Seoska solidarnost

Seoska solidarnostNe zanemarujući migracijska kretanja i promjene koje na selo unose industrijalizacija, trgovina i razvoj sredstava prijevoza, ipak se može reći da je selo za svoje stanovnike predstavljalo temeljni društveni prostor, prostor unutar kojega se uspostavljao najveći broj kontakata pojedinaca i obitelji i unutar kojega su ljudi provodili veći dio života.
Manji broj komunikacija prelazio je granice sela. To su bili gospodarski kontakti s drugim seoskim ili gradskim zajednicama (sajmovi, odlazak na sezonski rad, privremena ili trajna emigracija unutar ili izvan domovine), vojna obveza za muškarce koja je značila i višegodišnji boravak u drugim okruženjima, a za određen broj mladih ljudi školovanje koje je širilo uske horizonte rodnoga mjesta.

Kontakti unutar sela imaju dvostruku funkciju: oni su integrativni mehanizmi zajednice i mehanizmi međusobne pomoći seoskih obitelji. Uspostavljaju se u području uprave, gospodarstva (radna pomoć, obrtnički tečajevi), sklapanja braka i formaliziranih prijateljskih veza (kumstvo ), religije, običaja i još nekih zajedničkih interesa (primjerice radi obrane od vatre nastaju dobrovoljna vatrogasna društva, seljani se dogovorno brinu o seoskoj siročadi i sl.).

Seljačke sloge na poticanju gospodarskoga razvitka osnivanjem različitih zadruga – zajmovnih, štednih i pripomoćnih ili pak zadruga za zajedničku prodaju sijena, za osiguranje blaga i sl. Najznačajniju su ulogu seoski ogranci Sloge imali u kulturnom i prosvjetnom djelovanju, primjerice širenjem pismenosti i osnivanjem knjižnica/čitaonica te posebice organiziranjem smotri pjevačkih, tamburaških i predstavljačkih zborova čiji su nastanak i poticali. Kulturnoprosvjetno djelovanje Seljačke sloge imalo je važnu ulogu ne samo u okupljanju cjelokupne seoske zajednice nego i u svjesnom njegovanju seoskih tradicija i u razvijanju nacionalne svijesti.

Na sljedećim stranicama opisat ćemo neke oblike komuniciranja unutar sela o kojima etnografska literatura nudi, ponekad oskudnu, građu. Oni pokazuju da je selo bilo prostor intenzivne i raznovrsne komunikacije te da je predstavljalo primarni referencijski okvir seoskoga stanovništva početkom a i tijekom prve polovice 20. stoljeća.

Selo kao upravna zajednica

Selo je u određenim poslovima djelovalo kao samostalna upravna zajednica. Poslovi zajednički cijelome selu proizlazili su iz zajedničke imovine. Najčešće je to bio pašnjaki šuma kojima su se smjeli slobodno služiti samo stanovnici određenoga sela, a stanovnici susjednih uz posebno odobrenje seoskoga vijeća. U vlasništvu je sela mogla biti i školska zgrada, a seljaci su uz održavanje zgrade često preuzimali i obvezu plaćanja seoskoga učitelja. U jadranskoj i dinarskoj kulturnoj zoni mlin i kovačnica,turanj za vino, toć za masline te izvori vode također su mogli biti seoska dobra. U vinkovačkoj okolici bila je to krčma. Odrasli muški predstavnici svih obitelji dogovarali su se na seoskim vijećima ili zborovima o svim poslovima koji se tiču zajedničkoga vlasništva – izgradnja škole, popravak crkve ili putova, organiziranje zajedničke ispaše ili sječe drva i sl. Preko seoskih vijeća prenosile su se i naredbe te oglašavale obavijesti državnih upravnih ustanova, pa stoga i njihov naziv u Slavoniji zapovid. Ona su, usto, bila prilika da se ljudi međusobno obavijeste o događajima, razmijene mišljenja o svemu i svačemu, pa i posvade: “Zapovid su žive novine pa se tu de i pobiju i pošteno i nepošteno divanu”, zabilježio je Luka Lukić u brodskoj okolici.
Ako ga nije postavila vlast, sami su seljaci na seoskome vijeću birali glavara, kneza, kao i brojne druge dužnosnike (seoskog lugara,pandura, pastira).

Seljaci su organizirali solidarnu pomoć obiteljima s bolesnim članovima, ili udovicama s malom djecom. Zajednički istup mještana u obrani časti svoje sumještanke, a preko nje i svojega mjesta, kao još jedno obilježje seoske uprave, poslužio je kao podloga za roman Marija Konavoka hrvatskome književniku Mati Vodopiću.

Radna pomoć

U selima su postojali manje ili više formalizirani načini uzajamne radne pomoći seoskih obitelji. Susjedi ili komšije prvi će priskočiti u pomoć u slučaju nevolje, nezavršena posla, neispravna alata, manjka soli ili brašna i sl. Susjedi se prvi obavještavaju o rođenju ili smrti u susjedovoj kući. Dobrosusjedski odnosi mogu prerasti u prijateljstva, kumstva ili pobratimstva. No, blizak kontakt može dovesti i do svađa i međusobne nepodnošljivosti, bilo da su uzrokom šteta koju su domaće životinje jednoga susjeda nanijele plodovima drugoga, djeca koja su potajno obrala susjedovu šljivu, plot kojemu granica leži na nezadovoljstvo jednoga susjeda …

Osim mogućnosti da se prema potrebi oslone na susjede, ljudi se dogovaraju, bilo sa susjedima bilo s drugim seljanima, o stalnoj pomoći koja ih obvezuje u određenome razdoblju na zajednički rad. Suvez (dalmatinsko zaleđe i priobalje) ili sprega/spreža (panonska kulturna zona) ugovorni je odnos kojim najčešće dva čovjeka, po mogućnosti otprilike istoga imovinskog statusa, udružuju tegleću stoku i oruđe te tijekom jedne godine zajedničkim snagama jedan drugome obavljaju sve poslove za koje je potreban veći broj stoke – oranje, prijevoz, vršenje ako se obavlja stokom i sl. Suveznici rade razmjerno uloženim snagama: seljaku s četiri vola radit će se četiri dana, a onome s dva vola samo dva dana. Dogovor se sklapao u različito doba godine i u idealnim se prilikama, ako se stranke nisu posvađale, nije razrješavao tijekom dogovorena roka.

Međutim, suvez nije bio beskonfliktan odnos. Najčešće su nesporazumi nastajali zbog nepoštivanja količine posla koju valja obaviti razmjerno udjelu svake stranke te zbog lošega postupka sa životinjamasuveznika. Nesporazumi su dovodili i do prijevremena prekida ugovora. Da bi se eventualno izbjegle moguće nesuglasice, partnere je trebalo birati među dobrim susjedima, prijateljima, u pravilu unutar sela u kojem svatko svakoga dobro poznaje, odnosno svatko je sa svakim, a osobito to vrijedi za najbliže susjede, povezan nizom svakidašnjih kontakata. Samo iznimno, ako ga nije bilo moguće naći u selu, uzimao se partner iz drugoga sela. U Dalmaciji su funkcionalno sličan ugovor sklapali vlasnik broda i mreže i ribar, udružujući, s jedne strane, sredstva, a s druge, radnu snagu.

Posebna je kategorija uzajamne pomoći seljaka rad u zajam (dinarska i jadranska kulturna zona) koji se organizira pri većim poslovima i pri onima koje je trebalo obaviti u što kraćemu roku – gradnja kuće, košnja, žetva, vršidba. Zajam je recipročna razmjena radne snage, tj. posuđivanje radne snage koja će se po potrebi, as nedefiniranim datumom, na isti način i u istoj količini uzvratiti. Da bi se moglo jednakomjerno uzvratiti, obitelji koje su jedna drugoj išle u zajam morale su imati podjednaki najmanji broj za rad sposobnih članova.

Slavonske mobe ili moljbe oblik su uzajamne radne pomoći koji je po funkciji sličan zajmu, ali se od njega razlikuje po svojoj izrazito naglašenoj zabavno-društvenoj crti.
Rad u mobi uzvraćao se na isti način ili se plaćao. Zbog prilike za druženje, šalu, ples i pjesmu mobe su najčešće okupljale mladež, pače ponegdje su bile i ograničene na tu dobnu skupinu. Večeri koju je gospodar kojemu se pomaže obvezatan prirediti pridavala se iznimna važnost, kako o tome govori sljedeća podrugljiva pjesmica iz vinkovačke okolice o gospodaru koji je sazvao mobu u doba godine kad je propisan post.

Sazvo mobu na graovu čorbu

Racionalniji gospodari iz brodske okolice nisu bili zadovoljni učinkom ljudi na mobi. Za njihovu neučinkovitost krivili su pretjerano zabavljanje koje prati ne odviše revni rad. Stoga su ih organizirali samo u krajnjoj nuždi, kad bi zaostali u obavljanju određenoga velikog posla. U istome kraju mobe nisu bile potrebne u većimfamilijama, nego samo u obiteljima s malim brojem radne snage. Ovi podaci bi upućivali na oprez glede generalizacija o starosti toga oblika uzajamne radne pomoći u seljaka. Istodobno se iz njih može naslutiti da je moba u Slavoniji izgubila svoja, vjerojatno starija, obilježja uzajamne pomoći, a zadobila naglašeno društveni karakter. To ne čudi s obzirom na to da je Slavonija bogat kraj, s robnonovčanom privredom razvijenom već početkom 20. stoljeća i uobičajenim unajmljivanjem radne snage koju su vrlo povoljno nudili sezonski radnici koji su stizali iz Bosanske Posavine, Hrvatskog zagorja, Like i dalmatinskoga zaleđa.

Još je jedna radna prilika za društvenost koja može biti i oblik uzajamne radne pomoći. To su posebna vrsta sastanaka u kojima se miješa rad – predenje, tkanje, čijanje perja, komušanje kukuruza, češljanje vune, listanje duhana – i društvenost. Najčešće se javljaju pod nazivima prelo (sjeveroistočna Hrvatska), silo ili sijelo (dalmatinsko zaleđe, Bosna, mjestimično Slavonija). Ponegdje bilježimo i naziv divan (bunjevački Hrvati u Bačkoj, senjsko Podgorje, pa i središnja Hrvatska).

Prela su okupljala stanovnike sela po teritorijalnom kriteriju. Teritorijalni je kriterij isključivao nazočnost ljudi koji nisu pripadali seoskoj zajednici, no unutar jednoga sela moglo je biti više prela, pa i sukoba između njihovih sudionika, osobito u prilikama kad je prelo dobno specifično i okuplja mlađe ljude, neoženjene mladiće i neudane djevojke. Prela, dakle, imaju višestruku ulogu: radnu i društveno-zabavnu; ona istodobno repliciraju unutarnje podjele u selu (po užim teritorijalnim grupacijama i ponekad po dobi) i potvrđuju selo kao zajednicu prema susjednim selima.

Bračne veze

Mreže sklapanja braka jedan su od najizrazitijih indikatora prostora društvenosti i međusobnog poznavanja ljudskih skupina, odnosno uspostave njihovih granica. One su ujedno, unutar prostora koji ocrtavaju, pokazatelj važnosti osjećaja pripadnosti i identifikacije s užim zavičajem. Važan su čimbenik održavanja seoske zajednice kao temeljne jedinice života i kulture jer na temelju bračnih veza nastaju obitelji koje u sljedećem naraštaju reproduciraju model življenja prijašnjih naraštaja. Ako su bračni partneri iz istoga sela, reproducirat će oboma zajednički model, model zajednice iz koje su oboje potekli. Ako su pak iz drugih, manje ili više udaljenih seoskih zajednica, taj će se model dijelom i promijeniti pod utjecajem kulturne varijante koju donosi partner podrijetlom iz drugoga mjesta. Ograničavanje kontakta, tj. sklapanje braka unutar sela jest i ograničavanje kulturnih utjecaja i utječe na to da se kultura mijenja polako i iznutra.

Nepoznavanje običaja ili drukčije odijelo često se u izvorima navodi kao razlog zašto se stanovnici jednoga mjesta ili uže regije nerado žene stanovnicama susjednoga mjesta ili regije. Etnografski podaci potkrijepljeni statističkim podacima redom upućuju na izrazitu seosku endogamiju, odnosno sklapanje braka s partnerom iz vlastitoga mjesta. To je, čini se, pojava dužega trajanja: za srednju Slavoniju potvrđeno je da se od druge polovice 18. stoljeća do kraja 19. stoljeća oko 80 posto svih brakova sklapalo unutar vlastitoga sela. K tome, još oko 10 posto brakova sklapalo se unutar župe, a preostali su tek s osobama koje dolaze iz susjednih, udaljenijih mjesta.

Kumovske veze

Kumstvom se formaliziraju postojeće i novonastale mreže prijateljstva među pojedincima i obiteljima. Ono povećava broj osoba na koje se može računati u slučaju nevolje, ponekad nosi i neke društvene i ekonomske prednosti, a u nekim iznimnim situacijama ili u etnički i vjerski mješovitim područjima može povezati pripadnike različite etničke i vjerske pripadnosti. Ovdje nas kumstvo zanima kao kohezivna snaga unutar seoske zajednice, o njegovim će obredno-magijskim elementima biti riječi na
drugom mjestu.

Kumstvo je društveni odnos koji se uspostavlja između dvaju pojedinaca pri krštenju, krizmanju, vjenčanju i prvome šišanju djeteta. Seljaci su najviše cijenili krsne, a manje krizmane kumove, a svjedoke pri vjenčanju ponegdje nisu uopće zvali kumovima (Hrvatsko zagorje), iako je bilo moguće da krsni kumovi, ako požive, budu i vjenčani kumovi (središnja Hrvatska, bunjevački Hrvati u Bačkoj).

Nakon krštenja kum postaje posebnim zaštitnikom djeteta – kumčeta ili kumića, s dužnošću da ga pomaže materijalno i duhovno, osobito ako dijete ostane bez roditelja.
Kum je, kažu u Poljicama, drugi otac i prijatelj. Osnovna kumčetova dužnost je iskazivanje poštovanja kumu. Međutim, kumstvo je i recipročan odnos dviju obitelji, jer je u svim hrvatskim krajevima bilo uobičajeno da se kumstvo uzvraća, tj. da si dvije kuće godinama međusobno kumuju. To je razlog zbog kojega se svi članovi dviju obitelji međusobno nazivaju kumovima. Kumstvo između dviju obitelji raskida se samo iznimno, kao kad se očekuje da će se nalaženjem novoga kuma zaustaviti umiranje djece u obitelji (Hrvatsko zagorje).

Pri odabiru krsnoga kuma mnogi su čimbenici u igri, a najviše društveni i gospodarski položaj potencijalnoga kuma. U svim se područjima radije kao kum odabire imućniji i viđeniji čovjek ili pripadnik višega društvenog sloja – svećenik, učitelj, gradski gospodin, gazda (slugi), jer se očekuje da će takva osoba bogatije darivati kumče.
No, čini se da je to samo norma i ideal, a da se u stvarnosti, vjerojatno zbog reciprociteta koji se uspostavlja između kumovskih obitelji, kumstva sklapaju između obitelji približno jednaka statusa. U brodskoj okolici u Slavoniji izričito se navodi da se pazilo na to da kumovske kuće budu jednake, ne samo gospodarski nego i veličinom.

Negdje se kumstvo sklapalo među rođacima (okolica Bihaća) i prijateljima (središnja Hrvatska), drugdje, pak, za kumove su nastojali odabrati ljude koji nisu u srodstvu, ili barem ne u blisko me (središnja Slavonija). Istarska izreka “kumi se što dalje, a ženi što bliže” upućuje na to da je bilo poželjno da kumovi budu iz prostorno udaljenijih krajeva. U specifičnim okolnostima kum se birao na neuobičajene načine: ako je dijete bolesno, kumom može postati i slučajni prolaznik i tada nije isključeno da to bude pripadnik druge etničke skupine (Rom); kad u obitelji umiru djeca, kao kum se bira najsiromašniji suseljanin (Istra), i sl. Izvrtanjem normi o izboru kuma u tim se slučajevima nastoji, po analogiji, postići preokret u djetetovu stanju.

Posebna vrsta kumstva nastaje pri prvome šišanju djeteta, tzv. šišano ili strigano kumstvo. Ono je početkom 20. stoljeća bilo rašireno na relativno uskome prostoru središnje Hrvatske, južno od rijeke Save – u Pokuplju, na Žumberku, u Gorskome kotaru i Lici te na graničnom području južne Dalmacije i Hercegovine. Ponekad se u funkciji šišanoga kuma pojavljuje krsni kum, no češće se on ponovno bira prema fizičkom izgledu i kvaliteti kose. Između dvaju ratova kumovo materijalno stanje također je pridonosilo njegovu odabiru. Pri prvome šišanju priređivala se gozba i izmjenjivali su se darovi. Iz toga kumstva nije proizlazio čvrst i dugotrajan društveni odnos ni pojedinaca ni obitelji.

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj