Porez i daće

Kmet

Da su se vlasti u bilo koje vrijeme bliže i dalje prošlosti i te kako pokušavale opravdati svoje namete vidljivo je iz djela knjige “Hrvatska opetovnica” tiskane za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije. Što se u međuvremenu promjenilo? Višestruko su narasle daće, porezi, nameti, izmišljen je veliki broj imenica, zamjenica, nije porez nego prirez, taksa, biljeg, …..

Na ništa se ljudi ne tuče više nego na porez i daće. Pri to udri u hvalu dobrih starih vremena, kao da se onda nije plaćalo poreza. Ali ta dobra stara vremena nisu ništa predrasuda starijih ljudi. Jer vrieme napreduje, a samo oni koli to napredovanje ne vide, i koji ga, bud sa slabe pameti, bud sa starih nogu, ne mogu sliediti, pa zaostaju, hvale stara vremena i jauče koliki je to danas teret sa porezom i daćom. Istina, porez je teret; jer nitko rado ne da od svog imetka, od uradka ili utržka. Ali se ne pita za to, nego za drugo, je li naime koji porez nuždan ili pravedan ili nije. I o tom ćemo malo da se razgovorimo.

Što je uopće porez? Porez je prinos, što ga daje gradjanin državi, da ona može pokrivati troškove svoje. A što je država? Država je udružba naroda u jednu cjelinu, da svaki bude siguran života i imetka, i da mu uvjeti obstanka budu prijatniji. A to su prava i probiti za svakoga pojedinoga. Ali tih probiti ne bi bilo, da nema reda i sjegurnosti. Da se ovi uzdrže, pojedinac se ne će sam brinuti za njih. nego će to prepustiti drugim, koji onda sačinjavaju vladu, oblasti, poglavarstva. I oni to ne rade, kako se komu svidi, nego se drže uviek jednih te istih ustanova, a to su zakoni. Pa odrekavši se posla, da sami bdijemo i stražimo nad svojim životom i imetkom, nad redom i sjegurnošću moramo se pokoriti onima, koji su od nas preuzeli taj posao: moramo se pokoriti oblasti i zakonu.

Ali to stoji troška. Da nam život i imetak budu sjegurni, zato se brinu sudovi i redarstvo; da vanjski dušmanin ne smije dirati u državu našu, zato je vojska. Sve to stoji novaca. Naša djeca treba da se nauče i naobraze: zato su škole; ne mogući živjeti osamljeni, svako za sebe, za saobraćaj ljudski, za trgovinu treba puteva, obćila: zato se grade ceste, čiste se korita riečka, grade se na moru luke i po kopnu željeznice. A to sve treba da se i uzdrži u dobrom stanju, da se povećava, poboljšava; treba i njetko da bude, koji će voditi nadzor nad svim tim — zato su državni službenici, činovnici, koji su morali svaki učiti svoju struku i odgovorni su za svoj posao svojim poštenjem i svojim imetkom. A to je sve tako nuždno, da bi se prije moglo reći: još to sve nije dosta, nego da bi se smjelo tvrditi: svega toga u nas je previše. Ali to sve stoji novaca! Pa kad sam ne mogu da izgradim ono ceste, da uzidam ono škole, da obučem i oboružam ono vojske, obskrbim ono činovnika, što bi mene po pravednoj diobi dopalo, ja evo dajem u ime toga njeki iznos u gotovom novcu državi, a ona onda taj novac dieli i upotrebljuje u rečene svrhe, meni na uhar i probit.

Evo sad znademo čemu se porez plaća.

Koliko je liepo živjeti u državi dobro uredjenoj, najbolje se vidi, kada se uzporede dvie države, jedna naprednija i jedna koja je u svom razvoju još zaostala. Uzmimo n. pr. dvie zemlje susjedne i nam svim dobro poznate: državu tursku i našu državu. U Turskoj nema reda, nema cesta, nema škola, nema sjegurnosti. Kod nas ima cesta, i svake godine još se više izgradjuju; ima škola i učilišta: svatko je sjeguran svega svoga. Zakon svakomu zajamčuje bezbjednost, oblast bdije nad poredkom i napredkom. Pa ipak se i tamo plaća poreza koliko i u nas, ako ne više.
Po tom smo se uvjerili, da je porez nuždan i u naprednoj državi sasvim opravdan. Jer država sebi ne pridržaje ni prebijene pare. Ona tačno proračuna, koliko će biti troškova i koliko će se moći trošiti ove godine i do godine, i prema tomu se razporezuje porez. I kako država tim novcem plaća vojsku i činovničtvo, kako gradi ceste i mostove, škole i urede, evo je cieli taj novac, što je prije godinu dana uplaćen u prilici poreza, sad već opet med svietom, jer državni plaćenik plaću svoju daje gospodaru za hranu, obrtniku za njegove obrtnine. A tvornice i radionice, graditelji i obrtnici svake ruke tisućami dobivaju posla od države, pa prehranjuju sebe i svoje i stiču imetka.
Tako novac ide iz ruke u ruku, a najposlije ne ostaje državi, već se vraća marljivu i vještu državljaninu.
Već smo rekli, da se ljudi ipak uviek tuže na porez. I tu malo da je koga, koji ne bi rekao:

“Ja previše plaćam!”

A to će reći da ovaj ili onaj susjed prema svom imetku malo plaća. To može biti istina. Ali koliko puta vlastite oči dobro ne vide. Sto je mojega to mi se vidi maleno, neznatno; što je tudjega, veliko i krasno, dapače liepo, da mi je žao što nije moje. Evo kakovi smo!
Drugi — a to smo spomenuli na početku — neprestano govore, kako se dan danas uopće previše mora plaćati poreza, i kako je to nekada bilo bolje. Pa onda plaču za prošlim starim vremenima. Koliko vriedi taj plač u obće, zato evo primjera:

Funta mesa pred 50 je godina stojala grošić, dakle do boga jeftino! Ali si prije 50 godina morao biti jako vriedan. ako si u jedan dan mislio zaslužiti 5 grošića. Danas funta (to jest pol kilograma) je mesa recimo 40 fil. A kod nas se bogme i težaku plača 80 novčića na dan, a tko je malo spretan u poslu, zaslužit će na dan lako forintu ili forintu i pol. A kako je s ovim primjerom, tako je u svih prilikah.

Vremena se dakle baš nisu tako promienila, pa ako jesu to je sve nam na korist. Jer je danas uljudba i napredak u svakoj stvarci znamenit i tako odmaknuo, da nam pomišljajući na prošlost čisto mora biti žao naših djedova, kako su živjeli u svojoj domaji, od svieta udaljeni ne znajući, da ga iza njihovih brda u obće još ima, obkoljeni šumom i močvarom.

A je li se u ta stara vremena zbilja plaćalo manje poreza? Da vidimo! To se mora priznati, da se negda puno manje plaćalo u gotovom novcu, nego što se plaća sada. Tko danas plaća 30 for. poreza na godinu pred 50 godina plaćao je 5 for. šajna. Ali danas seljak u proljeće, kad već opominju na plaćanje poreza, dotjera u grad dva nazimka i proda ih za 30 for. Pred 30 godina za jedno nazimče nije dobio ni dva for. Šajna, morao je dakle prodati toga više nego danas, da zadovolji poreznoj dužnosti. Danas ako baka dodje u grad košaricom od kakovili 40 jaja, evo joj za to forinta, pa će se još pohvaliti svaka gazdarica, kako je jeftino kupila. Pred 50 god. za takovu su se košaricu jaja davala 2 groša. A što je seljak morao državi i vlastelinu činiti robote? Sad u polju, sad na livadi, sad u šljiviku. sad u vinogradih, sad u drvih, sad u lov, sad tjeraj u varoš, sad u mlinove. I tu si morao imati svoja kola, svoje konje. Recimo, da je jedna kuća imala u godini 25 puta da pošalje momka na rabotu, što pješaka što vozara, pa da je osjekom, ali po sada njem novcu, svaki put morao izraditi, što bi bilo vriedno jednu forintu: evo u godini neizravnoga poreza do 25 forinti. Mi što naši stari pripoviedaju? Da je jedna kuća morala u godini davati po stotinu rabota! Ama to je bio strašan namet! I badava vi stari prigovarate:

„Imali smo momčadi, davali smo: nije nas boljelo.”

Neka vam momci rade oko porodičnoga imetka, neka idu na kiriju, da služe gotov novac, i eto kući bielih novaca i za poreze i za crne dane.
I još jednu da spomenemo. Njekad seljak nije bio slobodan čovjek na svom imanju, nego je bio rob, kmet vlasteIinov na zemlji vlastelinskoj. Pa ipak je samo seljak i gradjanin plaćao porez: radnik i težak morali su nositi sav teret za državu podmirivati joj troškove. A plemić i svećenik nisu plaćali ni pare. A danas svaki državljanin plaća prema svojemu imetku: danas plaćaju plemići, od crkvenih dohodaka pobire se znatan dio u ime poreza, čak naš premilostivi car i krali plaća porez od svake svoje kuće, od svakoga jutra polja i šume, što ima svojega posjeda.

izvor >>>>> Hrvatske Opetovnice