Svatovi – Ljubešnica

Ljubešnica - MladenciVjenčanja su iz praktičnih razloga bila najčešće u zimi. Tada, naime, još nisu postojali hladnjaci, a nije bilo ni ledenica, pa bi se u toplije doba godine pripremljena hrana brzo pokvarila. Svatovi su se održavali u razdoblju od Svih svetih do adventa, a zatim je opet moglo biti samo snubokof, pa se opet počelo sa svadbama od Tri kralja (6. siječnja) pa sve do korizme.
Poslije Uskrsa opet su mogli biti svatovi, ali na uskrsni ponedjeljak nisu bili nikada. U glavnom, ono što se poudavalo i pooženilo tjedan po Uskrsu, bilo je sve. Ratne su godine donijele haranja, glad i bijedu. U mnogim kućama ostali su samo starci, žene i djeca. U Ljubeščici je za vrijeme Drugog svjetskog rata nestalo i poginulo više od 60 mladića (postoji popis na župnom
dvoru u Ljubeščici, sastavio ga je župnik g. Ivan Šarc). Tada djevojke nisu imale nikakav izbor mladoženja pa su se udavale za prvu priliku koja im se pružila.

Na dan vjenčanja, a to je bio ponedjeljak ili srijeda, rodbina bi se okupila u rnladenkinom domu na doručku. Dom se uredio tako da se soba obielila, najčešće vapnom i galicom. Prao bi se pod i prasnice, koje su se ukrasile preslaganim kreppapirom i jelovim grančicama na Svadbena odjeća 1945. koje su se povješale jabuke.

Doručak je bio poslužen nakon što se izmolio Anđeo Gospodnji i Očenaš i pošto je časnik, a to je bila osoba koju mi danas nazivamo domači, rekao nekoliko prigodnih rečenica. Za doručak se obično pripremio guljaš, pečeno meso, čurke, hladetina i štruklji od sira. Doručak je pripreman i kod mladenca također, za njegovu rodbinu, ali kod njega je još bila i muzika. Nakon doručka mladenkina rodbina išla je mladencu u kuću da bi onda svi zajedno išli po mladu.

Po dolasku u mladenkinu kuću časnik je držao govor, napitnicu, nakon čega su mu žika š i svirali i pjevali: Mnoga ljeta sretan, sretan bio! Slijedilo je opraštanje majke i oca od kćeri. Majka bi držala svetu vodu i grančicu te škropila mladence govoreći: Ova deca idu na Božji put, od Boga, oca i matere iščeju mir i blagoslov Božji. A svi odgovaraju: Bog im daj. Na isti način i istim riječima i otac bi blagoslivljao mladence te ih ispraćao na vjenčanje.

Tada slijedi pjesma: “Sveta tri kralja, blažen vaš dan” – a kapitan uzima barjak pa s mladencima, koji su prvi, i sa svim ostalim svatovima obilazi triput oko stola. Zanimljivo je to da se kod opraštanja s roditeljima kćerka nikada nije poljubila niti s jednim od njih, a nije imala niti čestitalju. Taj se običaj u Ljubeščici udomaćio nešto kasnije te se zadržao do danas. Na putu prema crkvi mladence vodi kapitan noseći podignut barjak bogato okićen živim ili umjetnim cvijećem, osobito asparagusom i mnoštvom pantleka. Kapitan je bio obučen u narodnu nošnju, okićen velikom kiticom ružmarina i bijelim pantlekima koji su mu zajedno s trobojnicom visjeli sve do koljena. Za kapitanom išao je krsni kum i časnik. I oni su isto imali bogato ukrašene kitice. Njih su slijedili mladenci, i to mlada s djeverom i mladenec s podsnehalom, a iza njih išle su klencerice te sva ostala rodbina koja je došla na svadbu. Roditelji nisu prisustvovali vjenčanju, njih je kasnije dočekala i ispratila muzika.Povorka je imala po dvadeset svatova.

Svadba u Ljubeščici, četrdesetih god. 20. st.Običaj je bio da se mladenci vjenčaju prije podneva, i to ponedjeljkom i srijedom. Obred vjenčanje nije trajao tako dugo kao danas, sve je bilo skromnije. Nakon vjenčanja svatovi su išli u mladenkinu kuću na objed. Prije jela izmolio se Očenaš i Anđeo Gospodnji, a časnik bi održao govor otprilike ovako: Ve smo bili na putovanju, otpelali smo dečka i pucu, a dopelali smo muža i ženu. Kak smo se vezda jako zmučili, ve smo pak vredni obeda. Mužikaši su odsvirali “Mnogo ljeta sretni bili” a zatim se plesalo tako dugo dok žene nisu donijele jelo na stol. Obrok je bio obilan. Bile su dvije vrste juhe: juha s rezancima i polivfka juha sa žemljama koje su se plaćale novcima. Kuharice su, naime, tržile mladenku i tako su naplatile svoj trud. Nikako nisu htjele pustiti mladu na vjenčanje pa su znale poslati dvije ili više tobožnjih mladenki samo da namaknu što više novaca, a ujedno je to bila i lijepa zabava.

Za glavno jelo bilo je kuhano meso i hren, zatim pečenka: puranina, svinjetina, guske; k tome salata od krumpira i cikla (drugih salata nije ni bilo). Od kolača bila je pogača s orasima, rožičkima ili makom. Prfkih kolača nije bilo nego su žene od dizanog tijesta različitim modlicama izrezivale kolačiće te ih spekle u cimpletu vu krušne peči. Ili pak su se pekli buftlini v maste. Na svakoj svadbi bili su obavezni štruklji od sira.

Sa stolova se nikad ništa nije pobira1o, što je bilo na stolu, bile je na ponude i saki si je zel kaj je štel. Za večeru poslužile su se iste vrste hrane kao i za objed, a poslije ponoći na stolu se u velikim zdjelama našlo kuhano kiselo zelje pokrito komadima počrevine.

Uz iće i piće, pjesmu i ples dočekalo se jutro. Za doručak donesena je hladetina, pečene čurke i guljaš. Između 10 i 11 sati svatovi su kretali u mladenčevu kuću odvodeći mladenku u njen novi dom. Pritom su je savjetovali da mora biti dobra, poslušna i da nesme pisnuti makar na njoj drva ciepa1i.
Prije odlaska časnik je održao prigodnu napitnicu: Ve idemo k druge hiže. Tam buš našla novu mamu i muoraš je biti dobra. Nije bilo nikakvog posebnog opraštanja od roditeljskog doma.
To su si oni tam negde po strane, de je nišće nieje videl niti smeta1, rekli kaj su si imeli reči.

Kada je svatska svita stigla do mladenčeve kuće, na kućnom pragu dočekao ih je domači japa s flašom vina i spitava1 je kapitana po kaj i zake je došel, a svati su morali piti, pak su domačega japu zaštentavali i male po male podlezli pod negve rake i tak došli v hižu. U kući bi sina i snahu dočekali mladenčevi roditelji. Svekrva je donijela bleb kruha i svetu vodu. Posvetila bi mlade na vratima te snahi dala u ruke kruh i vino. Ova je to unijela u kuću govoreći: Idem u ovu hižu s kruhom i vinom, mirom i Božjim blagoslovom. Stavila bi kruh na stol i
nitko ga nije dirao tako dugo dok se mlada nije preslekla v snehu. Tek tada je ona razrez ala kruh.

Nekih posebnih običaja kod presvlačenja mlade nije bilo. Tek kasnije uveo se običaj zuvanja mladenke: kod prvog plesa nastojalo se mladu izuti. Ako je to uspjelo, mladoženja je cipelu morao otkupiti. Dogodilo se tako da je cipela kojiput ostala bez para: ako se smatralo da mladenac nije za cipelu dosta platio, jednostavno su na trčku seročkom šlapi otcekli petu. (Kod nas se običaji brzo mijenjaju i često se poprimaju strani običaji, tako su se i naša vjenčanja amerikanizirala a duh izvorne starine polako tone u zaborav.)
Dakle, mladenka se presvukla, i to pomogućnosti u kombrikastu kiklu, bluzu i latinski fortun, obavezne poštirksni krunoš rubec kojije moral stati kak peče i biti svezan otraga. Kasnije je ta odjeća služila za odlazak na sv. misu ili k liječniku.
Svadbeno veselje nastavljalo se objedom kod mladoženje. Svatovima se pripremila hrana kao i kod mladenke, a kad bi osjetili umor, uzvanici bi odlazili svojim kućama.

Štefanija Mikulčić - čestitalja u svadbiLjudima je u svatovima uvijek bilo lijepo. Ona davna vremena nisu obilovala mnogim dobrima i raznim kerefekima. Siromak čovek veseli1 se sakomu Božiću ili kojemu drugom svetku, a najviše gostima jer se je čez leto same jedno svinjče klalo i točno se znalo kam se bo koji komaček mesa rasporedi1.
U svim svatovima bio je običaj da dođu mačkari. Joj, kak su znali biti dosadni, kak stenice, kak vuši! Do ranega jutra su dodijavali. Zapravo je to bila prilika da se gladan čovjek najede i napije zabadava.
Na svakoj svadbi bio je običaj darivanja mladenaca. Mužiksš, koji je imao za to dara, smisla i volje, uzeo je lijep plehnjati tanjur z rožicami, ili pak lepi pisani i redom uz prigodne napitnice skupljao darove i na tanjuru ih nosio mladencima.
Krsni kumovi darovali su prvi: ak je kum dal prvi puno penez, onda su se drugi svati sramili dati menje. Zapravo je svatko darovao koliko je mogao i imao.
Muškarci su darovali novac, a žene flačice, plafte, ručnike i sl.. Kuma je obavezno zetcu (kumčetu) darovala pamučnu ili končanu košulju.
Na kraju darovanja vrtio se tanjur da se vidi kojeg će spola biti prvo dijete. Mužikaš koji je pobirao darove zavrtio je tanjur bočno i on bi se poput zvrka okretao te pao na jednu ili na drugu stranu. Ponekad su se mužikaši međusobno naguravali želeći da tanjur padne baš na suprotnu stranu. Ako se tanjur poklopio, to je značilo da će dijete biti muško, u suprotnom bila bi djevojčica.
Tako se narod malim i skromnim stvarima veselio, bio sretan i zadovoljan. Ženili su se i udavali, rađali i umirali baš kao i danas, samo se danas sve to događa u puno većem izobilju. Selo Ljubeščica obuhvaćalo je u svojoj župi i sela Rakovec, Čurilovec i Ljubelj, ali samo se u Ljubeščici na vjenčanje išlo s kapitanom i barjakom.
Događalo se prilikom vjenčanja ljubeške djevojke i kapelskog mladenca, koji se priženio k mladoj (iše! za snehu) i u svatovskoj povorci imao barjak, da bi po dolasku povorke u Kalničku Kapelu iz grma skoči li kakvi huncuti pak mu barjak strgali.