Svadbeni običaji u Hrastelnici

U članku je izložena etnografska građa vezana uz svadbene običaje u hrvatskoj Posavini. Rad je rezultat terenskog istraživanja na području posaoskog sela Hrastelnice provedenog u veljači 2008. i rujnu 201O. Svadbene običaje možemo podijeliti na 3 značajne cjeline: običaji prije svadbe, u tijeku i nakon svadbe. Zbog opsežnosti tematike, u članku se detaljnije opisuju običaji koji se odnose na sam tijek svadbe.

Uvod

Snimljeno u Hrastelnici SO-ih godina 20. st. Snimatelj nepoznat.

Svadba predstavlja jedan od najveselijih pučkih običaja. Običajima vezanima uz sklapanje braka se u seoskoj sredini pridavalo posebno značenje koje je bilo više društvenog negoli individualnog značenja. Svadbeni običaji tako odražavaju ne samo način života, već i kulturu određenog kraja. Vidljiva je tu i organizacija društvenog života, života unutar obitelji, društvene norme, sustav vrijednosti, ali i materijalne značajke te narodno, umjetničko stvaralaštvo. Iako i u današnje vrijeme to znači prijelaz mlade žene u novu porodicu i novi život, »rnoderna- svadba je gotovo u potpunosti izgubila neka obilježja (poput magijskih vjerovanja i posebnih ceremonija) koja su u nedavnoj prošlosti bila od iznimne važnosti.

Ovaj članak predstavlja prikaz svadbenih običaja na području hrvatske Posavine prikupljenih terenskim istraživanjem. Istraživanje je provedeno na lokalitetu Hrastelnica. Kazivanjima je obuhvaćeno razdoblje od 40-ih do kraja 70-ih godina 20. st. Terensko istraživanje provedeno je uz pomoć upitnica vezanih za predsvadbene i svadbene običaje koje su izrađene 1982. na Odsjeku za etnologiju/ za potrebe znanstvenog projekta naslova »Združivanja i njihovi etnološki pokazatelji«, voditeljice Marije Išgum.
Danas Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju.

Tip intervjua je polu strukturirani koji je, ovisno o tijeku razgovora, ponekad prelazio i u strukturirani. Istraživanje se temelji na iskazima dviju kazivačica starosne dobi od 65 i 75 godina.” Kako o ovim lokalitetima nema objavljene literature, za razradu problematike ovog članka korištena je literatura koja samo djelomično obuhvaća i ove lokalitete: Zbornik Moslavine
(2002./2003.) iz kojeg je izdvojen rad Slavice Moslavac, Moslavačko-posavski svadbeni običaji. Autorica obrađuje svadbene običaje koje je podijelila na nekoliko cjelina, tj. od zaruka do običaja nakon svadbe. Slavica Moslavac tematiku obrađuje na području Moslavine i hrvatske Posavine, međutim unatoč detaljnoj podjeli svadbenih običaja te opsežnoj literaturi koja je autorici, uz njezin vlastiti terenski rad, poslužila kao izvor pri nastanku članka, primjećuje se određena generalizacija vezana uz lokalitete u kojima je pojava zabilježena. Autorica ne navodi uvijek konkretna sela u kojima je određena pojava zabilježena, u dijelovima članka izostavljena je i informacija radi li se o moslavačkim ili posavskim svadbenim običajima.
Stoga, iako dragocjen, ovaj rad u rijetkim fragmentima može poslužiti za komparaciju podataka prilikom istraživanja konkretnog lokaliteta na ovim dvjema regijama. Upravo se iz tog razloga članak temelji uglavnom na podacima s terenskog istraživanja, a dio građe Slavice Moslavac koji govori općenito o hrvatskoj Posavini, ali između ostalog uključuje i Hrastelnicu te okolna sela, komparirala sam s vlastitim terenskim istraživanjem kada je to bilo moguće.

Kao izvor podataka poslužilo je i djelo Zorice Vitez Hrvatski svadbeni običaji. Kao što je vidljivo i iz samog naziva knjige, autoričin cilj je bio napraviti pregled svadbenih običaja u Hrvatskoj. Iako u prvom dijelu knjige autorica govori općenito o svadbenim običajima, dok u drugom dijelu iznosi preglede vlastitih terenskih istraživanja, ipak dolazi do određenih nejasnoća što se tiče samih lokaliteta pa čak i u smislu regionalne rasprostranjenosti. Također često nije jasno kronološko određenje prakticiranja pojedinih svadbenih običaja, odnosno upotrebljava se etnološki perfekt. Unatoč tome Hrvatski svadbeni običaji Zorice Vitez uvelike su mi pomogli kao izvor za teorijski dio i terminologiju koja se koristi za određenu tematiku.

Prilikom pisanja članka koristila sam i arhivsku građu koju je sakupljao Dražen Nožinić 1986. godine u Hrastelnici, na temu »Svadbeni običaji«. Intervju je vodio s dvije kazivačice koje su rođene početkom 20. st. Iako njegova građa tematski obiluje korisnim informacijama, ipak izostaje vremenska određenost provođenja običaja. Uspoređujući Nožinićevo i vlastito istraživanje uvidjela sam veliku podudarnost rezultata te sam vlastito istraživanje upotpunjavala njegovom građom kada je to bilo potrebno, tj. u slučaju nedovoljno detaljnih informacija dobivenih prilikom intervjua s kazivačicama. Kazivačice su željele ostati anonimne.

Kao i kod ovih rijetkih navedenih izvora, veliki je problem tijekom terenskog istraživanja bio precizno ustanoviti vremenske odrednice pojedinih dijelova običaja. Kazivačice su često koristile etnološki perfekt, dakle, »nekad je bilo«, a na moja inzistiranja da preciziraju vrijeme, kao odrednicu su navodile i nekoliko desetljeća.

Mjesto okupljanja svatova i odlazak po nevjestu

Kroz razgovor s kazivačima u istraženom selu, kao i u literaturi, doznaje se kako su se svadbe (krajem prve polovice 20. st. sve do polovice 70-ih godina) održavale subotom i to samo u vrijeme mjesećine. tj. od Nove godine do fašnika jer se tada smjelo bogato objedovati i pripremati slavlja. Nakon toga nastupa period korizme u kojem je bilo zabranjeno objedovati meso te pripremati ikakva slavlja. Drugi period održavanja svatova bio je od Uskrsa pa sve do Sv. Katarine (25. studenog) kada je nastupio period Adventa. Slavica Moslavac navodi i podatak kako su se svadbe u vrijeme Korizme i Adventa održavale samo u »izuzetnim slučajevima, npr. samo udovci i udovice i to uglavnom bez velikog blagovanja i veselja«.” Podaci s terena ukazuju kako su se svatovi s mladoženjine strane okupljali u njegovoj kući zajedno sa sviračima, a s mladenkine strane (također sa sviračima) u njezinoj kući. Svatove su činili bliža i dalja rodbina te prijatelji. Okupljali su se ujutro, otprilike istovremeno u obje kuće, a točan je sat ovisio o tome kada je bilo zakazano vjenčanje. Vjenčanja su obično bila popodne ili predvečer. Ako je mladenka bila iz drugog mjesta, kretalo se ranije po nju i išlo se kolima, sve do početka 70-ih godina, a svadba bi se pritom održavala u selu iz kojeg potječe nevjesta. U slučaju da je nevjesta bila iz istog mjesta, po nju se išlo i pješice. Terenskim istraživanjem, sukladno literaturi, zabilježeno je kako su svadbena jela, tj. ručak i večeru priprema le tzv. kuvarce (kuharice), dok su slastice, odnosno kolače te pogače pripremale mlade djevojke koje su bile pozvane na vjenčanje, uglavnom njezine prijateljice.’ Svaka je donijela koliko je spremila.

Kad su mladoženjini svatovi bili spremni, šalju nekoga iz momkove kuće da najavi dolazak svatova i da se pripremi mlada. To je morao biti netko od mladoženjine rodbine, točnije brat, tj. djever (ako ga je imao) te kum. Provjeravali su je li mlada spremna za izlazak kako ih ne bi pritom dočekala zatvorena dvorišna vrata ili kako je ne bi morali iščekivati na cesti.

Kad svatovi stignu pred mladu, vrata njezine kuće su zatvorena. Kum tada kuca na vrata i traži mladu. Mladenkini svatovi odgovaraju kako prvo treba platiti za nju, na što se kum počinje braniti da nema puno novca.

Snimljeno u Hrastelnici SO-ih godina 20. st. Snimatelj nepoznat.

Nakon kratkog dogovaranja i pregovaranja, postignu sporazum. Nakon što kum plati za mladu, počinju izvoditi lažne mladenke. Izvode dvije lažne nevjeste, a tek treća izvedena je ona prava. Lažne nevjeste nisu pretjerano maskirane, već su obučene u bjelinu te im je prvenstveno dobro pokriveno lice kako bi ju mladoženja teže prepoznao. Njihovu ulogu uglavnom preuzimaju starije žene. Ponekad su čak znali izvesti i muškarca obučenog u bijelu halju, lica prekrivena velom. U Posavini nema magijskog vjerovanja vezanog uz broj izlazaka lažnih nevjesti, međutim postojalo je vjerovanje kako će se izlaskom lažnih, prava nevjesta zaštititi od grijeha i zlih sila. U Hrastelnici su starije žene pritom govorile: »Nek pokupi sve te grešne i nosi sa sobom, prava nek ostane čista i zdrava.« Jedna od kazivačica navodi kako je njena majka, pri izvođenju prave nevjeste (op. a.: same kazivačice, koja se udala 1953. godine), razbila bocu rakije te pritom rekla: »Kad se ova boca sastavi, nek se onda oni rastave..

Podaci s terena ukazuju kako na dan samog vjenčanja, nevjestu daruje njezina rodbina. Uglavnom su joj davali novac. Moslavac navodi kako se taj običaj darivanja novcem javlja tek između dva svjetska rata, a da su prije toga »( … ) darovi najčešće bili u tekstilu«.” Nevjestu iz kuće mora izvesti otac (ako nema oca onda brat ili stric) koji ju zatim predaje djeveru, a koji će ju zatim pratiti do crkve. No prije nego mladenka i mladenac izađu van iz svojih kuća, postoje različiti običaji blagoslova. Kazivačica iz Hrastelnice navodi kako je majka, prije nego mladoženja napusti svoju kuću, blagoslovila sina riječima: »Bog te blagoslovio sine«, te mu je pritom stavljala novčane kovanice u cipelu iz vjerovanja da će tako cijeli život biti bogat, a potom mu govorila: »Ako te bu’ žuljalo, izdrži pa ćeš navek imat novca.«

Kazivačicu je njezina majka pak blagoslovila riječima: »Bog vas blagoslovio djeco.. Nakon blagoslova, mladenka mora obići jednom oko ognjišta. Naime u Hrastelnici je postojalo vjerovanje kako će tada biti s mužem do kraja života. U slučaju da okruži ognjište više puta, to bi značilo da će se više puta i udavati. Kazivačice se ne sjećaju točno kada se taj običaj prestao prakticirati, međutim sam čin blagoslova mladenke se ponegdje zadr- žao i do danas. Majka nevjesti nakon toga daje posljednje savjete poput: »ne srneš za večerom na ćošku stola sediti, buš bila udovica«, ili »kad ideš iz vjenčanja njemu u kuću, požuri da zagaziš prije njega na prag da ne bude on gazda neg’ ti; onda buš ti kuće gazdarica«. Zatim se mladenka poljubi samo jednom s majkom pri čemu majka počinje plakati te joj govori: »Idi, idi i nemoj mi se vraćat.. Informacije o blagoslovu i postupcima vezanim uz njega u literaturi nisu zabilježene.

Svatovi ne donose ništa na poklon. Sukladno literaturi i kazivači navode kako su prijateljice nevjeste darivale, tj. ukrašavale svatove kiticama ružmarina, koje su zajedno s nevjestom izrađivale večer prije. Kitice su vezivale pantlekom (vrpca) nacionalnih boja. Uz obilje pouka, pošalica i pričalica, djevojke su pjevale i prigodne pjesme. No kazivačice se ne sjećaju tih prigodnih pjesama.

Svaki dio tijeka svadbe (od dolaska PO mladu, odlaska do crkve, povratka u mladenkinu kuću te naposljetku, drugog dana pira, odlaska u mladoženjinu kuću), pratile su svatovske pjesme namijenjene posebno tom dijelu, međutim podatke o kojim je točno pjesmama riječ nisam pronašla na terenu.

Odlazak na službeno vjenčanje

Na temelju podataka prikupljenih terenskim istraživanjem doznaje se kako su do 1945. godine mladenci sami mogli izabrati hoće li se vjenčati u crkvi ili u općini. Nakon 1945. godine, tj. u vrijeme komunizma, općinsko je vjenčanje bilo obavezno i prethodilo je crkvenom. Općinsko vjenčanje održavalo se tijekom tjedna, obično srijedom ili četvrtkom. Crkveno bi zatim
uslijedilo subotom i uvijek bi bilo u popodnevnim satima.

Prije nego se kretalo na crkveno vjenčanje, mladenac je sa svojim svatovima dolazio po mladenku u njenu kuću. Kazivačica navodi kako je od druge polovice 40-ih pa sve do kasnih so-ih godina bio običaj da neko dijete, koje je sudjelovalo u svatovima, mladencima i uzvanicima netom prije odlaska u crkvu nešto izrecitira. Tako je ona često recitirala u svatovima
jer je, kako sama navodi, bila odlična učenica i lijepo je recitirala. Unatoč poodmakloj životnoj dobi, kazivačica se djelomično uspjela sjetiti pjesmice koju je recitira la kada je imala samo deset godina:

Dragi naši mladenci,
rodilo vam polje žitkom,
dvor dobitkom,
šuma brom i gora vinom.
Bog nas poživi sve skupa,
a najprije ove mLadiće koji nas sLave i diče

Svadbeni običaji u Hrastelnici

Za razliku od crkvenog vjenčanja na koje su polazili čitavi svatovi, na općinsko su vjenčanje polazili samo mladenci u pratnji kumova. Nevjestu je na vjenčanje pratio djever. Ulogu djevera je obavezno preuzimao mladenčev brat, a ako nije imao brata onda je to bio tetkin muž. Pred crkvom on mladenku ponovno predaje ocu koji ju prati do oltara sa svoje lijeve strane.Na terenu nije zabilježen podatak zašto je mlada morala stajati baš s očeve lijeve strane.

Kazivači kazuju kako očevu ulogu u vjenčanju (ako nevjesta nije imala oca) preuzima prvenstveno stric, a ako nije imala ni strica onda tetak. Kod oltara ju predaje mladencu pod ruku također s njegove lijeve strane. Vjero- valo se da će mlada imati nesretan brak, ako pri odlasku do oltara pogleda iza leđa. Također se vjerovalo da će gazda u kući biti onaj koji u crkvi ima ruku iznad partnerove. Razlog tome je nepoznat. Isto tako, mladenka je uvijek prva nastojala zakoračiti na prag crkve pri ulasku i izlasku jer se vjerovalo da će tako ona biti gazdarica u kući. Kazivačice se ne sjećaju kada su točno ti običaji i vjerovanja počeli nestajati. Pretpostavljaju da je to bilo krajem 70-ih godina kada urbanizacija već polako zahvaća selo, a samim time i uvelike utječe na iščeznuće većine magijskih vjerovanja vezanih uz svadbene običaje.

Običaji nakon vjenčanja i svadbena povorka

Nakon vjenčanja svatovi se nisu razdvajali, već su svi zajedno odlazili u kuću mladenke. U Hrastelnici je bio takav običaj sve do sredine 70-ih godina. Naime tada se izgradio Društveni dom te se i samo svadbeno slavlje »seli« u domove. Kao i na putu do crkve, svirači prate povorku i na putu do mladenke i drugog dana pira, kada svatovi iz mladenkine kuće sele na pir u mladoženjinu kuću. Povorka se kretala kao u slučaju odlaska po mladu, tj. ako su mladenci bili iz istog sela uglavnom se išlo pješice, a ako se trebalo doći do drugog mjesta, išlo se kolima (op. a.: jedna od kazivačica koja se udala 1964. godine se prisjeća kako se automobilima počelo ići u svatove tek oko 1968. ili 1969. godine). Do početka 70-ih godina se znalo poći na vjenčanje u Sisak, pri čemu su obavezno išli kolima zbog udaljenosti. Naime svećenici su tada bivali raspoređeni samo po župnim crkvama, a seoske crkve nisu imale stalne svećenike. Kako je Hrastelnicatada spadala pod Sisačku župu (od I969. spada pod Galdovačku župu), vjenčanja su bila crkveno priznata samo ako se moglo dovesti župnog svećenika u Hrastelnicu ili ako je samo vjenčanje bilo održano u Župnoj crkvi u Sisku.

Nadalje podaci prikupljeni terenskim istraživanjem ukazuju na to kako po mladu, ako je bila iz drugog sela, ne bi dolazili svi svatovi, nego samo manji ali pomno odabran dio svatova – mladoženjina uža obitelj, kum, tj. djever te ponekad i krsni kumovi.

Uz povorku su ponekad pojedini mladići znali jahati na konjima, ali samo oni koji su imali dobre i lijepe konje jer su tako pokazivali svoje bogatstvo čitavom selu. One djevojke koje nisu bile udane, na kolima bi oba- vezno sjedile pokraj mladića. Običaj jahanja pokraj mlade nije zabilježen.
Za razliku od odlaska na vjenčanje kada se ona vozi na kolima s djeverom, nakon vjenčanja mlada presjeda mladencu na kola te tada zajedno putuju do njegove kuće. Povorku je slagao mladoženja, ali je pritom morao paziti koga će gdje postaviti kako se netko ne bi naljutio ili mu nešto zamjerio.

Kroz razgovor s kazivačima doznaje se da je na čelu povorke bio barjaktar, nakon njega su išli tamburaši, zatim mladoženja u svojim kolima. Nakon mladoženje je išla njegova rodbina, nakon njih nevjestina te naposljetku ostatak uzvanika. Nevjesta i djever išli su na samom kraju povorke. Razlog tomu, nije zabilježen. Dakle povorke su bile formirane s obzirom na
srodstvo. Pri povratku iz crkve, mlada se vozi s mladoženjom odmah iza svirača, a iza njih su bili kumovi. Iza kumova slijedi ostatak povorke u sastavu u kojem su i išli do crkve. Zabilježeno je i vjerovanje vezano uz nepoželjno st »žalosne žene u crnini«, tj. udovice u povorci – vjerovalo se da će tada i mladenki cijeli život biti crn, tj. da će joj netko iz obitelji umrijeti. Jedna od kazivačica navodi kako je u tjednu njezinog vjenčanja, u selu umrla tetka njezine majke te se govorilo »to nije dobro, bit ćeš mlada udovica«, Gospođu je ta tragedija nakraju i zadesila – ostala je udovica u 33. godini života.

Svadbena povorka se poslije vjenčanja provezla kroz čitavo selo, na kraju sela se okrenula te naposljetku kretala prema kući mladenke. Time su svatovi pokazali svoje bogatstvo čitavom selu. Promatrači povorke nisu na poseban način zaustavljali povorku, međutim uzvanici iz povorke su znali pozivati pojedine promatrače (npr. svoje prijatelje) da dođu na trenutak u povorku nešto popiti, najčešće je to bila rakija. Kazivačica navodi kako je gotovo svaka druga osoba u povorci imala rakiju pa su je i prolijevali i škropili njome promatrače jer je rakije bilo u izobilju i nije je bilo šteta prolijevati na tako veseo i važan dan. Ako su se sastale dvije svadbene povorke, na kratko su se njihovi sudionici zaustavili, pozdravili, međusobno popričali, međusobno si ponudili malo pića i dalje nastavili svatko svojim putem. Ako su se pak susrele svadbena i pogrebna povorka, uvijek je svadbena utihnula i pustila pogrebnu da prođe. Ako je povorka prolazila kraj kuće u kojoj je pokojnik ili u kojoj je netko nedavno umro, svirači su prestajali svirati u trenutku prolaska kraj te kuće i nisu nastavljali sa svirkom sve dok nisu dovoljno odmakli.

U povorci su svi konji i kola bili ukrašeni. Ukrase su izrađivale rnladenkine prijateljice nekoliko večeri prije svadbe, a ukrasi su uglavnom bili u obliku ruža od ukrasnog krep papira.

Kola mladenke su bogato nakićena bijelim ukrasima, najviše bijelim ružama, a ona je kao podlogu za sjedenje imala bijelu deku. Ruža je najčešći ukrasni motiv Posavine. Bila je pojam ljepote i čednosti. Imala je i veliku magijsku moć zbog čega je često bila i simbol preporoda i rađanja, što je pak imalo svrhu zaštititi mladenku od utjecaja zlog oka i uroka koji bi joj
onemogućili da postane majkom. Kola mladenke vozi otac, ako nema oca onda brat ili stric. Kola mladoženje također su bogato ukrašena, ali šareno, pogotovo crvenim ružama, međutim za razliku od mlade on je sjedio na šarenoj deci. Ostala kola su također bila ukrašena, ali nešto siromašnije od kola mladenaca. Konji su bili nakićeni bijelim tkanim ručnicima ili kuhinjskim krpama (ako su svatovi bili siromašniji) te crvenim ružama. Svaki kočijaš je imao i bič ukrašen ružom. Zastava je također bila okićena ručnikom i ružama.

Povorka cijelim putem pjeva svatovske pjesme. Međutim za svaki dio te svadbene ceremonije (od dolaska po mladu, predaje mlade, puta do crkve pa sve do povratka iz crkve) tamburaši izvode posebne pjesme prigodne baš za taj dio ceremonije, ali se kazivačice ne sjećaju o kojim je pjesmama riječ.

Dolazak u kuću mladoženje

Nakon povratka s vjenčanja iz crkve, svatovsko veselje se nastavlja u kući mladenke do ponoći. Nakon toga se svatovi mladenca zajedno s njim razilaze i odlaze njegovoj kući na odmor. Kod mladoženje se pripremala i posebna pogača koju su zvali pogačica, a koja se pekla u krušnoj peći. Rezala se na kockice i tako narezani komadići nazivali su se svadbenski makaruni a objedovali su ih mladoženjini svatovi prije polaska po mladenku. Drugi dan svadbe, nakon što ujutro svi fruštikaju (doručkuju) mladenac i njegovi svatovi odlaze po mladu njenoj kući (kao nagovještaj svog dolaska svatovi su puškom pucali u zrak) i zatim se svi zajedno vraćaju mladencu i u njegovoj kući astavljaju svadbeno veselje. Pri dolasku kod mladoženje, mladu dočekaju zatvorena vrata. Za razliku od običaja pri predaji nevjeste, ne traži se nikakvo plaćanje za mladu. Pri silasku s kola, mladenac i kum pomažu mladenki, tj. kako navode kazivačice: » … u’vate ju ispod ruke i skinu je s kola« te ju prenesu do praga. Tamo je dočekaju svekar i svekrva te ju poljube u znak dobrodošlice. Prije samog ulaska u kuću, postojao je i običaj ulaska u štalu. Mladenci su morali ući u štalu, zatvoriti vrata, provesti unutra 2 do 3 minute te izaći van – vjerovalo se da će im tada štala uvijek biti puna mladog »blaga«. Moslavac pak navodi nešto drugačiji podatak za susjedna sela Hrastelnice. »U selima: Tišina Leva, Trebarjevo Desno mlada ide prvo nosit dar, tj. ide sama ili je nosi svekar ili djever u štalu gdje u jasle baci sretni groš, tj. prvi novac sa svadbe, obično dobiven od roditelja.«?  Kako je kod mladoženje dočekaju zatvorena vrata, mlada se žuri otvoriti ih prije muža i zakoračiti prva nogom na prag kako bi bila gazdarica u kući. Svatovi im tada dobacuju različite prigovore poput »nisi stigel«, »što ga nisi porinula da prva zajdeš, sad ne buš gazdarica«, što je zabilježeno terenskim istraživanjem.

Običaj stavljanja malog dječarca, tj.nakolenča mladenki u krilo u želji da prvo dijete bude muško, koje Moslavac navodi kao karakteristiku za Moslavinu,” u Posavini je drugačiji. Naime kada mladencima urede krevet, netko od muškaraca skoči na njega, »izvalja se- po plahtama, sve razbaca te pritom govori: »]a bum prvi legel, bude muško dete, nek’ Bog da muško.«

U Hrastelnici nije zabilježen nikakav poseban običaj prilikom dolaska mladenke u mladoženjinu kuću: poput darivanja svekra i svekrve, obilaženja oko ognjišta ili stola, okretanja naoposun ..

Svatovski pir

Svatovski pir se prvoga dana, tj. odmah nakon vjenčanja održavao kod mladenke. Svatovi su se, uz svirku, skupili kod mladenke gdje bi večerali i družili se do ponoći. Drugoga dana se održavao u mladoženjinoj kući. Ako on nije imao dovoljno prostora za primiti sve svatove, obično su se priredivali kod susjeda koji je imao dovoljno veliku kuću ili neku prostoriju koja je mogla primiti toliki broj ljudi. Redoslijed sjedenja bio je sljedeći: na sredini stola mladenci, s njihove lijeve i desne strane kumovi i bliža rodbina sjedili su posebno u jednoj prostoriji ili za jednim stolom, ovisno o veličini prostora u kojem se pir održavao. Naime roditelji nevjeste obvezno su morali prisustvovati da vide je li se mlada dobro smjestila, je li se snašla u novonastaloj situaciji … Ostatak svatova sjedio je u drugoj prostoriji ili za drugim stolom. U Hrastelnici su svatovi umjesto iz tanjura jeli iz zdjela, a svatko si je od kuće morao ponijeti svoju žlicu s kojom bi potom jeo. Tako je to bilo sve dok su se slavlja održavala u kućama mladenaca, do sredine 70-ih godina, kada se svadbena slavlja počinju održavati u društvenim domovima.

Sukladno literaturi i na terenu je zabilježeno kako svatove dočekuje gazda kuće.” Ako je pir u mladoženjinoj kući, dočeka ih njegov otac. Ako je pir u susjednoj kući, svatove dočekuje gazda te kuće. Mlade djevojke ponekad su znale na kratko napustiti svatove jer su se išle presvući svojoj kući. Naime u svatove su djevojke uglavnom polazile u nošnjama te je »bilo šteta ništit tu rubaču« – kako navode kazivačice. Majka ih je pratila i do kuće i natrag do sva tova, čak i ako je djevojka imala zaručnika.

Na temelju podataka prikupljenih terenskim istraživanjem doznaje se kako je glavna večera počinjala odmah po ulasku svatova u prostoriju. Sastojala se od: juhe, gulaša i pečenice, iako se umjesto gulaša ponekad znala posluživati i sarma. Moslavac navodi drugačiji podatak, vezan uz jela glavne večere, ali uz nedostatak teritorijalne rasprostranjenosti tako da nije
poznato objeduju li se ta jela u Moslavini ili Posavini. »Slijedi glavna večera koja se sastojala od raznovrsnog obilja: juhe, kuhane i pohane pile tine s umakom od rajčica, pečene guske, zelja s mesom, a u novije vrijeme janjetine, sarme ili gulaša u ponoć.e’? Od kolača su prevladava li suhi kolači te gibanica (orehnjača i makovnjača).

Što se tiče ukrasa i ukrašavanja nije zabilježen podatak o okićenim svatovskim granama, ali u Hrastelnici su znali stavljati borove grančice u čaše iz kojih bi se poslije pilo. Nadalje stoinjaci su bili bijeli samo ispred mladenaca, a ostali su bili nakićeni kuhinjskim krpama. Stoinjaci koji su bili prostrti pred ostatak svatova bili su stoinjaci nevjeste koje je ona dopremila kao miraz u mladoženjinu kuću.

Običaj koji se zadržao sve do današnjih dana te koji je zabilježen i na terenu i u literaturi je presvlačenje mladenke nakon ponoći. Naime nakon završetka večere drugog svadbenog dana (koja se održavala u mladenčevoj kući), tj. nakon ponoći mlada se odlazila presvući. Tada je bijelu svadbenu haljinu (vjenčanicu) zamijenila svečanom haljinom. Pritom je ujedno mijenjala i svadbeno oglavije. Djevojke su do pred udaju nosile partu.To je svečano djevojačko oglavije nošeno od četrnaeste godine kao znak da je djevojka spremna za udaju. Djevojke su je nosile uglavnom prilikom odlaska u crkvu ili za neke druge svečanije društvene prigode.” Moslavac navodi nešto opširniji opis parte: »Naćinjena je bila od crvenog industrijskog sukna, kojim je presvučen kartonski umetak savijen u krug. Vanjska strana parte bila je ukrašena crvenim kralužima i raznobojnim staklenim perlicama čineći gustu šaru. Na stražnjem dijelu glave sapinjala se kopčicama, preko čega je dolazila svilena barokna vrpca koja je lepezasto padala do polovice leđa.:

Kako ovo istraživanje obuhvaća period od 40-ih do kraja 70-ih godina 20. st., pravo svadbeno oglavlje zamijenio je tzv. šlajer. Svadbeno se oglavlje nabavljalo neposredno prije svadbe, a kupovalo se u Sisku. Ako je mladenka bila siromašnija nije kupovala novo svadbeno oglavlje, već ga je posuđivala. Vijenac se nije pleo već se također kupovao. Nožinić u svojem  istraživanju navodi nešto detaljniji opis svadbenog oglavlja. »Ovaj kupovni vijenac je pleten od žice, presvučen nekim materijalom kao od voska, a sa strane, na sljepoočnicama su ružice od voska (kao i umjetno cvijeće u buketu). Imao je i šlajer koji nije prekrivao čelo. Lice nevjeste nije pokriveno velom, a jedino su joj sa strane čela ružice visjele s oglavlja. Oko vrata je imala dukate i kraluže. Nevjesta se ne pojavljuje pred svatovima dok nije potpuno obučena. Svadbeno oglavlje (i vjenčanicu) ona skida drugi dan svadbe, čim je dovedena u kuću muža, a ne čekajući ponoć.s” U Hrastelnici mladenku na presvlačenje prate njezina majka, svekrva i muž. Presvlačila se odvojeno od gostiju, a kada je presvlačenje gotovo, pozovu se dva tamburaša koja ju uz svirku otprate natrag na pir.

Tijekom pira nije bilo propisano neko posebno ponašanje mladenaca, mogli su slobodno plesati sa svima »kako je ‘ko koga u’vatio« – kako navode kazivačice. O gostima su se uglavnom brinuli i dvorili ih domaćini više nego sama mladenka, međutim ponekad je i mlada znala proći oko svojih gostiju da vidi kako im je. Domaćini bi prvo dolazili provjeriti nedostaje li što samim mladencima. Za vrijeme pira mladence darivaju njegovi roditelji uglavnom novcem, dok su njezini roditelji nju darivali jutro prije svadbe. U Hrastelnici je zabilježeno darivanje mladenaca i od strane gostiju nakon ponoći – uzvanici mladenca darivaju njega, a uzvanici mladenke nju. Bliža rodbina je pritom darivala dukate. Sama mladenka nije darivala nikoga.

Svadbeni običaji u Hrastelnici

Mladenki je bilo dozvoljeno plesati čitave noći, međutim poslije ponoći se stancavala zncvala za novac. Naime nakon što je izabrala osobu za ples, kum bi došao do te osobe s ručnikom oko vrata i tanjurom u ruci te bi ta osoba morala kumu platiti za ples s mladom. Običaj krađe mladenkine cipele na svadbi zabilježen je i u literaturi. To je uvijek radio netko spretan i brz. Mlada tada više nije mogla plesati samo s jednom cipelom te bi kum morao otplatiti tu njezinu cipelu. Prilikom otkupa se ne zbijaju šale, ali je sam otkup javan. Tako bi mlada mogla ponovno plesati i ne bi morala sjediti cijelu noć. Jedna od kazivačica spominje jednu šalu tijekom svadbe po imenu visanec, koja se u literaturi ne spominje. Ta se šala odvijala na sljedeći način: započinjao ju je muž uzevši neki malo veći ručnik. On bi s tim ručnikom prišao nekoj ženi koja je sudjelovala u svatovima, stavio joj ručnik oko vrata i poljubio ju. Zatim bi ona odabrala nekog od muškaraca, stavila mu ručnik oko vrata i poljubila ga. Zatim bi on to ponovio s nekom od žena i tako su se izmjenjivali. Kazivačica navodi kako je pritom bilo i svađa jer je bilo ljubomornih muževa koji nisu dali svojim ženama da se ljube s drugima, ali bilo je i onih veselijih, malo »pripitih- kojima je to bilo smiješno i zabavno pa im nije smetalo. Također navodi i kako bi na svadbu znali doći i tzv. nepozvani. To su uglavnom bili prijatelji nekoga od uzvanika koji ipak nisu ulazili u prostoriju nego bi uglavnom čekali vani, na dvorištu da im ti prijatelji donesu nešto za jesti ili piti sa svadbe. Kod Vitez također postoji podatak o nepozvanima, međutim autorica ga spominje kao karakteristiku Moslavine uz dodatak kako su nepozvani bili maskirani kao da su maškare: »Cijelu noć su pod prozorom bile maškare i vika le da hoće vidjeti mladu. Bile su užasno dosadne i kada su ih pustili u kuću, nisu izlazile gotovo dva sata.«!” Mlada se do ponoći još smatrala djevojkom, međutim nakon promjene oglavlja predstavljala je mladu i udanu ženu. Ona bez oglavlja više nije smjela izlaziti van svog doma. Od djevojačkih pletenica oblikovala se vrst punđe, a na punđu se stavljala poculica koju su spletale žene prije vjenčanja (Moslavac spominje i termine poculca, paculjca, (h)abica). Nadalje nije bilo poželjno da poculicu plete udovica – govorilo se »nernoj da te splete udovica jer buš i ti udovica«, kao ni »Ioše ćudi žena«, odnosno hirovita i zločesta žena.

Gosti su se razilazili ujutro, pritom su najavili svoj odlazak mladencima, na što su se oni ustajali od stola, zahvalili na prisustvu svakom gostu pojedinačno te ih ispratili na dvorište.

U bračnu postelju se odlazi tek kada svi gosti napuste svatove jer majka ne da kćeri stupiti u spolne odnose do samog kraja svadbe, tj. tek nakon drugog dana svadbe. No mladići su se često znali vraćati i kucati mladencima po vratima spavaće sobe. Pregled nevinosti mlade se u selima Posavine nije obavljao, pa tako taj običaj nije zabilježen ni na istraženom lokalitetu.

Pir je trajao i po tri dana. Treći dan su se svatovi ujutro razišli i pošli kućama te bi se nakon odmora (obično u kasnim jutarnjim ili ranim popodnevnim satima) ponovno vraćali mladencima, da hrana i piće koji su preostali ne propadnu. Također bi došli vidjeti i kako je mlada te ako je potrebno i pomoći u pospremanju. Tako se treći dan gotovo ni nije smatrao svadbenim.

Običaji nakon svadbe

Podaci iz literature kao i podaci s terena koji kazuju o običajima nakon svadbe, uglavnom se podudaraju, uz iznimku navoda nekih posebitosti istraživanja na terenu. Naime bilo je i vjenčanja u kojima oboje mladenaca nisu bili iz Posavine već je jedno od njih bilo iz Moslavine. U tom je slučaju crkveno vjenčanje i prva večer pira bila u selu mladenke, a druga večer u selu mladenca. Kazivačica navodi jedan primjer kada je mladenka bila iz Hrastelnice, a mladenac iz jednog sela u Moslavini. Vjenčanje i prva večer pira su, sve do jutra, bili u Hrastelnici. No mladoženjina majka je zahtijevala da se održi i običaj koji je karakterističan za Moslavinu. U Moslavini je nakon svečanog pira bio običaj ujutro »poć na vodu ili zdenac«.” Svatovi (tj. oni uzvanici koji su ostali do jutra, do fajrunta) su zajedno s mladencima odlazili na bunar, gdje je mlada svim uzvanicima morala vodom iz pehara polijevati ruke (op. a.: jedna od kazivačica navodi i kako su se umivali u toj vodi). Kazivačica nije spominjala jesu li mladoj pritom išta uzvanici darivali, međutim Moslavac navodi kako su uzvanici plaćali mladoj kovanicama, stavljajući ih pritom ili u lavor s vodom, ili u posebnu posudicu namijenjenu za tu prigodu.

Roditelji nevjestu prvi put posjećuju u novom domu odmah dan nakon vjenčanja. Pritom joj ne donose ništa na poklon. Ukućani im pripreme manju gozbu »čašćenje«. Nevjesta pak roditelje smije posjetiti osmi dan nakon svadbe i taj se običaj nazivao prvići. U posjet roditeljima mladenka odlazi s mužem. Na istraženom lokalitetu u prviće su također pozvani i kumovi te mladenkina i mladoženjina uža rodbina. Niti tad nije zabilježeno nikakvo darivanje. Na gozbu se dolazilo uglavnom u vrijeme ručka, a potrajala bi do navečer.

Nakon svadbe, sada kao udana žena, mlada prvenstveno odlazi u crkvu u pratnji svekrve. Ako je i muž išao u crkvu tada im se u pratnji pridružio i on. Status mlade udane žene obilježavao se poculicom, a na istraženom lokalitetu je mlada nosila i crvenu odjeću ili nošnju na kojoj prevladavaju crvena boja i/ili ukrasi. Takvo obilježje mlada je nosila sve dok ne rodi prvo dijete i zasnuje »pravu- obitelj.

Zaključak

Namjera ovog članka bila je uz pomoć spomenute literature te istraživanja na terenu ilustrirati donjoposavsku svadbu. Glavna problematika terenskog istraživanja prvenstveno je nepoznavanje razloga provođenja pojedinih običaja. Naime na pitanje zašto se pojedini običaj provodi baš na određeni način ili zašto i kada su se pojavile razlike u običajima, kazivači su se uglavnom pozivali na prijenos običaja s pokoljenja na pokoljenje bez poznavanja pravog razloga provođenja određenog običaja. Također pokušaji točnijeg određivanja vremena prema iskazima kazivača nisu dali potpuno pouzdane rezultate, što zbog problema ljudskog pamćenja, ali i zbog svojevrsne neugode – ponekad o osobnim iskustvima o određenom običaju kazivači nisu htjeli govoriti (op. a.: najčešće su to bile teme vezane uz intimne odnose, tj. o stupanju mladog bračnog para u intimne odnose po prvi put). S obzirom na nedostatak literature o istraženim lokalitetima te na problematiku terenskog istraživanja, u članku su zabilježeni i negativni podaci o pojedinim običajima, kao primjerice zašto mlada pri pratnji do oltara mora stajati baš s očeve lijeve strane ili zašto ju otac mladencu mora postaviti također baš s lijeve strane. Odgovor na takve negativne podatke bi možda trebalo potražiti u dodatnoj literaturi te proučiti i običaje drugih lokaliteta pa čak i regija i tako pokušati donijeti neke pretpostavke, možda čak i zaključke, vezane uz tu problematiku. Zapisi su također redovito popraćeni i teškoćama s kojima se gotovo svaki istraživač barem jednom susreo pri istraživanju; prije svega su to ljudsko pamćenje, ali i narav kazivača. Također treba istaknuti, kao jedan od najvažnijih problema, kako su teme koje zalaze u osobne dijelove života informatora, često
vrlo teško »uhvatljive«, ako ne i u potpunosti izostavljene.

Komparacijom i analizom svadbene prakse nekad (vremensko razdoblje koje obuhvaća ovaj članak, dakle od 40-ih do 70-ih godina 20. st.) i danas, dolazi se do vrlo jednostavnog i očitog zaključka: današnja »moderna- svadba u mnogočemu nije kao nekad. Mnogi su elementi u svadbenoj ceremoniji izostavljeni; poput magijskih vjerovanja (»valjanje« nekoga od muških uzvanika po krevetu sa željom da prvo dijete mladenaca bude muško, raznorazni običaji koji će označiti gazdu u kući budućih mladenaca, obilaženje kućnog ognjišta mladenke određen broj puta … ) i posebnih ceremonija (dočekivanje mladenaca ispred kuće u kojoj će biti svadbeno slavlje, uloga kuma u svatovima … ). Naposljetku i samo svadbeno slavlje se više ne uprizoruje u kući jednog od mladenaca, već se seli u prostore restorana, vatrogasnih i društvenih domova, hotela. No neki su elementi zadržani još i danas, u 21. st. Zapis i oglašavanje u crkvi se provodi još uvijek na isti način – mladence se tri nedjelje prije vjenčanja u crkvi oglašava. Pritom oni moraju biti prisutni. No treba napomenuti kako se unatrag nekoliko godina uvodi zaručnički tečaj koji mladenci moraju proći prije vjenčanja. U vremenskom razdoblju koje obuhvaća ovaj članak, zaručničkog tečaja nije bilo. Mlade se nije posebno pripremalo za brak. Dovoljno je bilo da imaju sve sakramente. Svečano pozivanje u svatove više se ne radi kao nekad. U svadbu je uzvanike pozivao pozivač. On je bio muški član rodbine. On je išao pješice, večer uoči svadbe po selu i osobno pozivao uzvanike u svatove. Već u So-irna se pozivanje svelo na nekoliko redaka u pozivnici koju na adresu uzvanika donose sami mladenci. Razlog gubitka tih pojedinih elemenata treba tražiti ponajprije u sve većoj povezanosti sela i grada, a time i samoj urbanizaciji sela.

U svadbu se uvode još neki novi običaji, primjerice od 90-ih godina. Obično tjedan dana prije svadbe, mladići i djevojke održavaju svoje djevojačke i momačke večeri (petak ili subota navečer). Tu večer simbolično doživljavaju kao posljednju noć na kojoj se mogu zabaviti sa svojim društvom i na neki način oprostiti od svog momačkog, tj. djevojačkog života. Nadalje u običajima tijekom same svadbe treba svakako izdvojiti bacanje buketa, skidanje podvezice te rezanje torte. Sva tri običaja se obavljaju nakon ponoći. Mladenka baca buket sebi iza leđa, a djevojke koje ga hvataju ne smiju biti u braku. Ona koja ga uhvati, sljedeća je na redu za udaju. Isti je princip i s bacanjem podvezice. Mladenac najčešće mora prvo skinuti podvezicu s mladenkine noge i baciti među mladiće koji nisu u braku. Koji uhvati podvezicu, isto kao i kod djevojaka, sljedeći je na redu za ženidbu. Svi ti običaji novijeg postanka posljedica su utjecaja masovnih medija i nezaustavljivog fenomena amerikanizacije.

No »stara« svadba ipak nije u potpunosti nestala. Na području Siska i Sisačko-moslavačke županije djeluje nekoliko kulturno-umjetničkih društava, koji za potrebe raznoraznih predstavljanja našeg kraja, uprizoruju tijek svadbe. Tako je i KUD »Hrastelnica- 1989. godine snimio VHS kasetu s prikazom Posavske svadbe. Ovakav vrijedan amaterski trud s namjerom prikazivanja segmenta iz tradicijskog načina života, zanimljiv je zapis za mlađa pokoljenja i za promociju sisačkog kraja. Sa stajališta etnologa, kao izvor podataka, takav je prikaz zapravo idealan model svadbe te ne prikazuje raznolikost svadbenih živjen ih iskustava i stoga podaci iz tog izvora nisu komparirani u ovom članku. Uz kulturno-umjetnička društva, u selima se još uvijek može naći i netko tko poznaje stare seoske običaje čime postaje vrlo dragocjen izvor informacija. Dok god se stari običaji budu njegovali i prenosili kroz pokoljenja, elementi »stare- svadbe, opstat će i dalje u suvremenom svijetu.

Literatura

Moslavac, S. (2003), Zbornik Moslavine (2002./2003.) Moslavačko-posavski svadbeni običaji, Kutina.
Mrgić, K. (1995), Nakit, ukrašavanje, oglavlja, katalog izložbe, Gradski muzej Sisak, Sisak.
Nožinić, D. (1986), Terensko istraživanje u selu Hrastelnica na temu Svadbenih običaja, (Odakle i kako se uzima bračni drug; Sijela, prela i drugi seoski sastanci; Običaji pri sklapanju braka, Običaji do prosidbe, Prosidba, Običaji od prosidbe do svadbe, Priprema nevjeste i mladoženje za svadbu, svadbeno oglavlje, Tok svadbe, Vjerovanja vezana uz običaje pri sklapanju braka; Svadbeno oglavlje), iz Arhiva Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Vitez, Z. (2003), Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

Ključne riječi: svadbeni običaji, tijek svadbe, Hrastelnica, hrvatska Posavina

UDK: 392.51(497.5-3 Posavina)

Izvorni znanstveni rad
IVANA GRUBIŠIĆ
GODIŠNJAK GRADSKOG MUZEJA SISAK BR. 10/2010, STR. 371-388