U Retkovcima i Prkovcima započelo pokladno jahanje

U Retkovcima i Prkovcima (Vinkovci) započelo pokladno jahanje i tom prilikom okupilo stotinjak konjanika obučenih u šokačku nošnju u organizacijiKonjogojske udruge “Žeravi” Retkovci – Prkovci. Stari običaj graničara  koji se iz Babine Grede raširio širom Slavonije i Baranje  potječe iz vremena Vojne granice Slavonske Posavine uz rijeku Savu.
Prve zapise o pokladnom jahanju zapisao je Matija Antun Relković rodom Slavonac iz posavskog sela Davor sin graničarskoga časnika.( zaočeo je vojnu karijeru kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u dok nije zarobljen. Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića)) zapisao je u službenim dokumentima kumpanija, kako se oštro kažnjavaju nepodobštine službujućih graničara husara (konjanika) koji su se izvan službe okupljali u manje grupe konjanika, obilazeći selo o svome meraku u vrijeme Poklada. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku sa granice, jahači su okupljali i trajbali poklade.

Običaj Pokladnog  jahanja raširio se iz Babine grede , a Gospodin Ilija Babić iz Babine Grede dobitnikom županijske nagrade za životno djelo kaže za ovaj običaj: „Sve se odvijalo u današnjoj zgradi Općine Babina Greda, nekadašnjoj kapetaniji iz doba vojne krajine sagrađena 1776. godine u kojoj je stolovao kapetan koji je raspoređivao i određivao krajišnike odnosno graničare koji su se svakih sedam dana mijenjali na granici na Savi prema Turcima. Pronašli smo u babogredskim zapovijestima iz tog doba, gdje piše da su se te dnevne zapovijesti kazivale sridom, no međutim, vidimo da su jahaći, zapravo kapetan zajedno sa svojim vojnicima ufesovima, ponediljkom, a to je predzadnji dan poklada, išli jašit kroz selo da bi provocirali neprijateljske snage Turaka preko Save, te su se zaustavljali gdje je bilo mladih djevojaka i snaša koji su ih častili krofnama, lomačicama. Upravo tim činom oni daju udio u obilježavanju poklada, pa su jašući, cijelom selom davali i odavali značaj  te krajiške vojske jer svaka kuća, svaka zadruga je morala dati po jednog vojnika za čuvanje granice.

Posebna pravila službeno nisu donesena no konj bi trebao biti uredno isčetkan i ukrašen po mogučnostima, a  jahač bi trebo biti u tradicionalnoj nošnji svog mjesta.