Stanovanje – Panonska zona

Glavna kuća zadruge - DomladovciSeoska arhitektura panonske kulturne zone, koja se u nastavku proteže središnjom i istočnom Hrvatskom, nije jedinstvena. Donekle gruba podjela u tri skupine utemeljena je na uporabi osnovnoggrađevinskog materijala te načina gradnje. Jednom skupinom dominiraju još brvnare; u drugoj prevladava mješovita građa te gradnja kanatnom konstrukcijom; treća se izdvaja po uporabi ilovače kao osnovnog građevinskog materijala.

Prva skupina zauzima područje Pokuplja, Turopolja, Posavine, Moslavine i zapadne Slavonije. Taj je nizinski kraj obilovao hrastom lužnjakom, izvorom najkvalitetnije prirodne građe. Iz njegova su debla domaći graditelji kalali i tesali i po 10 m dugačke oblice (kasnije pilili mosnice) kojima su oblikova li prostrane i skladne kuće. Zbog opasnosti od riječnih poplava u ranijem su razdoblju smještali zgrade na jake drvene stupove – soje, sohe. Takve su se sojenice (sošnice) najduže zadržale u uporabi uz Savu, posebice u predjelu između Jasenovca i Slavonskog Broda, i to ne samo kao stambene zgrade već i kao staje kojima je pristup bio osiguran kosom daščanom rampom. Pretpostavlja se da je upravo nekadašnja sojenica bila ishodišnim oblikom za model nizinske brvnare katnice koju je stanovništvo najčešće označavalo turskom riječi čardak.

Sunjska Greda 1921, nakon regulacije vodenih tokova prizemni su otvoreni prostor zagradili ziđem od dugačkih ob lica, koje su na uglovima usjekli u preklop (vuglič), a međusobno spojili drvenim klinovima (možđenjaki). Ako su glave greda stršile preko ugla, bio je to starinski, tzv. hrvaški vuglič, a kad su bile ravno otesane, što se udomaćilo od kraja 19. stoljeća, bio je to nemški vuglič.
Oslonjeno o snažne grede temeljnjače (podlake i poceki), na prizemno se ziđe od oblica nastavljalo katno od piljenih planjki, katkad volumenom i šire od prizemlja. Na završnim je gredama (venčanice) počivao relativno visok krov, najčešće poluskošen, s pokrovom od šindre ili slame; on se u međuratnom razdoblju sve više zamjenjivao crijepom. Ove su brvnare većinom bile užom stranom okrenute cesti ili riječnome toku, pa su na zabatnom pročelju bila usječena dva omanja prozora (okna, obloki). Poput većine seoskih kuća, povezanost prizemlja s katom i ovdje su riješili vanjskim stubištem (shodič), opskrbljenim ogradom i – što je posebnost ovih kuća – natkrivenim. U nekim je čardakima bilo, međutim, i unutarnje stubište, čime se pojačavao dojam skladne monumentalnosti tih drvenih građevina. Njihovoj skromnoj ljepoti pridonosili su i izbočeni krajevi stropnih greda na pročeljima, funkcionirajući i kao dekoracija, a jednoličnost zidnih ploha obogaćivale su potkrovne strehe (krovek,prikrovak) koje su – protežući se uz tri strane kuće – štitile prizemlje od djelovanja atmosferilija. Drvena je građa omogućavala ukrašavanje, osobito uličnoga pročelja, bilo rezbarenjem nosivih greda, bilo bojenjem (posebice cvjetnih motiva), bilo urezivanjem natpisa.

Velika je prednost tih kuća bila njihova komponibilnost. Relativno lako moglo ih se rastaviti te na nekom drugom mjestu nanovo sastaviti. O primjeni takve graditeljske prakse svjedoče urezi s numeracijom greda, jasno vidljivi na pojedinim objektima. No tesarski su majstori ovih područja mogli ukućanima koji su svoju kuću htjeli smjestiti na novu nedaleku lokaciju ponuditi i drukčije rješenje: preseliti je u cijelosti, bez rastavljanja. Čardaku bi oprezno uklonili temelj, podstavivši umjesto njega valjke, a zatim bi jakom užadi, pričvršćenom o valjke, cijelu kuću polako prevlačili na nov položaj. Zapisi o boravljenju kućanica u kuhinji i redovitom pripremanju jela za vrijeme te odmjerene “plovidbe” kuće samo potvrđuju umješnost seoskih palira i njihovo, iskustvom stečeno, znanje primijenjene fizike imehanike.

Blatnica, 1923Unutarnja razdioba prostora čardaka ponavlja već poznatu trodijelnost u dvjema razinama. U prizemlju dvije zatvorene prostorije (šute) dijeli središnja otvorena podšuta. Na katu veliku sobu uz ulično pročelje (hiža,prva ili družinska iža) središnja kuinja dijeli od manje sobe uz začelje (hižica, zadnja iža). Podšute su većinom imale namjenu gospodarskih spremišta, ali je katkad jedna od njih bila i stambenom prostorijom mlađega bračnog para. Dok je ižica redovito bila ostava za škrinje s odjećom, za razna pomagala te spremnice i posuđe s namirnicama, prostrana je hiža bila središtem obiteljskoga života. S Juevetima smještenim uz oba uzdužna zida, prekrivenim platnenom posteljinom domaće proizvodnje, peći u kutu te velikim stolom (koji je umjesto u kutu mogao stajati i uz pročelje pred uličnim prozorima), zimi se taj prostor popunjavao i tkalačkim stanovima. Prostorijom je dominirao izbočeni tram, masivna središnja greda, protegnuta duž stropa. Za njega su zaticali obiteljske dokumente i druge vrijednosti.

Uz to, s redovito urezanom godinom nastanka, bio je na neki način i otvorena kronika kuće, ali i obitelji, poput jedne moslavačke hiže na tramu koje je 38 okomi tih ureza označavalo broj njezinih umrlih stanara; nekoliko je velikih crta svjedočilo o odlasku kućegazda, a sitnije su podsjećale žive rođake na smrt manje istaknutih ukućana.

Higijensku udobnost tih kuća predstavljao je priprost zahod (šekret, vuvodnjak), smješten u kutu između zače Inog zida i ižice; pristupalo mu se iz hodnika (ganjek, ganjčec) koji se protezao od stubišta duž kuhinje i ižice. Osim namjene poveznog prostora, u hodniku je bilo predviđeno i stalno mjesto za držanje pitke vode. Kad je ganjek bio otvoren trijem, prostor s posudom za vodu (kablenjak, vedemjak) daščanim su zaslonom štitili od nečistoće.

Sunjska Greda 1923Među uobičajenim dvorišnim objektima koji su okruživali kuću izdvajamo omanju zgradu s krušnom peći (kuvama, sokašnica). Poluvaljkasti korpus peći, izrađen od ilovače pomiješane s djelićima slame, katkad je stršio izvan zgrade, ali s otvorom unutar nje. Kuvama je u prvom redu bila namijenjena pečenju kruha, ali se ondje, uz potreban pribor, moglo i mijesiti krušno tijesto; također izbjeljivati rublje luženjem – posipavanjem drvenim pepelom te zalijevanjem kipućom vodom. Poseban su naglasak u prostoru tih nizinskih sela činili bunari, opskrbljeni dugačkom drvenom polugom (šiba,
čiga), s utegom na jednom, a konopcem s kablom za vađenje vode na drugom kraju.

Uz profanu arhitekturu, kvalitetnom su se hrastovinom gradili i sakralni objekti, pa je ovo područje bilo poznato po slikovitim drvenim kapelicama. Nastale većinom tijekom 17. i 18. stoljeća, ali građene i do kasnih godina 19. stoljeća, harmonično su korespondirale s naseljem i cjelokupnim nizinskim okružjem. Volumenom katkad i manjim od stambenih zgrada, sastojale su se od jedne prostorije s nešto suženom apsidom te također drvenim zvonikom stožastoga krova. Unutrašnjom je dekoracijom prevladavala ljupka jednostavnost. U oslikavanju zidnih ploha s prevladavajućim cvjetnim
motivima (jedna od najpoznatijih je crkva sv. Barbare iz Velike Mlake u Turopolju) i stilom izvedbe crkvenoga namještaja nazire se ugledanje u baroknu umjetnost viših klasa, ali posve rustificiranu, prilagođenu estetskim mjerilima seoskoga stanovništva.

Druga skupina seoske arhitekture unutar panonske zone proteže se kroz prostrano područje što obuhvaća Međimurje, Zagorje, Prigorje, kalnički i bilogorski kraj te veći dio Slavonije. Bitno obilježje gradnje kanatna je konstrukcija. To će reći da je ziđe sastavljeno od drvene okosnice, ispunjene različitim materijalom. Vodoravne grede – temeljnjaču i vjenčanicu – povezuju okomi ti nosači, stupovi (poberuhi), katkad još ojačani kosim prečkama (panti, mački). Kako je u ovom području uobičajena uporaba mješovitog drva, grede su i stupovi bili izrađeni ili od bukve ili od hrasta kitnjaka, pa i brijesta, javora ili graba. Prostor između drvenog kostura mogao je biti ispunjen ili isprepletenom ljeskovinom, ili tesanim daskama užlijebljenim u poberuh, ili – posebice
u Slavoniji – prijesnom opekom. Takva je građa zahtijevala da se ziđe još dodatno ožbuka s vanjske i unutarnje strane. U seosko me graditeljstvu u tu se svrhu rabila ilovača pomiješana s celuloznim dodacima. Nakon što se namaz osušio, valjalo ga je još obojiti vapnom. Zbog nepostojanosti toga materijala, trebalo ga je stalno obnavljati.
Taj je dio posla pripadao ženskim zaduženjima. Primjerice, u Hrvatskom su zagorju kućanice redovito uoči Uskrsa (katkad i Duhova ili Velike Gospe) najprije premazale kućno ziđe smjesom koju su pripremile od ilovače, pšenične pljeve i balege, anakon dva do tri dana takvu su hižu-mazanku izvana obojile modrom ili zelenom galicom.

Središnji dio stražnjega zida takve kuće bio je, međutim, građen od lomljenoga kamena. Tu se, naime, nalazila kuhinja, a seoski su graditelji morali poštovati zabranu podizanja ognjišta uz drvene stijene i drvene podove, što je svojim carskim patentom iz 1788. naredio još Habsburg Josip II.
Kanatne su se kuće većinom gradile kao prizemnice. Nevelikih dimenzija, bile su sastavljene od kuhinje i sobe ili, češće, s dodatkom još jedne sobe. Neke su uz kućni ulaz imale i predsoblje, druge otvoreni pretprostor poput niše, treće pak mali izbočeni trijem (politan u Prigorju). U brežuljkastim predjelima ovoga područja kuće su na padinskim lokacijama bile podzidane. Takve polukatnice ili prave katnice imale su poznati nam već dugački trijem koji je, nastavljajući se na vanjsko stubište, opasivao jednu ili dvije strane kuće. I ovdje su prizemne prostorije (pivnice, pelnice, zidanice) bile namijenjene pohranjivanju živežnih namirnica.

Pobelile - Vapnenim mlijekomKanatnu je kuću također obilježavao poluskošeni krov, pokriven raženom ili pšeničnom slamom. Gotovo je svaki domaćin umio sagraditi krovište te ga, uz pomoć susjeda i rođaka, i montirati. Ukućani bi sami priredili i slamu za pokrov (šop, ritek), ali pokrivanjem su se bavili posebni seoski majstori – krovci. Potkrovni se prostor (naiže) također iskorištavao kao spremište namirnica; uz obješeno suho meso, klipove kukuruza rasprostrte po tlu, zrnje graha u slamnatim posudama, ondje je obično stajao i velik drveni sanduk (jršlog) sa žitom.

Nevelike dimenzije kućnih prostorija nisu mogle zadovoljiti sve stambene potrebe tadašnjih mnogočlanih obitelji. Stoga su uz glavnu kuću (družinska hiža) na dvorištu još gradili posebne samostojne zgradice (komorice), koje su bile utočištem supružnicima u prvih nekoliko godina braka. Sastojale su se od jedne, negrijane, sobe, namještene krevetom te škrinjom s ruhom. U ovim je krajevima škrinja bila u obliku sarkofaga, sa stranicama i pokrovom sastavljenim od užlijebljenih dasaka, učvršćenih drvenim klinovima. Ponegdje bi komorice bile građene kao katnice, pa se prizemlje iskorištavalo za vinski podrum.

Uz tipičan namještaj seoskih soba i njegov ustaljeni raspored, kakav već poznajemo iz prijašnjeg opisa, ovdje valja spomenuti klupe s pomičnim naslonom koje su stajale duž postelja. Danju, s naslonom uz krevet, na njima bi ukućani sjedili. Noću bi naslon okrenuli i time stvorili sigurno mjesto za smještaj kolijevke (zibača) s dojenčetom, majci na dohvat ruke.

I u ovim je predjelima nezaobilaznom zgradom na dvorištu bio štagalj (škedenj) sa svojim prostorijama različite namjene. Uz štalu, šupu, kolnicu, sjenik, jedna je prostorija – s pomno izrađenim drvenim podom, otkuda joj i ime pod – bila namijenjena mlaćenju žita. Ondje su po rasprostrtom klasju ritmički cijepovima udarala po četiri rnlaca odjednom, a drveni je pod omogućavao da se zrnje lakše pokupi. Na rubu dvorišta, s namjerom da bude što dalje od zgrada zbog opasnosti od požara, bilo je mjesto peći (pećnica), izgrađenoj od kamena. Na njoj su ljeti na ljesama iznad zapaljene vatre sušili lan i konoplju, a u jesen voće.

Kao i u dinarskim predjelima, i ovdje je stanovnicima zaselaka obično bio na raspolaganju mlin (melin ), podignut uz seoski potok. Pogon za meljavu, smješten u maloj
zgradici s drvenim ziđem i krovom od šindre, od dinarskih se vodenica razlikovao po
tome što mu je vodno kolo položeno okomi to. Time su se mlinski kamenovi pokretali
nadlijevanjem vodnoga mlaza nasuprot žličarima koji su se pokretali podlijevanjem.

Predjele s vinogradima dopunjavale su omanje zgrade (klet, his) koje su se zbog svo-
jih nevelikih dimenzija i građe od prirodnih materijala jedva nazirale među vegetacijom. Namijenjenima spremanju alata i vinogradarskog pribora, u njima su se ukućani obaju spolova odmarali za vrijeme napornih radova u trsju. No, u njima su se držale i bačve s vinom, pa ne iznenađuje što se ondje boravilo i u trenucima dokolice. Tek valja napomenuti da su svoja blagdanska popodneva i večeri tu u pravilu provodili samo muški ukućani.

Palanjek 1924Na brdovitim i brežuljkastim terenima ovoga područja naselja su najčešće nepravilna oblika, a
okućnice sastavljene od kojekako raspoređenih objekata oko stambene zgrade. Njihov smještaj slijedi zapravo konfiguraciju tla, prilagođujući se prirodnom okolišu. Tome nasuprot, u ravničarskim su predjelima naselja zbijena, s okućnicama poredanima uz ulicu, katkad dugačku i po nekoliko kilometara. Pravilan raster ulica i ujednačenost okućnica odlikovali su većinu slavonsko-srijemskih sela. Obilježuju ih parcele nanizane s obje strane puta; u prvom je planu, uz šor, stambena zgrada i
daščana ograda (tarabe) s malom i velikom kapijom (za osobni i kolni promet), a ostali su se objekti u jednom ili dva reda nastavljali duboko u dvorište. Sliku dopunjuju travnjaci s drvoredom uz rub kolnika te klupe pred kućama na kojima su u ljetnim predvečerjima susjedi u sokaku izmjenjivali novosti. Uzrok tom tipnom prostornom razmještaju, posebice u onim slavonskim predjelima koji su nekoć pripadali Vojnoj krajini, bile su stroge uredbe upravnih vlasti, protupožarni propisi kojima se naređivala ne samo dopuštena udaljenost kuće od ceste i susjeda nego i pokrov krova, vrsta ograde i sl.
U to je doba, naime, prevladavala još drvena građa ziđa, što je kasnije bilo zamijenjeno kanatnom konstrukcijom s ispunom od nepečene opeke. Ta je građa također bila domaći proizvod; za tzv. pri(je)snu ciglu ili ćerpič ukućani bi pripremili smjesu vlažne ilovače i pljeve, uobličili je u opeku uz pomoć kalupa, a zatim ostavili da se pro suši na zraku.

PreljaNajzastupljeniji model slavonsko-srijemske kuće bila je prizemnica, većinom užim pročeljem okrenuta šoru, iako se – kao novija pojava – susreće i orijentacija dužim pročeljem uz ulicu (čelom na drum). Relativno strm dvostrešan krov, pokriven ranije trskom ili šašem, rjeđe slamom, a kasnije pločastim crijepom, pogodovao je isticanju trokutastog zabata. Opskrbljen tavanskim prozorčićima te određenim porukama – kao što je godina gradnje kuće ili inicijali kućevlasnika – zabat se isticao u vizualnom
dojmu kuće te skladno korespondirao s dvama ukrasno obrubljenim prozorima.

Svojom su se rustikalnom ljepotom isticale škrinje (kobilan, kobilaš, sanduk), također u obliku sarkofaga, ali ukrašene geometrijskim motivima izvedenima duborezom. Za osvjetljenje prostorije rabio se žižak – keramička posudica ispunjena uljem od bundevinih koštica, ovčjim lojem ili svinjskom masti s domaćim stijenjem, ili pak svijeće, utaknute u drveni stalak (ćirak, ćirjak) koje su ukućani sami izrađivali od ovčjega loja ili pčelinjeg voska.

Hambar - Stari MikanovciStražnja je soba, namijenjena za spavaonicu gospodaru kuće ili za prijam gostiju, bila slično uređena kao i prednja soba. Između njih nalazila se kuhinja (stari joj je naziv kuća) u kojoj je do početka 20. stoljeća dio prostora zauzimalo ognjište (banak), iznad kojeg je bio opleten i omazan dimnjak (odžak). Sastav i oblik ognjišnog pribora bio je istovjetan već opisanom iz drugih hrvatskih područja, ali ovdje s učestalim nazivima turskoga podrijetla kao što je sinđir za verige, sadžak za tronožni stalak, tepsija za posudu i sl. Prvih desetljeća 20. stoljeća umjesto ognjišta uvode se zidani štednjaci (šporeti). Na klupčici kraj vrata bilo je mjesto čabru s vodom, zaimači napravljenoj od dugoljaste tikve (rg), te kepčiji, lijepoj dubenoj čaši, rukotvorini pastira. O zid obješen vijenac, koji su od posljednjeg otkosa na polju isplele i kući donijele žetelice, nije bio
tek puki ukras, već i izraz duboke želje da zalihe te krušarice doteknu do iduće žetve.

Nabijača- kuća od zemlje i blataZa slavonsko-srijemsku je prizemnicu karakteristična bila horizontalna tendencija razvoja, tako da su se nove stambene prostorije dodavale u nastavku, produžujući kuću dublje u dvorište. Iz vremena kad se još živjelo u proširenim jamilijama, pod istim su se krovom nastavljale i stambene prostorije za pojedine uže obitelji (kućari, kiijeri), s odvojenim ulazima iz trijema. Na stambeni se trakt mogao u jednome nizu nastaviti i gospodarski sa spremištima, stajama, kačarom (ispunjenom kacama sa šljivama),pecarom (s rakijskim kotlom, kazanom) i sl., a uz gnojište i zgradicom sa zahodom. Uskim
dugačkim dvorištem (dvor, avlija) dominirao je bunar s đermom, a središnji je položaj, kao samostojni objekt, zauzimao ambar. U ovim žitorodnim predjelima to je spremište za žito bilo nekom vrstom statusnog simbola domaćinstva, pa stoga i izgrađeno od najkvalitetnije hrastovine i pomno ukrašeno rezbarijama. Na prednje nastavljalo se i stražnje dvorište s gumnom, utabanom kružnom ravninom za vršenje žita uz pomoć goveda ili konja, a parcela je završavala povrtnjakom (bašta). I mlinove su u ovim sredinama pokretali snagom stoke, što je uvjetovalo i njihov graditeljski oblik.

Te su suvare bile oveće zgrade kružnoga tlocrta i stožasta krova. Velike su seoske obitelji imale i gospodarski pogon izvan naselja, stan, salaš, smješten na udaljenim poljima ili uz šumu. Ondje je ljeto provodila većina kućne stoke te nekoliko ukućana koji su se njome bavili. Stoga je na stanu uvijek bila stambena zgrada (koliba, koijeba), a uz nju štala za krupnu stoku, ovčara s pomičnim torom za sitnu stoku, nastambe za perad, pčelinjak; također štagalj, hambar, spremište za kukuruz
(ovdje zvan čardak),pušnica za sušenje mesa, bunar s đermom i valovom, krušna peć.
Smjenjujući se “na dežurstvu” na stanu, ukućani su usprkos mnogim radnim zaduženjima uživali u slobodi izvan ustaljenoga zadružnog kućnog reda u selu. O tome su se zapamtili i dvostihovi, poput ovih:

Na stanu sam svoja gazdarica,
slobodna sam kao šumska ptica.

U zadruge gazda budi, grdi
a na stanu snovi su nam tvrdi.

Kada smo spomenuli kuće građene od ćerpiča, već smo dotaknuli treću skupinu seoske arhitekture unutar panonske zone, posebnu po uporabi ilovače kao građevinskog materijala. Tome valja dodati i model kuće kojemu je ziđe bilo građeno nabojem, bez drvenog kostura. Vlažna se ilovača nabijala između daščane oplate u debljini od 50-ak cm. Kad bi se podigao zid u određenoj visini, daske bi uklonili te ostavili da se naboj prosuši. Na posve suhu podlogu nabijali bi sljedeći sloj te sve ponovili dok se ne dosegne željena visina ziđa. Prozore i vrata naknadno su izrezali. Ovakav građevinski materijal sam je po sebi osiguravao dobru termičku izolaciju, pa je u kućama – nabi-
jačama ljeti bilo ugodno hladno, a zimi toplo. No kako je bio osjetljiv na vlagu, temelj se gradio od opeka, a produžene krovne strehe štitile su od djelovanja oborinskih voda. Stoga su i ove prizemnice imale trijem duž uzdužnoga dvorišnog pročelja, a zidani su stupovi bili spojeni lučnim nadvojima.
SlavonijaTežak posao gradnje kuće od naboja zahtijevao je veću skupinu radnika, pa je bilo uobičajeno da se tom prilikom sazove moba – uzajamna pomoć suseljana. Kuće-nabijače posebice su bile rasprostranjene u Baranji. Svojim položajem na okućnici, razdiobom prostora i unutarnjim uređenjem nisu se razlikovale od netom spomenutih slavonsko-srijemskih prizemnica.
Primjena ilovače u ovom je predjelu došla do izražaja i pri gradnji sobne peći. Takva je blatnjara izgledom podsjećala na krnji stožac, a njezin je kružni korpus u donjem dijelu opasivala klupa (banak), izgrađena od istog materijala. Prekriven domaćim tkanim crvenim vunenim ćilimom, bijelosivkasti je banak bio ugodnim, usto i kromatski rafiniranim mjestom zimskoga boravijenja.

Kuća u zemlji - stijeniNasuprot stanovanju u ugodnim baranjskim kućama okrečenih zidova i oličenih trijemova, u ovom su dijelu istočne Hrvatske postojali i prostori koji su pripadali najelementarnijim oblicima stambene i gospodarske arhitekture. Riječ je o prostorijama izdubljenima u stijenama od lesa. Izvedene bez ikakva drugog građevinskog materijala predstavljaju zapravo neku vrstu špiljskih stanova. U nepostojanju potpornih konstrukcija takva udubljenja ne mogu imati veliki volumen, pa se stanovi u lesu sastoje od nekoliko posve odijeljenih prostorija. Jedini su umjetni dodatak vrata sa staklenim
oknima, preko kojih prodire dnevna svjetlost u unutrašnjost. Gatori, kako su ih nazivali njihovi stanari u baranjskome lokalitetu Zmajevac, bili su stanovi najsiromašnijeg sloja stanovništva.

Podatni les, dobrih termičkih svojstava, rabi se i u gospodarske svrhe, pa se u njega ukopavaju vinski podrumi. Razlika prema gatoru je u tome što je samo udubljenje – namijenjeno spremištu bačava s vinom – imalo i svoj prednji dio: zgradicu, priljubljenu uz lesnu stijenu, sagrađenu od naboja, apokrivenu dvoslivnim krovom od trske i opskrbljenu širokim dvokrilnim vratima. Predviđena za smještaj tijeska za grožđe i ostalog vinogradarskog pribora, bila je opremljena i za boravak ukućana. Ali jednako kao u zapadnopanonskim klijetima, i u baranjskim je podrumima slobodno vrijeme provodila muška populacija. Posebno se zdušno ondje proslavljao Dan sv. Vinka (22. si-
ječnja), zaštitnika vinogradara.

Na kraju valja još upozoriti na jedan trajni proces u seoskome stanovanju. Zatekavši se, zbog različitih društveno-kulturnih okolnosti, pa i onih uvjetovanih povijesnom sudbinom pojedinih predjela, u skučenim i priprostim stambenim prilikama, njihovi se stanari s tom oskudnošću nisu mirili. Cim bi im okolnosti dopustile, nastojali su, prije svega drugoga, poboljšati svoje stanovanje. Svjedoče o tome mnogi onodobni zapisi, poput ovoga iz dalmatinskog zaleđa, nastalog 30-ih godina 20. stoljeća.
Imoćanin – obavještava nas pisac – samo ako je zdrav, ili će izradit, ili šićarit; pa taman isprosit, svejedno kuće će načinit. On drži, da je kuća njegov komod, njegovo ogledalo i njegov kredit kod ljudi. Ka i je.

Od razdoblja poslije Prvog svjetskog rata, a posebice od sredine 20. stoljeća gotovo se potpuno prekinulo s uporabom priručnoga građevnog materijala i tradicijskoga oblikovanja seoskih zgrada i okućnica. Time sve više nestaju ranije vrlo razvidne prostorne i arhitektonske značajke pojedinih regija. Tek su se neki pojmovi duboko zadržali u svijesti i zaostali u optjecaju na simboličnoj razini. Tako pojam “ognjište”, usprkos svojem fizičkom nepostojanju, i u naše doba simbolizira kuću, dom u njegovu najdubljem ljudskom značenju.

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj