Samoubojstvo djevojke Pod Orsulom

Libarze

Lucija, kći Petra Trtomana iz Bana, u očajničkom nastojanju da izbjegne napastovanja svoga gospodara Džore Bosdarija, pobjegla je iz njegove kuće u Gradu 6. svibnja 1726. hitajući prema Konavlima. Gospodar je za djevojkom poslao vojnika Stjepana Marica, a Marić ne bivši brz na nogama, zamolio svog mlađeg druga, također vojnika, Nikolu Mazavca da potrči za djevojkom. Mazavac je uspio sustići djevojku na vrhu Čibače, blizu kuće gospara Šulinovića i prisilio je da se vrati.

“Hođi samnom u tvoga gospara koji ti obećava da ti neće ništa učiniti”,

uvjeravao ju je, a prestrašena djevojka, još gotovo djevojčica, ne posumnjavši ni na tren u sudbinu za koju je znala daje čeka u gospodarevoj kući, preklinjala je bezosjećajnog vojnika daje pusti:

“Ja sam sirota, ja mu neću moć ugoditi službom”,

ponavljala je plačući Nikoli Mazavcu koji je ostao nepopustljiv:

“Ne mogu te pustiti nego valja da ideš!”

Nastavili su potom u šutnji prema gradu. Djevojka je slomljeno koračala za vojnikom koji se s vremena na vrijeme osvrtao da vidi je li ga ona prati da se opet sumanuto ne otisne u bijeg. Kad se Grad kao na dlanu ukaza pred njima, učini se Vojniku da se djevojka pomirila sa sudbinom penjući se nijemo uz strmen Dubca.

Mlada sluškinja iz Konavala praćena dvojicom prostih vojnika, očajna djevojka izbezumljena svojom nemoći da izbjegne sudbinu u kojoj se morala predati sladostrasnom gospodaru. Djevojci se učinilo da bi izazov ponora pod njome moglo biti rješenje, da joj dubina nudi spas pred uskipjelom strasti gospodara, pomislila je kako samo ta bezdana provalija može riješiti njezinu beznadnost, tu bolno očajnu bespomoćnost. S krhkih ramena svukla je koret (prsluk) konavoski, stavila ga na glavu lagano i nježno poput djevičanskog vela da joj zaštiti pogled, kako u zadnji tren ne bi ustuknula pred ponorom i odustala.
Svijest o tome daje njezina tjelesna čistoća jedino mjerilo njezina poštenja nadjačala je strah. Da bi sačuvala svoj tjelesni i duševni integritet, bacila se u dubinu kao da leti na anđeoskim krilima.

Ostatak priče slijedi onako kako ga je zapisao pisar dubrovačke sudske kancelarije pred gospodom sucima Kaznenoga suda:

“Kad smo došli pod Orsulu, tad sam ja zajedno s rečenom Lucijom obrnuo do njijem putem… i kako smo izišli na Orsulu i otkrili Grad, reče mi s gornjega puta Stjepan: – Nikola, kamo ti Lucija, koja, kako se povratili malo nase, izidoh na jednu stijenu i vidjeli nju dje nametnula na glavu koret konavoski i utoliko se bacila sama po sebi niz stijene…”
Dva suca pregledala su leš djevojke. Vrh lubanje bio joj je otkriven, vrat slomljen.”

Gospodar Džore nije bio pozvan da svjedoči pred sucima. Djevojka je pokopana a slučaj zaključen.

Mjesto na kojem je mlada sluškinja iz Konavala počinila samoubojstvo zove se Pod Orsulom. Nekoć davno postojala je na tome mjestu crkvica posvećena sv. Orsuli, zaštitnici djevica. Ostaci kamenih ukrasa svjedoče o predromaničkoj crkvi iz 11. stoljeća.
Uz kult sv. Ursule vezana je mučenička legenda o engleskoj kraljevskoj kćeri zavjetovanoj na djevičanstvo, koja je, lijekom hodočašća u Rim početkom 4. stoljeća, pretrpjela mučeničku smrt zajedno s još nekolicinom drugih djevica, kad su ih u Kolnu, gdje su se zaustavile ploveći Rajnom, pobili Huni. Svjedočanstvo o štovanju svete Orsule postoji već u 8. stoljeću diljem Europe. Predstavljala je herojsku predodžbu pobožne djevice koja je zaštitivši svoju nedužnost i svojih drugarica bez samosažaljenja otišla u smrt.

Hrvatska usmena književnost obiluje pričama o djevojačkim skokovima u ponore kako bi zaštitile djevičanstvo.
Jednom izgubljena čast, a s njome i ugled u društvu u kojem je djevojka živjela, više se ničim nije mogla povratiti, čak ni onda kada je bilo nesporno da je do obljube došlo prisilom i da se djevojka nije mogla odhrvati volji gospodara odnosno dvojice ili više napasnika.

izvor >>>>> VJERNICE I NEVJERNICE >>>>> Slavica Stojan