Stanovanje – Dinarska zona

Mlin rastokeRiječ je o kulturnoj zoni što se rasprostire područjem gorske Hrvatske, obuhvaćajući krajeve Like i Gorskog kotara te perifernih istočnih dijelova, krajeva Korduna, Banovine i Zumberka. Nasuprot jadranskom podneblju, u ovim krajevima prevladava oštra kontinentalna klima, što je imalo odraza i u stambenim objektima. Opreka je i u građevnom materijalu; prevladavajući element tradicijskoga graditeljstva ovdje je bilo drvo. Riječ je u prvom redu o hrastovini koja se – ranije kalana i tesana u brvna, a kasnije piljena u grede i stupove – upotrebljavala za gradnju oplošja zgrada, te jelovini i smrekovini – iz čijih su se debla radijalno cijepale daščice (šimZa, šindra) ili, pak,
pilile daske za pokrivanje krovova. Ipak, ni kamen nije sasvim izostao kao građa, jer se njegova nepodložnost vlazi iskorištavala pri gradnji temelja. Umjesto šindre, kao jeftinije rješenje rabila se i slama (od raži), u kasnijem razdoblju i limene ploče.

Konfiguracija brdovitoga tla uvjetovala je pojavu primarno raštrkanih naselja, nastalih od pojedinačnih gospodarstava podizanih na krčevinama ili uz ljetne pašnjake. Iako takvi zaseoci u prvi mah djeluju kao da su zgrade razbacane bez nekog unutarnjeg reda, pomniji pogled otkriva promišljen smještaj svakog objekta s obzirom na mjesne okolnosti: osunčanje, ekonomiku gradnje, odnose prema susjedima, pristup ljudima i stoci i dr. Druga je vrsta naselja nastala uglavnom na trasi nekadašnjih karavanskih putova. Primjer takvih sela, sastavljenih od okućnica poredanih u nizu, susrećemo uz gorskokotarske ceste, tzv. Karolinu i Lujzijanu, građene u 18. i 19. stoljeću. Tip stambene zgrade i okućnice u Lici donekle se razlikuje od goranskog. Lička je okućnica obično bila ograđena plotom od dasaka ili kolaca (prošće). Gospodarstvo temeljeno na stočarsko-ratarskoj proizvodnji zahtijevalo je i više stočnih nastambi, pa se na dvorištu nalazila štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnice za konje, krmećak za svinje, s gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj blizini. Uz spremište za kola i ratarska pomagala (koZnica, suša), u čijem potkrovlju se pohranjivalo sijeno, na dvorištu je bila i dugoljasta zgradica od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova (kukuruza na ) i posebna ostava za krumpir (trap) , iskopana većim dijelom u
zemlji te zaštićena krovićem.

Lička brvnašica prizemna je ili – zbog lokacije na prirodnoj padini – polukatna zgrada. Cetiri su masivne grede (podumjente), oslonjene na kamenu podlogu, bile temeljem na koji su se vodoravno slagala brvna za zidove. Usjecima na oba kraja brvna su pod pravim kutom povezana u produženi preklop (sik, sjek) i međusobno još učvršćena drvenim klinovima (moždaci). Visok i strm krov mogao je biti šatorasta oblika, sa sve četiri plohe jednake dužine, ili poluskošen, ako su dvije plohe na užim stranama kuće bile kraće i stvarale zabat. Ako je krov bio pokriven šindrom, kuća je mogla biti
sastavljena bez ijednoga željeznog dijela. Graditelji su krovne strehe znatno produživali preko oplošja kuće radi zaštite drvenih stijena od utjecaja oborinskih voda. Katkad bi jednu strehu produžili gotovo do tla, dobivši tako stvorenom nadstrešnicom na- stambu za sitnu stoku (ajat, vajat).

Badovinci, Žumberak, 1927.U brvnima su bili usječeni i mali prozori (pendžeri). U doba prije uporabe staklenih okana zatvarali su ih janjećom mješinom, napetom na pomičnom drvenom okviru. Tipično je za ovaj model kuće da se nasuprot ulaznim vratima nalaze još jedna vrata prema dvorištu, omogućujući, uz ostalo, i bolje provjetravanje kuhinje. Umjesto dimnjaka na krovu je kuće bio otvor s pomičnim zaklopcem (badža) koji se posebnim dugačkim kolcem (badženjak) mogao pokretati.
Brvnašica je primarno bila dvodijelna zgrada, sastavljena od kuhinje (prva kuća, ugljenica) i sobe. Ipak, češće je u podzidanom dijelu bila ostava i staja (katkad unutarnjim ljestvama spojena s kuhinjom), a gornja se razina sastojala od triju prostorija u nizu: veće sobe, kuhinje i manje sobe. Takvoj povišenoj kući pristup stambenom dijelu vodio je preko vanjskih stuba, a na njih se nastavljao trijem (ganak), postavljen duž jedne ili dviju strana kuće. Nadsvođen produženom strehom i opasan drvenom ogradom, na kraju je redovito završavao zahodom.

Nacrt kućeI kuhinjama ličkih kuća ranijega razdoblja dominiralo je nisko ognjište. Dinarsko mu je obilježje davao lanac (verige), ovdje sastavljen od karika izduženog oblika. Učvršćen je bio na drvenoj gredici (verižnjača) koja je mogla biti i pomičnom. Takvom je ognjištu pripadao i uobičajeni inventar, prilagođen pripremanju jela na otvorenoj vatri: grubo, neocakljeno posuđe (lonci, rukatke) koje su na ručnome kolu proizvodili lički lončari.
Približno od 1920. niska ognjišta postupno nestaju u korist visokih zidanih štednjaka. Stil kuhinjskoga namještaja odgovarao je ognjištu građen om pri tlu. Niski stol s kružnom pločom (sinija, stolica) za blagovanje nije imao svoje stalno mjesto. Naime, dok nije bio u uporabi, objesili bi ga ili prislonili o zid. Uz obične tronošce u tipične se dinarske elemente ubraja i tronožni stolac dopunjen polukružnim naslonom koji je bio predviđen za najuglednijega člana obitelji ili cijenjenog gosta. Uz drveni ormar za spremanje kruha i mlijeka (klitić, klijetić) u kuhinji je stajao i badanj s ukiseljenim kupusom, a o zid je bio obješen košić s drvenim žlicama. Iako kuhinja nije imala strop, pa je cijeli prostor bio otvoren prema krovištu, iz nje su vodile ljestve za tavanski prostor ponad soba, rabljen u prvom redu za pohranu suhoga mesa te velikog sanduka sa žitom i brašnom.

Prilagodivši se oporoj klimi s dugim zimskim razdobljem graditelji su sobe opskrbili pećima. Smještene su neizostavno uz pregradni zid prema kuhinji, otkuda su se iložile. Građene od ostakljenih keramičkih lončića (petnjaci), bile su prilično velikoga, zaobljenog korpusa sa zaravnjenom gornjom plohorn, pogodnom za zagrijavanje mlijeka pri sirenju, sušenja odjeće pa i za sjedenje djece. Vatra je u takvoj peći danonoćno gorjela po pet mjeseci godišnje: … od Sv. Luke (18. listopada) do Sv. Grge (12. ožujka) zabilježeno je u okolici Perušića.

Postelje su u sobama bile na prilično visokim nogama jer su danju pod njih smještali niske dječje krevetiće. Osobitost ličkoga posteljnog inventara vuneni su pokrivači -biljci. Tkani kod kuće od runa vlastitih ovaca, s gornjom površinom prekrivenom uzlanim pramenovima, obojenima domaćim bojama, predstavljali su vrlo dekorativnu sastavnicu kućnoga uređenja.

Drvo nije služilo samo kao osnovni materijal za gradnju ziđa, pokrivanje krovova, izradbu namještaja, posuđa, ograda, alata i uređaja, nego se rabilo i za rasvjetu. U tu su svrhu ukućani tesali tanke trijeske (oko 100 x 6-12 cm) od lakoga drva – bukovine, lipovine, jelovine i sl. Nakon što su ih dobro prosušili na peći, zapaljene bi luči zataknuli u procijep panja ili u rašlju usađenu u tronožac. U velikim je obiteljima bila posebna dužnost najmlađe snahe da u vrijeme večere drži luč. Svijetlilo se usto i svijećama što su ih sami pripremali od voska i kozjega loja, ili pak lućemama – posudicama s lanenim stijenjem, umočenim u mast od puha ili jazavca.
Taj primjer samo potvrđuje koliko je visok bio stupanj vlastitoga udjela tih ljudi u podizanju i opremanju njihova prebivališta. Gotovo je svaka obitelj raspolagala većinom alata i pomagala za obradbu drva, a uz znanje i vještinu pojedinaca, pri gradnji je uobičajeno sudjelovala i seoska zajednica. Kad se kuća gradi, cijelo selo radi – kazivalo se u plitvičkome kraju.

I lički su pastiri boravili ljeti sa svojim stadima na planinskim pašnjacima. Zatvarajući blago noću u tor (opasan pomičnom drvenom ogradom), sami bi se smjestili u kolibicu veliku tek toliko koliko je trebalo prostora za ležaj. Takva je torara osebujna po tome što je bila položena na plazove – drvene grede sprijeda savij ene, pa bi je čobanin pri odlasku na drugi pašnjak jednostavno odvukao na novu lokaciju.

Drugi je model kuće najviše zastupljen u Gorskom kotaru. Ondje su graditelji slijedili zamisao da pod jednim krovom okupe što više prostorija potrebnih kućanstvu. Tako se susreće manji broj samostojnih gospodarskih objekata na dvorištu, ali je kuća svojom površinom i volumenom veća, a unutarnjom razdiobom prostora razvedenija. Riječ je o polukatnoj ili katnoj zgradi, izvedenoj od kamene građe u prizemlju te drvene na katu, također visokoga strmog krova, čije izbočene strehe zaštićuju ziđe. Posebnost je goranskih kuća u tome što su pojedina pročelja, zbog izloženosti jakim ohlađenjima, još dodatno opskrbljena oplatama od dasaka ili šindre kao toplinskom izolacijom.

Solidno izvedeni kameni zidovi bili su katkad i djelo zidarskih majstora iz Furlanije. U prizemlju su, dakle, smještene gospodarske prostorije, a katni je dio namijenjen stanovanju. Uobičajen trodijelni tlocrt u ovom je slučaju podijeljen u dva trakta, pa obuhvaća pet do šest prostorija: predsoblje, kuhinju s ostavom te dvije do tri sobe.

Lička kućaSpomenut ćemo ovdje uređenje glavne boravišne prostorije (hiša, hiža), budući da predstavlja vrlo raširen stambeni standard hrvatskih seoskih kuća. Riječ je o dvjema istaknutim točkama u sobi. Jednu predstavlja velika peć od petnjaka, smještena u kutu uz pregradni zid prema kuhinji. S obiju je strana opasana ugrađenim klupama, čime je dobiveno ugodno mjesto boravka za hladnijih dana. Druga je točka u dijametralno suprotnom kutu. Ondje su uza zid također klupe, a ispred njih visoki oveći stol te nekoliko stolaca. Upravo je ovdje bilo središnje mjesto kućnoga života; tu se blagovalo, odmaralo, primalo posjete, tu su se održavale kućne svečanosti. Posebnosti toga prostora pridonosilo je i raspelo koje je, uz nekoliko slika s biblijskim motivima, visjelo na zidu, pa se ‘često u literaturi taj dio sobe i naziva “svetim kutom”.

U ovim dvama opisanim modelima stambene zgrade gorske Hrvatske očituju se i šira kulturna strujanja koja su to područje prožimala. Graditeljsko oblikovanje, kućno uređenje s prevladavajućim niskim namještajem (tzv. “niski kulturni horizont”), pa djelomice i nazivlje ličke brvnašice odaju upravo dinarska obilježja koja se protežu i na susjedna bosanska, odnosno područja unutrašnjosti Balkana. Goranska, pak, kuća svojom se izrazitom tendencijom okupljanja – uz stambeni dio – i spremišta te stočnih nastambi pod isti krov, razvijenom dispozicijom stana te načinom uređenja s tzv. “visokim kulturnim horizontom” približava prostoru alpskoga kulturnoga areala. Unutar tog raspona može §e smjestiti seoska arhitektura te način stanovanja stanovništva Korduna, Banovine i Zumberka, gdje se već očituju i primjese panonskih elemenata.

Na brežuljkastim predjelima prevladavaju naselja sastavljena od nekoliko odvojenih zaselaka, s objektima smještenima na hrpi. Okućnice, naime, nisu bile ograđene, a stambeni su i gospodarski objekti locirani bez nekog reda. Zaseoci su većinom nastali stvaranjem novih okućnica kao posljedice grananja prvotne obitelji; o tome nerijetko svjedoče i njihova patronimička imena. Umjesto masivnih ob lica za ziđe su pri gradnji kuća rabili kraće (tesane ili piljene ) grede, užlijebljene u okomito usađene drvene stupove, a zabati su bili isprepleteni prućem. Panonsko se obilježje očituje u krovu koji je niži te blažih nagiba od prije spomenutih dinarskih kuća, poluskošenog je oblika te redovito pokriven slamom (škopa). Iako je u ovim krajevima bilo i posve priprostih jednodijelnih kuća poput potleušica, i raskošnijih polukatnica ili katnica, najbrojnije su bile kuće sastavljene od dvo- ili trodijelnoga stambenog trakta. Ulazna kuhinja (veža) bila je mjestom za pripremanje hrane, a soba je
(kuća) bila namijenjena uzimanju obroka, spavanju, obavljanju raznih rukotvornih i agrarnih poslova, druženju. Treću su prostoriju (komora) ponajviše rabili kao ostavu.

Gospodarski su objekti bili odvojeni od stambene zgrade. Među njima je karakterističan bio štagalj, oveća zgrada kombinirane namjene: sa štalom i poluotvorenom kolnicom u prizemlju, a sjenikom u potkrovlju. Selu su pripadale i vodenice (mlinice) male drvene zgradice uz potoke s uređajem za meljavu žita. Na ovom su području bili uobičajeni mlinovi žličari za koje je tipično da je vodno kolo položeno vodoravno. Na pogodnim su mjestima nastajale skupine takvih pogona. Jedno od najslikovitijih naselja mlinica na Kordunu jesu Rastoke kraj Slunja, smještene ponad ušća Slunjčice u Koranu, bogatog kaskadama.

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj