Stare krušne peći

Ornela Škabić

Na području Istočne Istre ostao je još vrlo mali broj tradicionalnih – starih krušnih peći. Na području Raklja, malenog mjesta na jugoistočnoj obali Istre, koliko je nama poznato, svega četiri takove peći. Rakalj koji je na Hrvatskoj karti lončarstva, grnčarstva i pečenja kruha oduvijek poznat po vrsnim majstorima tih zanata, sa nekadašnjih preko 30 peći, došao je na svega nekoliko.

Povijest pečenja kruha

Ornela Škabić

Povijest kruha, pretpostavlja se, stara je 15.000 godina, kada se kruh spravljao miješajući vodu i divlje žitarice. Otada do danas pečenje kruha je evoluiralo u tri glavne faze:
1. Pečenje na nivou zemlje – najstariji je oblik ognjišta gdje se pomoću raznih oblika donjih i gornjih posuda, glinenih poklopaca, saća, kamenih ploča,…, peče u razini sa zemljom. To je bio prvi stupanj razvoja prema današnjim suvremenim pećima.
2. Komin (ognjište) – prostor za pečenje dignut iznad nivoa zemlje sa otvorenim ložištem. Princip pečenja je sličan pečenju na ognjištu
3. Krušne peći – Zatvoreni sustavi akumuliranja energije, koji kasnije zračenjem te iste energije omogućavaju pečenje kruha. Krušne peći pojavljuju se tek u novije vrijeme, u posljednjih 400 godina. U kasnijim godinama, pojeftinjenjem proizvodnje željeza, naročito poslije 1. sv. rata dobijamo klasične metalne peći za pečenje kruha.

Rakljanske peći

U Raklju je početkom krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo prema dokumentaciji i sjećanjima starijih žitelja oko 30 krušnih peći. Gašpićovi, Valići, Percani, Mišćovi, dijelovi su mjesta gdje su najčešće živjeli istoimene obitelji. Svaka je obitelj imala jednu takvu krušnu peć. Danas se zna za samo četiri stare krušne peći, od kojih je jedna u Gašpićovima, ostala u funkciji lončarske peći, a obitelj Valić tamo njeguje lončarsku radionicu. U radionici Anđela Valića tako se mogu kupiti i razgledati autohtoni lončarski proizvodi, poznati rakljanski lonci i padele.

Pekarska tradicija Raklja

Ornela Škabić

Osnovna namjena je vraćanje peći u funkciju kao etnološke baštine, zatim korištenje obnovljivih izvora energije u svrhu ekološke proizvodnje i naposlijetku prezentacija peći kao turističke atrakcije.
Rakalj je također poznat po velikom mlinarskom predjelu – Blaz na ušću rijeke Raše, poznatom još iz Rimskog doba. Poznato je da se na Blazu mljelo pšenično žito i kukuruz. Iz tog naslijeđa ostala je čitava kultura pravljenja pekarskih proizvoda od istoimenih namirnica.
Tadašnji siromašni život oslikava se i u pekarskim proizvodima koji su tada postojali. To su bili kruh – hlib, biga, štruca, te slatki (Božićni, Uskršnji) kruh – pinca, jajarica.
Pečenje u krušnoj peći nije moglo funkcionirati bez osnovnih pomagala, drvenih lopatica za brašno – šešula, drvenih korita – naćvi i dasaka – kavedala za pripremu tijesta, valjka za valjanje tijesta – gomoljar, lazanjar, prkljun, metalnog žarača – ožega, hvataljke za žeravicu – mulete, željezne cijevi za puhanje u vatru – puhalnice, drvene (metalne) lopate za umetanje i vađenje tijesta – prguna, loparice, i drugih pomagala stolova – banki, stolica – kantrida, tronožaca – škanjića, police za posuđe – škancija i slično.
Peć funkcionira tako da nakon što se potpuno očisti od prethodnog paljenja, peć se napuni suhim granjem – fraškom, hrasta crnike – bršude, planike ili graba. Punjenje mora biti s toliko drvne mase da se peć prilikom loženja užari do svjetle, gotovo bijele boje. Nakon toga u peć se umeće šarža umiješenih štruca tijesta, te se peče oko 45 minuta. Nakon pečenja, peć se isprazni te ponovo upotrebljuje u ponovnom postupku.
Iako je tradicionalni recept za izradu kruha tajna, radi se o klasičnom kvasu, brašnu, vodi, soli, te mirodijama u nekim receptima, sve na prirodnoj bazi bez dodataka aditiva i sličnih primjesa. Naravno u peći je moguće peći i razne druge pripravke i jela.

Lončarstvo u Raklju

Ornela ŠkabićOrnela ŠkabićOrnela Škabić

Rakalj je poznat i po lončarima koji su sami izrađivali lonce miješanjem zemlje – gline i kvarcnog kamena koje su nazivali ”gnjila” i ”solen”. ”Solen” su mrvili, pa zatim miješali sa ”gnjilom” i vješto oblikovali lonce, koje su pekli, stvarajući tako lončariju otpornu na visoke temperature. Zatim su lončariju prodavali po cijeloj Istri što je slikovito opisao Mate Balota u romanu ”Tijesna Zemlja”.
U doba kada je siromaštvo bilo izraženo u cijeloj Istri smislili su ljudi način da oni koji nemaju novaca također mogu kupiti prijeko potrebne lonce za kuhanje. Tako je izreka ”Mira na miru, za viru” postala i opstala do danas. Naime, za lonac se plaćalo pšenicom, kukuruzom ili nekom drugom namirnicom u količini koliko bi te namirnice stalo u ”kupljeni” lonac. Prevedeno; Mjera za mjeru, za dobru vjeru, može se poistovjetiti sa današnjom poslovicom: ”Čist račun, duga ljubav”.

Ornela Škabić