Rađanje i odgoj djece u seoskom je okružju

DjecaRađanje i odgoj djece u seoskom je okružju bilo glavnom svrhom bračnog i obiteljskog života. U odgoju djece sudjelovala je, a negdje i bila odlučnija obitelj negoli sama majka, posebice u obiteljskim zajednicama, odnosno zadrugama. Sudeći prema etnografskim zapisima, vjerovalo se da roditelji mogu utjecati na život djeteta i prije njegova rođenja, a da je raspoloženje bračnoga para, osobito muža, uz druge okolnosti u trenucima začeća, odlučujuće za spol i osobine djeteta. Sto se majke tiče, odlučujuće je bilo njezino vladanje u trudnoći koje je uvjetovano mnoštvom zabrana i manjim brojem preporuka. Zabilježeno je mnogo toga što se trudnici brani ili ne preporuča, ako želi zaštititi sebe i svoje dijete, osigurati lagan porod zdrava i lijepa djeteta. Svuda je poznato da se trudnica mora čuvati od uroka i mraka, da ne smije jesti određenu hranu, a ako poželi hranu ili piće koje konzumira netko drugi, ne smije joj se uskratiti. Ružno
i neugodno što vidi, pa i njuhorn osjeti, može u djeteta uzrokovati loše osobine, pa i tjelesnu manu. S druge strane, i sama trudnica je “opasna” za okolinu, pa npr. ne smije prijeći ispred volova koji oru i tomu slično. Iako su preporukama, zabranama i raznim magijskim postupcima tijekom svadbe, u trudnoći i pri porodu nastojali sve usmjeriti na dobro, u svakidašnjem životu trudnica je malo gdje imala drukčiji tretman negoli ostale žene.Hodalica
Radila je uobičajene poslove, pa i one najteže, u kojima ju je znao zateći i sam porod. Velika je bila smrtnost novorođenčadi i rodilja, pa nije čudo što su se mnoge za porod spremale kao za smrt: ispovjedile se i pričestile, pripremile odjeću za ukop i svijeću. Zabilježeno je da je za trudnicu jednako bilo opasno i razdoblje prije poroda. Žene su rađale stojeći, klečeći, čučeći, sjedeći između dvaju stolaca ili ležeći,
većinom uz pomoć tome vješte starije suseljanke (babe, babice) ali i same; između trudova su hodale, pomagale trudovima puhanjem u nešto (boca, zavoj) i povlačenjem nečega (npr. konopa ili lanaca stojeći uz ognjište), pile vruće napitke i stavljale vruće obloge. Za vrijeme rađanja, i kasnije, većinom su bile izdvojene od ukućana, u posebnoj prostoriji ili zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom koja ih je ponajprije štitila od iracionalnih opasnosti. Rjeđe je porodu prisustvovao i djetetov otac, a tamo gdje jest, zabilježeni su i određeni postupci kojima je nastojao ženi olakšati porod (Otok u Slavoniji, okolica Ogulina), iako se iz naše perspektive čini da su neki od tih postupaka rodilji više odmagali negoli pomagali.
U Loboru u Hrvatskom zagorju žena koja pomaže rodilji treba odmah nakon poroda pohvaliti novorođenče, zaželi ti mu dobro:
Dober čovek bo, bogataš bo, sega imel bo, daj mu
Bog grehe oproščejne, dušne zveliščejne.
Na osobit način postupa se s posteljicom i pupkovinom. Pupčana vrpca, nakon što se nečim sveže na mjestu najbližem dječjem trbuhu, presiječe se nožićem (u jaskanskom prigorju zvanim pupkoreza), škara ma ili nekim neobičnim sječivom ( npr. srpom). Kad djetetu otpadne preostali, svezani dio pupkovine, spremi se i čuva dok ono ne poraste ili krene u školu; prema spretnosti pri razmrsivanju pupkovine sudi se o djetetovim sposobnostima. Posteljica se obično osobito brižljivo zakopa. Ako je dijete rođeno u posteljici, pripisuju mu se osobite, pa i nadnaravne osobine: negdje drže da će biti pametno i sretno, a drugdje da će postati vještica ili neko drugo nadnaravno biće. I toj posteljici pripisivali su osobita svojstva, pa su je znali i čuvati (jer štiti od metka i slično). Na više je mjesta zapisano da djelić te posteljice treba novorođenčetu zašiti na odjeću pod pazuh i time mu osigurati sreću i vrline.

Uz novorođenče su stavljali razne predmete s namjerom da ga štite (npr. srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (npr. neko oruđe, knjigu, vreteno). Rodilju poslije poroda obilaze rođakinje i druge žene, donoseći hranu i piće, razgovaraju s njom o porodu i djetetu, podsjećaju je na daljnje zabrane i preporuke kojih se mora držati. Negdje je kuma nosila rodilji juhu i drugo jelo više dana poslije poroda.
Dijete su krstili na sam dan rođenja ili dan – dva poslije poroda. Ako je bilo slabo, učinili su to što prije, ne samo kao dobri katolici nego i zbog proširenog vjerovanja da se umrlo nekršteno dijete pretvara u nadnaravno biće. Obično se dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma, ili su kumovi bili bračni par. Na krštenje je rijetko odlazio kum, obično je išla kuma u pratnji jedne žene, nerijetko upravo one koja je pomagala pri porodu. Ta je žena nosila dijete u crkvu, kuma iz crkve, a dijete je obično bilo u zipki.
Rođenje djeteta proslavlja se u skladu s mogućnostima, pretežito u krugu obitelji i uz obvezatnu nazočnost kuma i/ili kume, na dan krštenja, ali češće se slavi prve ili druge nedjelje poslije krštenja djeteta. Ta proslava zove se babinjie, babinke, krstitke. Uz ukućane je nazočna i šira rodbina, kum ovi i babica. Tom prilikom sve žene, a kuma obvezatno, donose dar u jelu i piću. Vrlo je rasprostranjen i dugo održan običaj da kuma taj dar donese na glavi, u košari ili bez nje, pokriven ili zamotan u stolnjak ili ukrasni ručnik. Taj dar nazivali su pogača, po vrsti okruglog kruha ili kolača koji je bio sastavni dio darivanog (bolji kruh, kolači, meso, vino); naziv je u mnogim mjestima ostao i nakon što se sadržaj dara promijenio. Darivanje djeteta od kume ili kuma ranije nije bilo obvezatno ili se svodilo na darivanje prvom dječjom košuljicom, obično jednakom za djevojčicu i dječaka, i rupčićem; ovaj dar s vremenom se svuda mijenjao i postajao sve bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit), kao što se proširio i običaj da djetetu svaki posjetitelj pod uzglavlje ili u odjeću (povoj) stavi nešto novca.

 Zanimljivo je da neki zapisi ističu kako se porod djeteta, osobito dječaka, proslavljao gotovo kao pir (Sinj, okolica Ogulina). Držalo se da je rodilja nečista četrdeset dana poslije poroda, da je tada osobito izložena svim zlim utjecajima, ali i da sama može uzrokovati neko zlo. Zato joj je bilo ograničeno kretanje, a nakon toga vremena čistila se posebnim obredom u crkvi i zatim se vraćala uobičajenom načinu života seoske žene i majke.
Majka sa djetetomKumovi su darivali svoju kumčad za prvu godišnjicu života, obično košuljicom, što se proslavljalo, a poslije toga kumovi više nisu imali obveze prema kumčadi sve do njihove udaje, odnosno ženidbe. U prvim godinama djetetova života najvažniji su običaji vezani uz njegovo zdravlje, rast (osobito kose), prve korake, prve zube i početak govora. Na kraju prve godine
života, ili kasnije, djetetu se uzimao poseban kum ili kuma da mu prvi put odreže malo kose, redovito uz izricanje neke formule za dobrobit djeteta i njegovo napredovanje i uz druge, tradicijom utvrđene, postupke. Odrezana kosa se spremala (ili stavljala na šljivu, rodno drvo), kum je darivao dijete, ukućani kuma, a prigoda se proslavljala većom ili manjom gozbom. Ako je dijete bilo bolesno, ovo šišano ili strigano kumstvo imalo je posebnu ulogu, odnosno očekivalo se da će utjecati na poboljšanje zdravlja.
Zabilježeni su brojni, pretežito na magiji temeljeni, postupci liječenja dječjih bolesti itegoba, ali i narodni lijekovi. Ako dijete dugo ne prohoda, također se tražila pomoć u iracionalnom i magijskom (u jaskanskom prigorju trebalo je takvo dijete tri puta prekoračiti prosjački štap). Razvoj govora poticao se raznim postupcima, od magijskih (daju mu piti iz zvona, nad glavom mu razdvoje dva pri pečenju slijepljena kruha) do praktičnih, kao što su svojevrsne govorne vježbe, igre glasovima, riječima, pjesmicama. Kad djetetu ispadne prvi zub, mora ga se nekud baciti, na tavan ili preko glave, uz određenu izreku kojom se traži bolji (željezni), a tom se prilikom dijete i dariva.
Određene faze odrastanja obilježavale su se ponekim vidljivim znakom, promjenom odjeće ili frizure, promjenom obveza u obitelji, odnosno preuzimanjem određenih poslova (kao što su npr. pastirski), što je donosilo veće promjene u život mladog čovjeka i njegovo sudjelovanje u životu i običajima različitih dobnih i spolnih skupina. Tako su primjerice, u određenoj dobi djevojčice i dječaci sudjelovali u proljetnim običajima kao što su jurjevski i ivanjski, anešto odraslije djevojčice u duhovskim (kraljice, ljelje).
Za Duhove se održavala krizma i stjecala još jedna kuma, odnosno kum. U životu seoskih mladića važan je bio dan regrutacije i dan odlaska u vojsku. Sposobnost za vojsku doživljavala se kao sposobnost za život i ulazak u društvo odraslih, a nesposobnost je donosila sramotu i porugu i onda kad je spašavala mladića od odlaska u rat. Mladići koje su proglasili sposobnima kitili su se osobitim rupcima i bučno proslavljali. Proslave uoči odlaska na regrutaciju kao i na odsluženje vojnog roka nastajale su i narastale tijekom vremena, a obično je tu bio i neki sadržaj vezan uz djevojke (u Dalmaciji su mladići po noći djevojkama čupali cvijeće ili uzimali lončanice i odnosili ih na neko drugo mjesto kako bi pokazali svoju spretnost i zanimanje za određenu djevojku). Prije odlaska u vojsku bio je običaj da mladić obiđe rođake, prijatelje i susjede, od njih se oprosti, a obično i dobije nešto novca na dar. 

 

Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj