Prvi posjetitelj

Božićni obićaji

Tijekom božičnih blagadana nekoliko se puta uži obiteljski krug običajima i rituali-ma odjeljuje se od vanjskoga svijeta. Važnu ulogu osobe koja naznačuje tu granicu ima stranac, netko izvan obitelji, zvan polaznik, polaženikj položaj, poležar, jednostavno, gost. To je redovito mlađi muškarac koji na Božić rano ujutro prvi dolazi u kuću. Pritom posjetitelj pozdravlja ukućane formulom i obavlja ritualne radnje, među kojima je, kako ističe M. Gavazzi. najvažnije to da čvrsto sjeda i ostane sjediti na božičnoj slami, pod stolom ili na nekom stolčiću, u uvjerenju da će dogodine i kokoši tako čvrsto sjediti na jajima. Položaj može također pročarkati vatru na ognjištu govoreći različite izreke kojima se želi utjecati na plodnost domaćih ži-votinja. Domaćica obično zaspe polaznika žitom, također radi magijskoga osiguranja rodnosti. Ukućani ga nagrađuju darovima.
U nekim mjestima polaznik se pojavljivao mekoliko puta tijekom božičnih blagdana. Njegovo je pojavljivanje od Svete Lucije do Božića pratio Niko Kuret. govoreći o slovenskim božičnim običajima.
Već na Badnjak rano ujutro u otočke je obitelji dolazio zet (što je donekle netipična osoba polaznika) i vikao kroz prozor:

Oćete li primit položaja?

Iznutra bi mu žene odgovarale:

Oćemo., ajde unutra.

Dužnost je položaja bila da na ognjištu promiša vatru, govoreći magijsku formulu:

Kobile vam se ždribile, brave vam se telile, ovce se janjile, kokoši nesle jajca i legle se.

Kada bi završio, jedna bi ga žena posula kukuruzom iz zdjele. Položaj bi zatim sjeo uz vatru da bi kokoši imale mnogo jaja i pilića.
Zet položaj javio bi se i poslije polnoćke svom starcu i babi te bi kod njih ostao cijeli prvi dan Božića. Uvečer bi ga njegove svaje i šurjinice nakitile; oko šešira stavile bi mu kobasicu, po povjesmo lana i kudjelje i kolač te bi ga otpratili njegovoj kući pjevajući.
Položaj bi navratio i drugog dana Božića i zadržao bi se do večeri, kad bi ga uz jednake običaje ispratili.

Osobu koja je na Badnjak ujutro, još prije Sunčevog izlaska, dolazila u kuću u Tomašancima su također nazivali položaj. Bio je to mladić iz kuće ili susjedstva koji je dolazio čestitati Adama i Evu. Čim bi ušao u kuću, položaj bi čučnuo kraj vrata, počeo kvocati i govoriti kako želi kuću punu pilića, praščića, teladi, ždrebadi. sreće, zdravlja i djece. Reduša bi ga posula kukuruzom i žitom koje je već bilo spremno u situ, a on bi još neko vrijeme sjedio iza vrata, kako bi i kokoši dogodine isto tako strpljivo sjedile na jajima da bi gospodarstvo imalo dovoljno pilića. Pošto bi obavio svoju dužnost i ustao, domaćini bi ga počastili medenom rakijom, a od svih svojih suhih kobasica za njega bi izabrali najdulju.

Zabilježena je i ranija pojava polaznika. Na Svetu Barbaru u svaku je kuću u Retkovcima dolazio položaj: čim bi ušao. sjeo bi pokraj peći i izgovorio formulu zazivljući obilje i sreću. Položajem se smatrao prvi jutarnji došljak, ali to nipošto nije smjela biti žena.
I na Badnjak ujutro u kuću bi došao položaj Morao bi mirno sjediti na podu kraj peći da bi kokoši mirno sjedile na jajima. Položaja su posipali različitim sjemenjem. Kao i u Otoku, za svoju bi ulogu dobio dar: položajski kolač, kobasicu, suhi siri različito voće.
Prvi namjernik koji na dan Svete Lucije rano ujutro dođe u kuću bačkih Bunjevaca pozdravlja:

Faljen Isus. čestita bila sv. Luca.

a ukućani odzdravljaju:

Ti živ i zdrav bio.

Poželjno je bilo da taj prvi namjernik bude muškarac. Sjeo bi na pod pokraj zatvorenih vrata i zaželio gospodarici kuće dobre kvočke i mnogo pilića.
U bačkih Hrvata položaj katkad zamjenjuje domaćina pri unošenju badnjaka u kuću. On bi iz žita uzeo zataknutu svjećicu, kročio do ognjišta pa je zapalio i po-lako ušao u sobu s riječima:

Faljen Isus. čestitam vam Badnju večer!

Domaćin odgovara:

Llvik Isus hvaljen, ti živ i zdrav bio

i na položaja bacio žito iz posude te od njega uzeo svijeću kako bi je zataknuo u zeleno žito zasijano na Luciju.
U Žumberku se unaprijed dogovore s muškarcem, nikad sa ženom, koji će ih prvi pohoditi, i to drugog dana Božića. Taj čovjek ne smije biti: kakav godj. već u svemu vrijedan, marljiv, pošten.
Kakav zapravo mora biti prvi posjetitelj, u ovom primjeru na Novu godinu, opisu je J. Jedvaj govoreći o božičnim običajima u Bednji. Za poležara je. kaže on. prikladan zdrav, crven i snažan muškarac, veliki kurvar. S takvim se čovjekom prije dogovore da ih posjeti na Novu godinu. Nude ga velikim količinama mesa. kolača i rakije, a on sve mora pojesti. Dok jede. nazdravlja ukućanima želeći im još veće blagostanje sljedeće godine.

U Samoboru, omanjem gradu blizu Zagreba, tradicijski načini čestitanja dugo su se zadržali. Kako piše M. Lang u svojoj samoborskoj monografiji , ondje se mnogo pazilo…
… da na Novo ljeto ne dode prva pod krov ženska
jer je to značilo da će u kući cijele iduće godine biti nesreće.

Zato na Novo ljeto već prije šeste ure ujutru trčka ulicama četa dječaraca. koji obilaze od kuće do kuće. Čim zagledaju u kojoj kući svjetlo, eto ih već skokom onamo, kucaju na vratima, da im se otvori. Pri tom se natječu, tko će prije u koju kuću-, jer tko je prvi. radije se prima. Kad ih već nekoliko obreda, bude to čestitanje dosadno, pa ih poslije i otpravljaju. Gratulira se po prilici ovako.

“Falem budi Isus i Marija! Na to Novo leto. da bi bilo zdravo i veselo, tusto i debelo, da bi imali pune štale blaga, pune hambare žitka, pune pemnice vina, i sega. kaj si god od gospona Boga želite, a najviše mira i Božega blagoslova’ I da bi vam kvočke vak trdo sedele!” Na ove posljednje riječi sjedne čestitar na stolac tako tvrdo, da sve udari debelim mesom, ako nema stolca, sjedne “na kla”.

ali i tu tvrdo udari. Vještiji čestitari još “v mes” nabroje.

“Da bi imali ždrebićev, teličev, jajnićev, praščićev, purićev. račićev, guščićev, piščenec i da bi vam kvočke vak trdo sedele!”

Kad potom onako tvrdo sjedne, kažu mu od šale:

“Ak buju kvočke tak trdo sedele. buju se jajca zdrobile. Tega si baš ne želimo”, pak mu se nasmiju. Gratulant dobije za svoje čestitanje po nekoliko filira. tamo koju jabuku, negdje malo rakije, a dosta puta ništa, gdjekojega pače i ne puštaju u kuću. Koji je mališ odvažniji (korajžen) i koji umije ljepše da čestita i više toga nabroji, toga i bolje nagrade. Na ulici se gratulanti sastaju, jedan se drugomu hvali koliko je već dobio i koliko je gdje dobio, pa potom sude kamo je vrednije ići.
a kamo ne.

Običaje s polaznikom zapisali su i suvremeni etnolozi. U žumberačkom selu Sošicama Aleksandra Muraj zabilježila je naziv gost za prvoga čestitara, a kazivači su joj pripovijedali kako je nekada bilo važno kakav će posjetnik prvi ući u kuću na Božić i na Novu godinu, a tako je očito i danas. Bilo je poželjno da to bude jak i snažan muškarac, a vjerovalo se da bi žensko čeljade donijelo nesreću. Morao je čvrsto sjesti, posuli su ga žitom i darivali.

U okolici Donje Slubice. u Hrvatskom zagorju na božično jutro ili na drugi dan. na Štefanje. očekivao se prvi čestitar zvan položar ili položaj. Kao položari u starije su doba išli odrasli muškarci, a kasnije je ta radnja prepuštena djeci, ali nikada, ni u prošlosti ni danas, žena nije bila dobrodošla kao prvi posjetitelj. U karlovačkoj okolici i sada kažu da izliće sekira ako je prvi posjetitelj žena. Je li se to srednjovjekovni animozitet prema ženama zlokobnicama održao sve do današnjih dana?

Sredinom šezdesetih godina Z. Rajković je zabilježila sve te. nama već poznate pos-tupke položara u Oroslavju i obližnjim mjestima, i to prema riječima dvaju kazivača D. Gorupec i J Kontak: v. Rajković:
- U Oroslavlju kažu položaru: “Daj, Ivek. trde si sedi. Jej i pij, da buju čučeki rade jeli. Da bu bolja sreća, da buju kvočke sedele…”
- … položar mora sjediti upravo ispred štednjaka i žaračem pročeprkati po vatri govoreći: “Ovak se jajca trebila. kak ove iskrice”

U selima najuže zagrebačke okolice također je bio poznat dječak položaj koji je dolazio čestitati još za mraka: ako bi se uspavao i došao kasnije, u Resniku su ga pogrdno zvali šlaputek.
Istraživači božičnih običaja poput Schneevceisa i Gavazzija ističu da je u pratnji položaja znala biti i neka životinja ili su ljudi životinju uzimali kao polaženika.

Održavanje toga običaja sve do naših dana u hrvatskoj seljačkoj kulturi govori stoga u prilog poznatoj činjenici da pojedini elementi narodne kulture ili običaja nadilaze ili, bolje reći, prethode etničkim i nacionalnim granicama. Oni, doduše, naknadno mogu biti iskorišteni kao nacionalni označitelji: moglo bi se. primjerice, raspravljati o povijesnim korijenima pridavanja nacionalnoga značenja običaju polaznika.

Postoje različite etnološke mogućnosti objašnjenja običaja gosta ili polaznika i rituala vezanih za njega. Neki istraživači naglašavaju to što se u njegovu drušvu katkad može naći neka životinja pa ga tumače kao simbol štovanja nekadašnjega životinjskoga pretka. Mirko Kus-Nikolajev misli da taj običaj valja odvojiti od ostalih božičnih običaja, a samoga polaznika shvatiti kao nepoznata gosta, tj. kao stranca natprirodnoga značenja i kao moguće božanstvo. Taj autor tumači običaje vezane za polaznika kao…

… ostatak teofanije, odnosno kao pojavljivanje deificiranog predka.

koji je srećonosni gost. koji u kuću. kao nagradu za ukazano gostoprimstvo, donosi blagoslov koji će se ostvariti u obilju i plodnosti u sliedećoj godini.

A već spomenuti Pjotr Bogatirjov. koji je u zakarpatskim krajevima istražio običaj polaznika, i našao ga pod baš istim nazivom kao i u hrvatskom jeziku, upozorava na činjenicu da zapravo postoje dva tipa polaznika: pozitivni i negativni. Dodajmo da se pozitivnim prvim čestitarom redovito smatra muškarac, a negativnim – ženska osoba. Prema mišljenju toga autora ….

… prvi gost u domu u doba praznika ovladava magijskom moći i donosi sreću ili nesreću za cijelu godinu…