu potičeš, ti se u želucu svađaš; na polje ježiš i tako sebe, hodnike, sobe, odijela i pokućtvo posmradiš i skaljaš.
- Čuješ Mošte! Hoćeš li nadalje svagdje svoj nos zabadati i takova bogumrzka diela činiti, kaži po istini, hoćeš li se toga okaniti?
Kum.: Hoću.
Dom.: Mošte! Mošte! Ti živiš raskošno. Koliko si puta već pustio i primao gospodične kćeri tvog surođenika gosp. Zdenca i s njimi se kriomice družio.
- Pomisli samo, da se takav život nedostoji i nepristoji za onoga, koji je izabran, da nam predstavlja najmoćnijega u društvu.
Hoćeš li se dakle okaniti raskošna života i proći se tih Zdenčevih kćeri?
Kum.: Hoću.
Dom.: Obvezuješ li se dakle, da ćeš od sada samo razigravati srca, zbijati šale, krijepiti tijelo, veseliti društva, hrabriti junake, tješiti žalostne i nevoljne, a proći se lukavštinah.
Kum.: Hoću.
Dom.: Hvalimo te dakle o svemogući Bože, što si naplatio dugotrajni trud naše vrijedne domovine i blagoslovio trud i djelo marljivih težaka, vezača, kopača, prešača i što si iz ovoga nečistoga i nemirnog nevjernika napravio čista i krijepka, mirna i slušna sina. Molimo te ujedno, da ga nadahneš dobrim i čistim duhom, da mu više ne naškodi mamljenje onoga smjeloga zavodnika Zdenca, nego da ostane čist i nevin i da se ne pokvari, već da bude jak, dobar i miran, kao što su mu bili i njegovi predji, izim onog njegovog djeda iz god. 1864., koji nije nikad pokazao veselog lica, nego se je držao uviek kiselo i odurno, kao da ga svj etlo sunce nikad obasjalo nije.
- Usliši ovu pobožnu molitvu o milostivi Bože kako sada tak i vazda i u vieke Amen.
MOŠTE STUPI NAPRED DA TE KRSTIM !
Dom.: Mošte! Ja te krstim na vino u ime onoga, koj te je proizveo i u ime preodičeno sv. Martna i duha od kojega mošt kuha. Evo ti soli, da od Tebe glava nikoga ne boli. Mir budi uviek s tobom. Da budeš navjek pun duha i jakosti.

IZVORI PODATAKA – Sv. Grgur iz Toursa: Život sv. Martina, adriatic.hr, wikipedia, krizevci.net, jesus-passion.com