Stanovanje – Jadranska zona

ognjištePosjedovanje prebivališta, tj. nekoga izdvojenog prostora u kojemu ljudska bića mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe, jedna je od najbitnijih pretpostavki svakidašnjeg življenja. U našoj se kulturi ta pretpostavka ostvaruje stambenom zgradom, kućom.
Pod kućnim krovom ljudi nalaze fizičko sklonište i psihičko pribježište. Unutar kućnih zidova zaštićeni su od vanjskih nepogoda, a prehranom, počinkom i higijenom održavaju se na životu. No kuća sadrži i dodatna stambena značenja koja je čine domom. Ona je mjesto, u kojem se provodi obiteljski život i osigurava vlastita reprodukcija;
također i mjesto u kojem se ostvaruje društvena komunikacija – i s članovima uže, rođačke, i šire, susjedske i lokalne zajednice. U okrilju kulture koja je obilježavala način života hrvatskoga seljaštva u razdoblju s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća kuća je još uvijek bila i prostor u kojem su se između obiteljskih naraštaja prenosila tehnička znanja, društvene norme, umjetničke tvorbe. Ondje su se obavljali raznovrsni gospodarski poslovi i rukotvorne djelatnosti, ali i održavale obiteljske i godišnje svečanosti.

Kuća je najčešće bila i mjesto u kojem je čovjek došao na svijet te, nerijetko, u istome prostoru i zaklopio oči. Kao ishodište i završetak njegova ovozemaljskog postojanja, ali i nastavanja njegovih predaka, seoska je kuća zračila velikom identifikacijskom snagom. Stoga je, uza sve, za svoje stanare bila nezaobilaznim znakom zavičaj ne pripadnosti.
kućaNačin stvaranja prebivališta određen je izborom građevinskog materijala, primjenom konstrukcijskih rješenja i uobličavanjem prostornih zamisli. Usporedo s oblikovanjem gradske arhitekture postojalo je i razvijalo se i umijeće gradnje u seoskim okružjima. Iako su međuutjecaji urbanoga i ruralnoga građenja nedvojbeni, ipak je riječ o dvama posve samosvojnim umijećima. Posebnost se očituje već u izboru građevinskog materijala. Seoski su graditelji, naime, posezali za neposrednim prirodnim resursima kao što je drvo, kamen, slama, ilovača, trska. Nadalje, pri izboru lokacije i te kako su uzimali u obzir klimatske osobitosti, reljef, hidrološke prilike i slične danosti.
Rezultat takvoga pristupa bila je očigledna prilagođenost građevina okolišu. Time su seoska naselja i nastambe pridonosile posebnosti pojedinih ambijenata i naglašavale regionalnu raznolikost prostora Hrvatske.

Konstrukcijska su rješenja pretežno ovisila o zajedničkom znanju određene lokalne/regionalne ljudske skupine. Kako je autarkičnost bila obilježjem upravo seoskih društava, općenito bi se moglo reći da je svaki član zajednice uglavnom raspolagao nekim znanjem o svemu. Među ostalim, u gotovo svakoj seoskoj obitelji bilo je osoba koje su umjele izvesti i neke graditeljske poslove. U tehnološkom su smislu graditelji, dakle, mogli biti amateri, ali je njihova prednost pred profesionalcima u tome što su bili posve upućeni u potrebe svoje svakidašnjice. Arhitekturu koju su stvarali odlikovala je stoga izrazita svrhovitost. Dakako, seoske građevine nastale u prvoj polovici 20.
stoljeća dobrim su dijelom proizvod seoskih obrtnika. Stoviše, pomnijom bi se analizom mogli u manjim sredinama utvrditi i neki “stilovi”, što su ih primjenom svojih rješenja širili pojedini graditeljski majstori. Međutim, u samom je procesu gradnje redovito sudjelovala veća skupina suseljana – neprofesionalaca koja je pri stvaranju
objekata djelovala svojim zajedničkim svjetonazorom. A time su pridonosili razmjernom ujednačavanju oblika i sporosti promjena. Razumljivo je da su prostorne zamisli proizlazile iz načina života stanara na selu, a
on je u prvom redu bio određen agrarnom proizvodnjom. Stoga je prebivalište svojom razdiobom prostora i namjenom objekata moralo slijediti gospodarske potrebe, kao što je i moralo biti prilagođeno tipu obitelji i uopće društvenom ustrojstvu. Pritom još valja imati na umu da je među seoskim stanovnicima uvijek bilo bogatijih i siromašnijih; onih koji su svoj dom mogli oblikovati udobnije i prostranije, kao i onih koji su se morali zadovoljiti skromnijim i oskudnijim prebivalištem. A kuća, posebice njezin izgled, jedan je od nedvojbenih statusnih simbola. Kao znak u prostoru, vidljiv svima, očigledan je pokazatelj imovinske moći.

ognjišteSeoska je arhitektura, dakle, bila ishodom kreativnoga rada (većinom) neprofesionalaca, kolektivnoga (empirijski stečenog) znanja i kolektivnoga mišljenja određene društvene zajednice. Stvorena na takvoj osnovi, svojim je tehničkim rješenjima ustrajala kroz duga vremenska razdoblja. Istodobno, zbog graditeljskoga umijeća samih stanara, jedva sputavanih kakvim građevinskim/urbanističkim propisima, tu arhitekturu također obilježuje raznovrsnost pojedinačnih oblikovanja. Stoga je zapravo svaki seoski dom, kao materijaliziran izražaj povijesti svojih stanara, jedinstven i neponovljiv. A time se i pregled stanovanja hrvatskoga seljaštva, što u nastavku slijedi, sastoji zapravo od nekoliko modela stambenih oblikovanja, sastavljenih od najbrojnijih zajedničkih osobina. Kako je riječ o seoskome pučanstvu, svoju pozornost nećemo usmjeriti samo na stambenu zgradu kao mjesto življenja, već i na ostale gospodarske nastambe (u naselju, ali i izvan njega) koje s kućom zaokružuju proizvođačku djelatnost te također
na samo naselje, kao prostor susreta pojedinca i šire društvene zajednice.

Jadranska kulturna zona

Po primjeni građevinskog materijala i graditeljskih tehnika, uporabi stambenih površina te poimanju prostornih odnosa, izdvaja se na zapadu i jugu Hrvatske jadranska kulturna zona. U području priobalja – od Istre do Konavala, dalmatinskoga zaleđa – od Bukovice do Imotske krajine te jadranskih otoka – od Krka do Mljeta, osnovni je građevni materijal kamen. Raspon mu je upotrebe vrlo velik i okvirno seže od građe za pašnjačke ograde i morske gatove, preko poljskih skloništa i nastambi za domaće životinje do stambenih, javnih i sakralnih zgrada. A raspon tehnika počinje pukim slaganjem neobrađenoga prirodnog kamenja (bez ikakva međusobnog vezivanja) u tzv. suhozid, čemu su bili vični mnogi obični ljudi, a završava znalački obrađenim kamenim blokovima kojima su seoski klesari (vežući ih žbukom) vješto zidali uživo ili klesali plastične oblike.
Poštujući svaki pedalj plodne zemlje kojom ovi krajevi nisu prebogati, objekti su se najčešće gradili na neplodno me tlu. Na rubovima kraških polja, kraj vrtača ili uza živu vodu nastajala su raštrkana naselja, sastavljena od više skupina međusobno udaljenih pojedinačnih gospodarstava. Ona su se izdvajala u prostoru, jer je parcelu sa stambenom zgradom i nekoliko gospodarskih objekata najčešće opasivala ograda, tvoreći time dvorište (pridvorje, pridvraće, korta). Spomenimo usput i jedno od arhitektonskih obilježja unutrašnje Istre. Ondje su gradili i široke dvorišne ulaze za kolni pristup, uobličene u – više ili manje reprezentativne – kamene portale (portun) s drvenim ili
željeznim vratima.

ognjište uz kućuUnatoč odvojenim kućištima, u raštrkanim je selima postojalo zajedničko središte s javnim objektima. Činila ga je crkva s grobljem, ponegdje uređena nadstrešnica (lođa) za zborovanje, katkad i kameni stol pod razgranat im stablom, s namjenom seoskoga sudišta.

Uz morske uvale ili na obroncima nastajala su, međutim, zbijena naselja, u ovome geografskom prostoru mnogo češća od raštrkanih. Obilježja tih sela gusti su sklopovi različito orijentiranih objekata s ne izraženim malim okućnicama (dvori) koje se međusobno dotiču. Nakupine zgrada odvojene su tek tijesnim, katkad popločenim uličicama. Zbog nekadašnje gusarske opasnosti neka su od otočnih ili priobalnih naselja cijela bila zaštićena bedemom čiji su ostaci gdjegdje još vidljivi. U dalmatinskom su, pak, zaleđu naselja nerijetko položena na kosama. Izborom takve lokacije seoski su graditelji iskorištavali insolaciju padinskoga smještaja, osiguravajući stanovima dosta svjetla te – zimi – topline, a istodobno su ih s visovima u neposrednoj pozadini štitili od hladnih vjetrova. Slijedeći tu istu zamisao, zgrade su, prislonjene jedna uz drugu, bile povezane u vodoravne nizove.

Nasuprot stanju u raštrkanim selima, gospodarski objekti, posebice stočne nastambe, u zbijenima nisu bili neposredno smješteni uz kuću, nego na vanjskom obodu sela. Ali i u tim se naseljima svaki dio humusa iskorištavao za-sadnju. Bilo da je riječ o nekoliko trsova vinove loze, smokvina ili dudova stabla tik uz kuću, bilo omalena vrta s povrćem, dojam je svugdje isti: te su kamene aglomeracije skladno urasle u prirodni krajolik.

Gustoća lokacija primorala je seljane da otvorene prostore – uličice, trgove, osobito obalni prostor (riva) – pretvore u zajednička mjesta boravka. Rabili su ih za obavljanje mnogih poslova (čišćenje i krpanje ribarskih mreža, pranje posuđa, ispiranje bačava, bojenje čamaca i sl.), ali i kao mjesta za odmor, razonodu i neposrednu društvenu komunikaciju. Svjedoče o tome i kamene klupe koje bi najčešće zaposjedali starci te boćališta – zaravnjene površine pod stablima, namijenjene omiljeloj muškoj kuglačkoj igri. Upravo je svakidašnje življenje na “ulici” jedna od značajki pučanstva ovoga područja, koja ga, uostalom, povezuje s načinom života svekolikoga mediteranskoga kulturnog kruga.

Nekoliko je zajedničkih obilježja stambenih zgrada. Zidovi su neizostavno građeni od obrađenoga vapnenca uživo (tj. vezanog žbukom, sastavljenom od gašenog vapna i pijeska). Dovratnici i doprozornici su klesani, a relativno mala prozorska okna (oko 50 x 50 cm) opskrbljena su kapcima od pune daske (škure), kao dobra zaštita od ljetne žege i zimskih vjetrova. Gradnjom širokih zabatnih zidova štedjelo se na drvenoj građi, potrebnoj za krovnu konstrukciju. Krovovi su vrlo blagih nagiba, u pravilu dvostrešni. Kao krovni pokrivač preteže valjkasti crijep (kupe, kanalice, žlipci), iz starijeg razdoblja ikalane vapnenačke ploče (škrilje); gdjegdje se susreće trska (ševar), pa i slama. Jedna je od arhitektonskih značajki i ugradnja kamenih konzola (zub). U obliku plohe na vanjskome zidu kuće konzola je mogla biti podlogom za vjedro s vodom, a u obliku prstena kao držač drvenih stupaca za sjenicu, također mjesto za vezivanje stoke pri mužnji i sl. Uz te građevinske značajke istočnojadranska je stambena zgrada imala i svoje društveno obilježje, jer je uglavnom bila predviđena za naj užu obitelj.

ognjište u potkrovljuS obzirom na vanjski volumen i unutarnju razdiobu prostora, najtipičnija su dva modela kuće – prizemni i katni; djelomice uvjetovana i vrstom naselja kojemu pripadaju. U raštrkanim su se selima ranije gradile prizemnice. Takva se kuća (pozemuljka) primarno sastojala od (grijane) prostorije u kojoj se priprema jelo i boravi danju te s njom
povezane (negrijane) prostorije, namijenjene noćnom počinku. Na taj se osnovni stambeni dio neposredno, pod istim krovom, nadovezuje spremište za prirod i oruđe, pa i staja. U slučaju kad stambene potrebe postaju veće, a imovinske mogućnosti to dopuštaju, osnovni se stan proširivao dodavanjem prostorija, ali u istoj prizemnoj razini. Pritom kuhinja najčešće ostaje ulaznom i središnjom prostorijom, a sobe joj se dodaju s jedne i druge strane. Riječ je, dakle, o modelu kuće s vodoravnom tendencijom razvoja.
Istom modelu pripada i posve elementarna, jednodijelna kuća, kakva se mogla zateći u predjelima ljutoga krša, posebice dalmatinskog zaleđa. Sa zidovima građenima usuho, krovom od škrilia ili slame, takva je potleušica bila bez stropa te s podom od utabane zemlje. U jednom se dijelu prostorije nalazilo nisko ognjište s kojega se dim dizao prema otvoru u krovu (vidjelica), dobivenom tek malo nadignutom krovnom pločom.
U drugom dijelu, odvojenom tek pre gradom od prepletenog pruća (perda) bilo je spremište ili je čak boravila stoka. Prostor uz ognjište bio je namijenjen dnevnom boravku, a steranjem ležajeva na tlu i noćnome. Takav, uistinu oskudan stan, u pogodnijim se prilikama poboljšavao, povećavajući se bilo u vodoravnom, bilo u okomitom smjeru. Primjerice, položaj na kosini iskorištavao se za ukopavanje spremišta u prizemlju, pa je tako stvorenoj polukatnici soba bila na gornjoj razini, dok je kuhinja (ognjenica) često smještena u posebnom prizemnom objektu.

Ipak, mnogo je zastupljenija katna stambena zgrada, tj. model kuće s okomitom tendencijom razvoja. Prizemlje takve kuće zauzima spremište za prirod (konoba ), katkad i staja. Vanjske kamene stube (skale) vodile su na kat, šireći se pred vratima u kamenu ter asu (balatura, baladura, solar), položenu na bačvasti svod (volat, volta) koji je bio
izgrađen ispred konobe. Katni je dio zauzimala kuhinja (kužina) i soba/sobe (kamara ).
Konstrukcijom svoda pred konobom seoski je graditelj stvorio određenu izolaciju kojom će spremištu osigurati ravnomjernu temperaturu, pa tako glavne gospodarske proizvode ovoga područja – vino i ulje – zaštititi od mogućeg kWirenja. Terasa je, pak, smještajem pred kuhinjom postala njezinim dodatnim dijelom. Opskrbljena drvenim potpornjima za vinovu lozu ili kakvim drugim zelenilom, predstavljala je ugodan prostor za boravak i rad. Katkad je bila inatkrivena produženom strehom. Poseban arhitektonski naglasak čine i stube koje su u zbijenim naseljima mogle, zavojito položene, povezivati i dva objekta, pa su svojim podestima nadsvođivale uličice.
U nekim oblicima ovoga katnog modela kuće kuhinja se, međutim, nalazila u prizemlju, uzkonobu. U tom se slučaju za smještaj ognjišta često dograđivao polukružni ili četvrtasti prostor (tomica, kapela), pa je s vanjske strane kuće ta izbočina djelovala poput apside. U drugoj se varijanti prostor za kuhinju gradio i kao samostalni dodatak kući, slijedeći u tlocrtu slovo “L”. Time se pridonosilo toplinskoj izolaciji sobe/soba na katu.

Razvoj katnog modela kuće u zbijenom je naselju poprimio još jedan oblik. Kako se raspolagalo vrlo uskom parcelom, utisnutom između drugih kuća, stanovalo se samo u jednoj prostoriji, ali umnoženoj na tri razine: konobi u prizemlju, kuhinji na prvom katu (prvi pod) i sobi na drugom. Pristup prvom katu riješen je također vanjskim stuba-
ma i ter asom, a drugi kat (drugi pod) povezuju s prvim nutarnje drvene stube. Jedna od prepoznatljivih arhitektonskih karakteristika tih kuća su dimnjaci, raznoliko izvedenih kruništa, čime su posebno pridonosili slikovitosti ukupnoga izgleda naselja. U njihovoj je izvedbi, međutim, sadržano lokalno znanje o smjerovima vjetra, jer je bilo osobito važno glavu fumara postaviti tako da zapriječi vraćanje dima na ognjište.

otoćna kućaSusreću se, međutim, i kuće na pod kojima je soba bila na prvom katu, a kužina u potkrovnom prostoru. Budući da je potkrovlju bila namijenjena tako važna stambena svrha kao što je pripremanje i konzumiranje jela, valjalo mu je osigurati prozračivanje i dotok svjetlosti. Stoga ovako komponiranim kućama graditelji ugrađuju izbočen krovni prozor (luminarij) koji je kao arhitektonski detalj također pridonosio slikovitosti jadranskih naselja.
Središnje mjesto ne samo kuhinje nego i cijele kuće bilo je otvoreno ognjište (ognjišće, komin) koje se u jadranskim predjelima začudnom ustrajnošću zadržalo u uporabi sve do sredine 20. stoljeća. Smješteno uz začelni zid, moglo je biti posve priprosto, načinjeno od nabijene ilovače i uzdignut o tek 20-ak cm od tla; nešto povišenije, s ložišnom plo horn od opeka položenom na 50-ak cm visoke drvene noge i opasanom drvenim okvirom; napokon, visokih i 80-ak cm, s udubljenjem u prednjoj plohi za odlaganje pepela ili ogrjevnog drva. Napom, polupiramidalnim natkrovljem nad ognjištern, usmjeravao se dim s ložišta prema dimnjaku, a o poprečnu joj je gredu bio uglavljen lanac (komoštre ) s kukom za prihvat posuda. Ove će kovane karike u obliku kruga tipično su mediteransko obilježje komoštri. Donji rub nape, optočen daskama, rabio se kao polica za vrčeve (bukalete ) i drugo stakleno i keramičko posuđe, anabrana tkani- na koja ga je krasila svjedoči o određenoj reprezentativnosti koja se pridavala tom mjestu u kuhinji.

Uobičajenom ognjišnom priboru – uz metalni žarač (ožeg), hvataljke za žeravicu (mulete ) i cijev od trske za raspirivanje plamena (puhalo) – pripada i poseban stalak za naslanjanje klada (prijeklad, zaklad, konj). Drugdje posve jednostavno uobličen u vodoravnu prečku, položenu na tri ili četiri noge, u istarskom je području doživio vrlo dekorativan razvoj, pa uz svoju banalnu uporabnu funkciju ilustrira i umjetnička postignuća lokalnih kovača.

Jelo bi se kuhalo u dubljem metalnom ili neocakljenom keramičkom posuđu s ručkom (lonac, kotal, pinjata) obješenom okomoštre; pirjalo u plićim posudama (lopiže, padele, teče) položenima na željezni tronožni stalak (tronoge, trino!); peklo na posebnoj metalnoj rešetki (gradele), a manje količine kruha pod zvonolikim poklopcem (čripnja,
peka) prekrivenim žeravicom i toplim pepelom. Pečenje većih količina obavljalo se u krušnim pećima kojima je otvor bio smješten na zidu uz ognjište, a poluvaljkasti korpus, konzolno poduprt, također stršio iz začelja kuće. I ta se izbočina ubraja među tipične elemente arhitektonike jadranskih zgrada koju upravo odlikuje razgibanost odnosa različitih ploha i volumena. Dodajmo usput da cijelo ovo područje poznaje i krušne peći građene u obliku samostojnih objekata. Mogle su biti smještene na dvorištu nadomak kući, za privatnu uporabu, ili pak na javnoj površini, korištene za potrebe zaselka ili cijelog sela.
No, vratimo se kuhinji. Uz bočne strane ognjišta redovito su stajale klupe. Osim posve jednostavnih, sastavljenih tek od daske položene preko drvenih no gara ili zidanoga uzvišenja (klup, škanj) , bilo je i udobnijih, opremljenih leđnim i bočnim naslonom (banak). Njihovo sjedalo zapravo je pomični poklopac sanduka za pohranu namirnica (brašna, suhih smokava i sl.). Ali bez obzira na to jesu li klupe priprosto izradili ukućani ili su ih naručili od seoskih stolara, svojim su neizostavnim položajem uz ognjište svjedočile o navici ukućana da se okupljaju upravo u tom dijelu doma. Opremi kuhinje pripadala je i drvena zidna polica (škancija) za ulaganje zdjela i tanjura te oveća
keramička posuda za pitku vodu (žara). Omanji tronožni stolci domaće izradbe (škanjići) bili su prikladni za boravak i poslovanje uz nisko ognjište. Ranije bi se uz ognjište, ali i na njemu, sjedilo prilikom obroka, što je za djecu vrijedilo i u kasnijim razdobljima. Visoki stol u sredini ili uza zid kuhinje relativno je noviji unos i primjer utjecaja građanskoga mobilijara na seosku stambenu kulturu. Njemu su pripadali rustikalni stolci s naslonom (karega, katriga ) čija su sjedala seoski majstori izrađivali od usukane slame, kukuruzovine ili trske.

seloKužina je u jadranskim kućama doista bila središnjim mjestom obiteljskoga okupljanja i boravljenja, pa i u pojmu ognjišta, komina, nije sadržano samo značenje mjesta na kojem se loži vatra, nego i pravog simbola kuće i obitelji. Ilustrira to, među ostalim, zapis iz jedne davne oporuke. Godine 1673. oporučitelj iz Tisnog svojoj je supruzi
ostavljao posjed, ali pod uvjetom: … ako bi pošteno sidila na mom u kominu.

Sobe su bile namještene prilično oskudno. U siromašnijim obiteljima još su se mogle zateći priproste postelje domaće izradbe, sastavljene od dasaka položenih preko drvenih no gara (kočete, kavalete ), iako su sve više prevladavale postelje za peršonu i po, bračni krevet stolarske izradbe. Starci bi zimi noćili i u kuhinji, dok su se djeci prostirali ležajevi u sobi na podu. Za dojenče je bila predviđena zipka poluvaljkasta oblika, sastavljena od užlijebljenih daščica. Za posteljinu su rabili domaće resurse; kukuruzovinom ili slamom punili su krevetne uloške, a neopredenom vunom jastuke. Navlake su šili od domaćeg platna, a pokrivače tkali domaćom vunenom pređom i stupanjem pretvarali u sukno. Kako u sobama nije bilo peći, zimi bi krevete zagrijavali keramičkim bocama s toplom vodom ili prenosivom grijalicom rupičastoga poklopca.

Višestruku namjenu imale su škrinje (skrinja, kasela); oveći drveni sanduk ravnog poklopca, sa stranicama ukrašenim duborezom i crtorezom, niskih masivnih nogu često uobličenih u lavlje šape, obično bi kao svoj miraz donosile u kuću nevjeste. Osim kao spremište za odjeću, nakit i eventualne obiteljske dragocjenosti, škrinja je mogla poslužiti za sjedenje ili privremeni ležaj, a u slučaju potrebe, kao odar za pokojnika. U novije je doba škrinju iz sobnog mobilijara istisnula građanska komoda. Za rasvjetu se ranije rabilo ulje. Keramičke ili metalne posudice, oblika nasljeđenih još iz antičkih vremena, bile su opskrbljene stijenjem od domaće kudjelje. Te skromne uljenice ili nešto raskošnije mjedene stalke s nekoliko stijenja – lukijerne, kasnije su zamijenile petrolejske svjetiljke.

Poput većine seoskih kuća toga razdoblja, i u ovima nije bilo posebne prostorije za osobnu higijenu, nego bi se umivanje obavljalo iz lavora smještenog u kuhinji, rjeđe u sobi. Zahodi se pojavljuju najprije kao jednostavni zakloni uz gnojište, a kasnije kao prigradnja uz kuću, ali bez ikakva ispiranja. S vodom je i inače u ovom kraškom području bilo teškoća. Najčešće su je s kakve, često i udaljene, lokve ili izvora prenosili do kuće.

Lik žene, pognute pod plosnatom posudom od drvenih dužica (vučije), na putu od izvora prema selu, bio je redovit prizor svakidašnjice dalmatinskoga zaleđa. No tijekom 19. stoljeća i seljačke se kuće opremaju cisternama (šternje, gustime) s kišnicom. Grlo cisterne, nerijetko sagrađeno na balaturi, fino klesano, katkad i iz jednog komada, činilo
je s kamenom terasom, uokvirenom zelenilom, stilski čist i za boravak ugodan prostor.
Uz bačve s vinom u konobi su stajale i spremnice za ulje: klesane kamenice četverostranog ili kružnog presjeka s kamenim ili drvenim poklopcem. Uz sitnije poljodjelsko oruđe i različiti kućni pribor ondje je bilo i mjesto žrvnju – kućnome mlinu na ručni pogon na kojemu se gotovo svakoga dana mljelo žito.
Ostalim potrebama za odvijanje svakidašnjeg života, posebice za gospodarsku djelatnost, bili su namijenjeni objekti smješteni ili uz stambenu zgradu ili podalje od nje.

U modelu domaćinstava u kojem se raspolagalo (ograđenim) dvorištima, uz kuću su se odmah nadovezivale životinjske nastambe: štala za goveda, kotac za svinje i kokoši, katkad pojate za ovce i koze ili pčelinjak, zatim nadstrešnice za kola i veća oruđa, s prostorom za krmivo u potkrovlju. Objekti su bili izvedeni s kamenim zidovima, a pokriveni ili crijepom ili biljnim pokrovom. U zbijenim su naseljima životinjske nastambe, smještene na rubovima sela, često bile građene suhozidom s krovom pokrivenim tek nabacanim granjem. Na vanjskom su prostoru i gumna (guvna) funkcionalno smještena uz zgradu sa stajom i spremištem za slamu. Ce sto su potaracana kamenim pločama i obrubljena niskim zidićem. Gdjegdje dosežu i promjer od 10 metara, pa su uz svoju primarnu funkciju mjesta za vršenje žita bila i prostorom za okupljanje. A takvima pripadaju i zajednički bunari, nerijetko smješteni pred crkvom, kamo bi danomice dolazili seljani po pitku vodu, dok bi se žene okupljale i na vrulji – izvoru bočate vode, gdje su
običavale prati rublje.

Kamene seoske crkvice svojom su se građom, skromnim dimenzijama inevelikim volumenom posve uklapale u krajolik. Većina ih nema zvonika, nego je zvono smješteno u tzv. preslici – nadozidanom luku nad ulaznim pročeljem pred kojim se često nalazi i otvoren trijem (lopica). Ovim posebnim arhitektonskim dodatkom seoski su graditelji omogućili nedjeljnom okupljanju seljana ugodno boravište prije ili poslije mise. poljska kućica

Gospodarskim su zgradama pripadali i objekti na udaljenim agrarnim terenima kojima je bila svrha da posluže kao prostor za odmor, sklonište od nevremena i spremište oruđa. Takve poljske kućice, sinice obično su bile pravokutna tlocrta, prislonjene uz kamene ograde (gromače ) što su omeđivale kultivirana tla ili pašnjake. S jednostrešnim
krovom od crijepa ili vegetabilnog materijala jedva su se nazirale u krajoliku. No, posebnost jadranskog prostora bila su kružno-kupolasta skloništa (bunje, ćemeri, trimi, kažuni), cijela sagrađena od neobrađenog ili jedva obrađenog kamena, u suhozidu, bez ijednoga drvenog dijela. Nizak cilindričan zid s uskim ulazom nadsvođen je stožasto izvedenom nepravom kupolom od pločastog kamenja, slaganog u spiralnom nizu ili prstenovima koji se sužavaju, a posljednji gornji otvor prekriven je kamenom pločom.

Građenje poljskih kućica takvom arhaičnom tehnikom, poznatom i drugdje na Mediteranu, datira iz pretpovijesnih vremena. Stanovnici dalmatinskoga zaleđa raspolagali su i skromnim kućicama u planini, namijenjenim cijeloljetnom boravku pastira sa stokom. Takvi stanovi, staje, opskrbljene torom za noćni boravak stoke i mužnju, podizale su se uz lokve ili bunare. Njihov geografski smještaj (Velebit, Biokovo) i kulturna pripadnost na samom su rubu jad-
ranske etnografske zone.

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj