Salomon Berger


Samuel Berger

Malo je poznato da je utemeljitelj Etnografskog muzeja u Zagrebu Salomon Berger. Izraziti ljubitelj hrvatske etno baštine i promotor hrvatskih tekstilnih proizvoda  temeljenih na  tradicionalnim ornamentima. Čitajući njegovu biografiju dobivamo uvid u veličinu njegovog djela, no vidljiva je još jedna pojava koja se ni nakon 100 godina se nije promijenila, a to da u Hrvatskoj nema previše razumijevanja za poslovne ideje posebice one vezane za hrvatsku tradicijsku kulturu.

BERGER, Salomon, sakupljač narodnih rukotvorina (Mňešice, Slovačka, 25. II 1858 — Zagreb, 11. I 1934). Sin zemljoposjednika i trgovca Hinka. U djetinjstvu je naučio seoske poslove i zanate. Zbog rane očeve smrti prekinuo je školovanje u realci u Žilini te učio trgovački zanat u trgovini manufakturnom robom u Novom Mestu na Vahu. God. 1876. dolazi u Zagreb, zapošljuje se u trgovini te po ugledu na zagrebačkog trgovca Danu Hermana, a uz podršku Srećka Laya i Ise Kršnjavoga pokušava razviti industrijsku proizvodnju seljačkih rukotvorina koristeći hrvatsku narodnu ornamentiku. Otvorio je prvu tkalačku školu, koju je vodio samostalno 7 godina uloživši vlastiti kapital. God. 1903/1904. u njegovim radionicama bilo je zaposleno više od 600 seljačkih tkalja (poslije 2000 tkalja). Kao ugledan proizvođač tkanina bio je carski i kraljevski dobavljač, što svjedoči o kvaliteti njegovih proizvoda. Robu je prodavao uglavnom u inozemstvu, gdje je priredio stotinjak uspješnih izložbi hrvatskih narodnih rukotvorina i tekstila: svjetska izložba u Parizu (1900), međunarodne izložbe u Saint Louisu (1904) i Berlinu (1909), u Corku, Firenci, Rimu, Londonu, Bruxellesu, New Yorku, Punta Arenasu, Melbourneu i dr. Na izložbi u Budimpešti Mađari su mu nudili subvencije da nastavi tekstilnom proizvodnjom, ali u Hrvatskoj nije bilo razumijevanja. Posljednji put pokušao je steći naklonost vlasti izložbom 1907. u Zagrebu, ali su njegova nastojanja propala. Svoje pokušaje unapređivanja proizvodnje tkanina u Hrvatskoj opisao je u dvjema knjižicama: Tragedija naše kućne tekstilne industrije (Zagreb 1907) i Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije (Zagreb 1914). Od 1907. spominje se kao vijećnik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu. Napustivši trgovinu 1908, Berger  se posvetio svojoj zbirci u kojoj je, uz etnografski materijal – muške i ženske nošnje, ćilime, čipke, predmete kućnog obrta – bilo vrijednih slika, nakita od zlata, srebra, bakra, mjedi, stakla i drugih umjetničkih predmeta. Njegovom zaslugom utemeljen je 1919. Etnografski muzej u Zagrebu (spajanjem već postojećih etnografskih zbirki iz zagrebačkih muzeja: Hrvatskoga narodnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskoga školskog muzeja, Trgovačko-obrtničkog muzeja i bogate Bergerove zbirke), a on je bio i njegov prvi upravitelj.

Proizvode „Industrije Berger“ možete pogledati u Etnografskom muzeju grada Zagreba, zbirci predmeta Tekstilne industrije Berger.

Velik dio tekstilnog fundusa Muzeja čine predmeti posoblja – platneni stolnjaci, male stolne prekrivke – stolnice, plahte, ručnici, jastučnice i dekorativni tekstil manjih dimenzija. Predmeti iz Zbirke platnenog posoblja sastavni su dio tekstilnog inventara svake seoske, pa i gradske zajednice, a čovjeka prate u svim životnim situacijama – od rođenja do smrti. Pored uporabne funkcije, bitnu ulogu imaju, kako u godišnjim, tako i u životnim običajima.

Plahta, plavta, plajet, praslavensko je kulturno dobro kojeg i danas, pod nazivom istoga korijena, nalazimo kod svih Slavena. Služila im je nekad, kao i platno od kojeg je načinjena, i kao platežno sredstvo. To je, zapravo, pravokutni komad tkanine sastavljen od dvije pole platna te ukrašen, ovisno o namjeni. Plahte mladenka donosi u miraz, na plahti mladenci primaju darove, postelja rodilje zakriva se plahtama, a za pogreb se pripremaju posebne plahte s bijelim ukrasom za pokrivanje odra i ukop pokojnika. Ručnikom,  mladenci daruju svatove ili svećenika, kite konje u svatovskoj zaprezi, bijelim ručnikom pokriva se ogledalo dok je pokojnik u kući te se povezuje križ u pogrebnoj povorci. Stolnicama se prekrivaju košare s hranom koja se nosi na uskrsni blagoslov u crkvu, koriste se prilikom objedovanja u polju ili se njima daruju rodilje, itd.

Predmeti u Zbirci vremenski potječu iz druge polovice 19. stoljeća, pa sve do naših dana, početka 21. stoljeća. Dok je u formiranju prvih zbirki naglasak bio na estetskoj vrijednosti, kasnijim se sabiranjem nastoji zabilježiti i osnovna namjena pojedinog predmeta. Tijekom vremena dolazi do izvjesnih promjena u izboru materijala i načinu izrade, pa i namjeni predmeta, no osnovne karakteristike ostaju zadane tradicijom. Većina platnenog posoblja u Zbirci proizvod je domaćeg tekstilnog rukotvorstva. Način izrade i ukrasa ovisi o gospodarskoj razvijenosti pojedinih krajeva, odnosno tkalačkoj vještini njihovih žitelja. Tako je, na primjer, u panonskom prostoru, vezano uz uzgoj i obradu tekstilnih sirovina, lana i konoplje, te uporabu gotove pamučne niti, domaće platno osnova za izradu, kako narodne nošnje, tako i predmeta posoblja. Na ostalim prostorima, jadranskom i dinarskom, češća je upotreba kupovnog industrijskog materijala, a inventar spomenutih predmeta znatno je manji.

Izvori: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Etnografski muzej Zagreb