Rajska igra

Božićno drvce

Gdje je stvarni početak i od kuda je potekao običaj ukrašavanje božićnog drvaca teško je odrediti. Stoljećima star običaj prepun priča i legendi u kojem svi mi gajimo nadu u bolje i mirnije sutra za nas, naše obitelji i svijet oko nas, dok spontano tražimo svrhu vlastite egzistencije. Kod jednog sloja ljudi stolovi su sve puniji, a srca, srca sve praznija, ima se sve, ali ipak nešto fali. Sa druge strane sve veći broj onih kojima je želja imati nešto na stolu. Danas zasigurno jedan od najprepoznatljivijih i najkomercijaliziranih simbola Božića bez kojeg Božić nije Božić svojom ljepotom postao je simbol mira, ljubavi, obitelji, darivanja, uspomena. Današnja komercijalizacija udaljava nas od stvarnih vrijednosti Božića. Na upit „na što Vas asocira Božićno drvce“ malo će ispitanika prisjetiti Kristovog rođenja, no sve veći broj ljudi u već prihvaćen tj. nametnut „suvremeni“ Božić vraća stare kršćanske vrijednosti naših predaka.

O božićnom drvcu mnoga je priča, legendi, evo nekoliko:

Neki početke božićnog drvca traže u Rajskoj igri. U srednjem vijeku većina ljudi nije umjela čitati pa se umjesto toga služilo igrom da bi se objasnile priče iz Biblije. Rajska igra, koja prikazuje stvaranje čovjeka i izgon Adama i Eve iz rajskog vrta, igrana je svake godine 24. prosinca. Igra se izvodila zimi pa je stvarala mnoge probleme. Za igru je bila potrebna jabuka koja ne cvijeta zimi pa se morala naći zamjena. Umjesto njezinih grana vješane su zimzelene grane i jabuke.

Druga priča koja govori o božićnom drvcu dolazi iz Njemačke. Priča kaže da su davno nekad ljudi dopuštali životinjama da uđu u domove kako bi gledale božićno drvce na Badnju večer. Ljudi su smatrali da i životinje trebaju sudjelovati u slavlju jer je dijete Isus rođeno u štali. No, paucima nije bilo dozvoljeno da uđu jer domaćice nisu željele paučinu po svojim uređenim domovima. Pauci su, naravno, bili nezadovoljni time i jedne godine su se požalili djetetu Isusu. Isusu je bilo žao pauka pa je odlučio da će ih kasno noću pustiti unutra da i oni vide božićno drvce. Uzbuđeni pauci su zavoljeli božićno drvce pa su cijelu večer puzali po njegovim granama prekrivajući ga svojim nitima. Ujutro su domaćice vidjele što su pauci uradili. Umjesto da budu ljute, one su bile veoma radosne jer je dijete Isus paukove niti pretvorio u svjetlucave trake. I danas se trake često koriste za urešavanje božićnog drvca kako bi mu dale onaj svjetlucavi sjaj kakav je davno dijete Isus dao paukovim nitima.

Jedna od njih je vezana za svetog Bonifacija, engleskog redovnika koji je radio na pokrštavanju Francuza i Nijemaca. Na primjeru stabla jele, koje ima oblik trokuta, ljudima je tumačio tajnu Presvetoga Trojstva. Obraćenici, koji su se prije toga klanjali hrastu, tada su počeli poštovati jelu. Od 12. stoljeća ljudi su u božićno vrijeme vješali jelke na stropove svojih kuća, kao znak da su kršćani. A samo drvce podsjećalo ih je na raj zemaljski. A legenda kaže: Šećući jednoga dana, naišao je na skupinu pogana okupljenih oko hrastova stabla, spremnih da žrtvuju dijete svome bogu Thoru. Da bi spasio djetetov život, Bonifacije je jakim udarcem pesnice srušio drvo. Na tom mjestu je izraslo malo drvo jele. Svetac je poganima rekao da je tanana jela bila Drvo života i da predstavlja vječni život zadobiven po Kristu.

Jaslice

Marthin Luther, osnivač protestantizma, šetao je na Badnju večer šumom. Hodajući kroz šumu, bio je zadivljen ljepotom milijuna zvijezda čija je ljepota bljeskala kroz grane zimzelenog drveća. Bio je tako obuzet ljepotom viđenoga, da je jedno malo drvce odnio u svoj dom, svojoj obitelji. Da bi napravio sličnu svjetlosnu ljepotu kakvu je vidio u šumi, poredao je po granama drvca upaljene svijeće.

Siromašni lugar na Badnju večer naišao je na izgubljeno i izgladnjelo dijete. Iako je i sam bio siromašan, ipak je djetetu dao hrane i prenoćište. Kada se ujutro lugar probudio, našao je pred vratima prekrasno svjetlucavo drvce. Siromašno dijete je zapravo bilo prerušeno dijete Isus. Ono je stvorilo ukrašeno drvce kako bi zahvalilo dobrom čovjeku za njegovu nesebičnu ljubav.

Kroz prošlost

Egipćani su čuvali i obožavali zimzeleno drveće. Kad bi došao zimski solsticij (najdulja noć u godini), oni bi u svoje domove unijeli zelene palmine grane koje su simbolizirale pobjedu života nad smrću.

Rimljani su slavili zimski solsticij proslavom zvanom ”Saturnalia” u čast Saturna, boga poljodjelstva. Narod je ukrašavao drveće nakitom i svijećama. Ukrašavali su kuće zelenim grančicama, svjetlima i izmjenjivali poklone. Davali su novčiće za napredak, kolačiće za sreću i svjetiljke da bi nekome osvijetlili životni put.

Za Vikinze sjeverne Europe zimzelen je bio podsjetnik da završava zimska tama i hladnoća i da će se uskoro vratiti proljeće. Prije mnogo stoljeća su druidi, svećenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koristili zimzelen za vrijeme misterioznih rituala zimskog solsticija. Koristili su zeleniku i imelu kao simbole vječnog života i stavljali grančice zimzelena iznad vrata da otjeraju zle duhove.
Ukrašavali su i hrastove voćem i svijećama u znak štovanja bogova žetve i svjetla. U srednjem su vijeku Nijemci i Skandinavci unosili zimzeleno drveće u kuće ili pred kućna vrata da očituju svoju nadu u skoro proljeće.

Prva okićena jelka pojavila se 1510. godine u gradu Rigi, u Latviji. Kažu da se Martin Luther prvi sjetio staviti svjećice na drvce, početkom 16. stoljeća. Tako donosi jedan opis božićnoga drvca iz Strasbourga iz godine 1601. gdje spominje da je bilo ukrašeno keksima, savijenim šećernim štapićima i papirnim cvjetovima. Drvce je bilo slika drveta iz zemaljskog raja.

Slatkiši su predstavljali obilje, a cvijeće je u početku bilo samo crveno i bijelo (simboli znanja i nevinosti).A oko godine 1610. pojavili su se mali sjajni srebrni ukrasi, šljokice. Postojale su posebne naprave za izradu ukrasa od srebra, pa je sve do sredine 20. stoljeća bilo uobičajeno ukrašavanje drvca čistim srebrom, ali dodavani su i drugi ukrasi

Sredinom 19. stoljeća njemački je princ Albert, suprug engleske kraljice Viktorije, popularizirao božićno drvce u Engleskoj. Godine 1841. kraljevski je par ukrasio prvo englesko božićno drvce u dvorcu Windsor svijećama, raznim slatkišima, voćem i kolačima.

Kad je godine 1846. u novinama izašla slika engleske kraljice Viktorije kraj božićnoga drvca, ljudi su u Engleskoj i Americi naveliko počeli postavljati božićna drvca po kućama. Tako je bilo u cijeloj Europi, osim u Sredozemlju, gdje je narod više volio jaslice nego božićno drvce!

Kako je drvce postajalo moderno, u Engleskoj su bogate obitelji koristile sve vrste ekstravagantnih predmeta kao ukrase. Charles Dickens je opisao englesko drvce koje je bilo okićeno lutkama, minijaturnim namještajem, sićušnim glazbenim instrumentima, nakitom za odjeću, igračkama i mačevima, voćem i slatkišima. Božićna su se drvca iz Engleske širila u druge dijelove britanskog carstva, prije svega u Kanadu.

U Njemačkoj je bio običaj piliti vrške velikih jela, da posluže kao božićno drvce. Zato su donesene zabrane takvog uništavanja šuma. U istu svrhu se od 1880. počinju tamo praviti i umjetna božićna drvca. Uskoro su pak američki tvorničari četaka počeli naveliko svojim strojevima izrađivati i božićna drvca. Oko godine 1870. došli su u modu stakleni ukrasi za božićno drvce, koji su se proizvodili u Njemačkoj. Po količini takvih ukrasa ocjenjivalo se koliko je koja obitelj imućna. Ipak, ručno izrađeni ukrasi i dalje su se jako puno rabili. Amerikanci su 1882. patentirali električne žaruljice za bor, kao i žičane kvačice za vješanje ukrasa. U to vrijeme na božićno drvce vješalo se sve i svašta, koliko su to dopuštali novac i mašta!

A nakon godine 1918. Njemačka nije mogla izvoziti ukrase za božićna drvca pa su proizvodnju preuzeli Japan i Amerika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Britanci su pravili mala božićna drvca koja su se mogla lako skloniti i sakriti kad bi sirene najavile zamračenje zbog zračnih napada. Ali na javnim mjestima i tijekom rata podizana ova-1.jpgsu velika neosvijetljena božićna drvca da bi u narodu održavala hrabrost i nadu. Nakon posljednjeg svjetskog rata božićna su drvca sve veća i bogatija. Izrađuju se novi ukrasi, svjetlucave vrpce, staklene kuglice i ptičice iz Poljske. Nakon 1960. počela je moda izrade velikih srebrnih božićnih drvaca od aluminija, s ugrađenim svjetlima, kojima ukrasi nisu potrebni.

Smatra se da se komercijalno tržište božićnih drvca započelo 1851. kada je farmer Mark Carr iz Catskilla dotjerao u New York dvoje sanke koje su vukli volovi, pune zimzelenog drveća i to sve prodao. Uskoro su se pojavile i farme božićnih drvaca. Uzgajana su drvca bila na većoj cijeni zbog svoga simetričnog oblika.

Sredinom 20. stoljeća počela su se pojavljivati umjetna božićna drvca. Neka su čak napravljena tako da simuliraju određene vrste kao što su apalačanska jela ili masivni bor. Istodobno su se počela praviti umjetna drvca koja nisu imitirala pravo drveće jer se željelo stvoriti uvijek nešto novo. Dobar primjer za to su drvca od aluminija što svjetluca srebrnastim ili obojenim svjetlom.

I za kraj jedna informacija o najpoznatijem živom božićnom drvcu koje se nalazi u Tasmaniji, Australija, a visoko je 84 m.