PRVI SVIBNJA – PRVI MAJ

U starini, prije Drugog svjetskog rata 1. maj (u narodu su ga tako zvali) se nije slavio kao blagdan, osobito na selu. Za njega su više vezani neki običaji seoske mladeži. Kao takvog su ga prihvatili i stariji. Uoči prvoga maja palile su se bakljade, obično na putu gdje je bilo dovoljno mjesta i gdje nije bilo opasnosti da se nešto zapali. To su obično radili dečki i mladi muškarci. A palili su najčešće suhu kukuruzovinu koju su krave zimujući oglodale pa su ostali samo tzv. batakovi. Toga je bilo u svim dvorištima. Palilo se i granje od kakvog starog plota (trnje) koji se tog proljća mijenjao. Uz bakljadu se pilo vino i rakija, ponekad pekla slanina (a to su dečki od kuće donijeli). A onda kasnije, kad noć utihne išli su dečki u livade, odsjekli mlado stablo ješića (johe), grabića ili čak breze (oni koji su bili bliže šumi), nosili pred kuću svoje cure i u tišini, da njezini ukućani ne čuju, usadili bi u zemlju to drvo. Prije dizanja stavili bi na njega nešto ukrasnog papira u boji, bocu s vinom (ili ofarbanom vodom) a često i pravi dar posebno umotan (maramu ili nešto slično). To drvo se zove majpan. (Porijeklo riječi ne znam, moglo bi biti „majski gospodin“ ili „majsko drvo“ no nisam siguran u značenje). Cura je obično znala tko je donio i usadio majpan, ali to nije govorila, osobito majci i ocu. Tobože se ljutila, ali je stvarno bila ponosna. I dečki su znali tko kome nosi majpan, ali su o tome šutjeli, o tome se nije govorilo. Bilo je lijepo vidjeti te majpane kroz selo.
Da se radi o stvarno starom običaju govori zapis Luke Ilića Oriočanina u knjizi : Narodni slavonski običaji. On brezovu ili hrastovu granu, okaštrenu osim na vrhu na kojem je granje ostavljeno i izgleda poput krune, zove Maja ili po njemački Maibaum. On također tvrdi da je proslava 1. svibnja vezana za staroslavensko štovanje proljeća, mladosti i ljepote, a slavilo se u čast božici Lada. Luka Ilić navodi jednu staru pjesmu iz Orahovice u kojoj su stihovi:

Ne budite sivi sokolovi,
ne budite mene malog Lade,
već idite devam pod dvorove.

Majpan ispred kuće Branka Jurića koji vjerno čuva ovaj običaj

Budući da je ovdje ime u muškom rodu, nije isključeno štovanje boga Lade. Luka Ilić Oriovčanin je dobar poznavatelj narodnih običaja. Bio je svećenik, a kao kapelan je bio na službi u Požeškoj kotlini, u župama Ruševo i Velika.
Iza rata, dolaskom na vlast partizana i komunista, oni mijenjaju značaj prvog maja. To postaje Praznik rada, državni blagdan. I cijelo značenje tog datuma okrenulo se od radosnog obilježja proljeća i njegova slavljenja a time simbola buđenja ljubavi, u slavlje proletera. „Pokupili“ su majpane i počeli ih stavljati ispred radnih zadruga, poduzeća i tzv. samoupravnih organizacija, slavili radnička prava a vlast i privilegije grabila Partija i njezini drugovi. Zato taj običaj čekanja i slavljenja 1. maja nije u narodu ostao prihvaćen i sačuvan kao nešto vlastito – narodno, sa bezazlenim apolitičnim značenjem i obilježjem, kako je trebalo.

tekst i fotografija: Ivica Ciganović