Poklade

PokladePoklade

Poklade i pokladni običaji su vrijeme prije početka korizme, ponegdje počinju već poslije Sveta Tri Kralja, kulminiraju u tri dana – nedjelju, ponedjeljak i osobito pokladni utorak – prije Čiste srijede ili Pepelnice kojom završavaju. Glavna pokladna zbivanja nisu svake godine u isto vrijeme, a cjelokupno pokladno razdoblje različito traje (od stalnog datuma Sveta Tri Kralja do pomičnog, Pepelnice). Osim vremenskog uklapanja u kršćanske kalendare, poklade nemaju drugih dodirnih točaka s kršćanstvom, što znači da se one oslanjaju na starija, pretkršćanska nasljeđa iz područja magije, religije i mitologije. Zato ne čudi što je Katolička crkva, kao i svjetovna vlast, suzbijala poklad ne običaje i još više karnevalski duh koji se suprotstavlja svakom autoritetu.
Poklade, odnosno karneval (krnjeval, krnovai), fašnik (i druge izvedenice od njemačkog Fasching), mesopust/pust, kako se u raznim hrvatskim krajevima naziva to razdoblje, a često istim ili sličnim imenom i pokladna lutka i maskirani likovi, na prijelazu su iz zime u proljeće. Važnost tog prijelaznog razdoblja za agrarnu godinu i zamisao da čovjek može određenim postupcima utjecati na prirodu za svoju dobrobit, polazišta su etnoloških tumačenja drevnog smisla i funkcija pokladnih običaja. Prema tim tumačenjima, odlučujuća je bila uloga zaštitne (apotropejske) magije i magije za
plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova. Pitanja podrijetla i prvotnog ili negdašnjeg značenja poklada nisu, naravno, jedino važna, iako im je povijesno usmjerena etnologija poklanjala najviše pozornosti.

Naša novija etnološka i folkloristička istraživanja nastoje poklade promatrati kao proces koji traje stoljećima u različitim društvenim okružjima; u tom dugom vremenu traju određeni likovi, postupci i simboli, ali oni u svakom vremenu ne znače isto. Suvremeni istraživači imaju uvid u današnja pokladna događanja, raspolažu relativno oskudnim etnografskim zapisima od sredine prošloga stoljeća i povijesnim dokumentima (koji nisu dosta poznati). U nekim pitanjima oslanjaju se na druga europska istraživanja iste teme (teorijski okvir, posebice teorije o podrijetlu koje nalaze izvore i uporišta karnevala u različitim antičkim i posebice rimskim kultovima i svečanostima). Usporedba sadašnjeg stanja i nedaleke prošlosti karnevala ukazuje na veće promjene, prije svega
na slabljenje magijskih funkcija koje su, sudeći prema starijoj literaturi, prevladavale u seoskim pokladama.

Međutim, kritika starije građe i njezinih interpretacija ocjenjuje da one ne odgovaraju stvarnom stanju nego da su odraz slabosti istraživača i njihove koncepcije, tj. zanemarivanja svega što se držalo unosom iz grada i što je “kvarilo” lik ćudorednih seljaka (pokladna neumjerenost, raspojasanost, nepoštivanje svjetovne i crkvene vlasti). Iz istih se razloga na prvom mjestu isticala zaštitna magija, a ne magija za plodnost (opsceni prizori). Ta kritika zamjera i nedostatak podataka o gradskim karnevalima u kojima je od magijske važnija komponenta društvene kritike.

U svjetlu svojih teorija, suvremeni su istraživači analizirali i dio starije građe. Dva su tipa karnevala, nazvana prema rimskim svečanostima: luperkalijski (karakterističan za ruralne stočarske krajeve i bliži magiji plodnosti) i satumalijski (češći u urbanim okružjima i skloniji društvenoj kritici). Važan je dio pokladnih likova i postupaka iz starijih etnoloških zapisa našao svoje mjesto u tim analitičkim kategorijama. Tako je kao luperkalijske lako prepoznati maskirane skupine muškaraca u kostimima od životinjskih koža, s privezanim zvonima (zvončari iz okolice Rijeke, baukači iz sela Turčišća u Međimurju, bušari iz Slavonije, buše u Baranji, didi u Dalmatinskoj zagori i okolici Sinja, didići u Lici, bučani s otoka Krka). Iako se razlikuju u pojedinostima, osobito u maskiranju glave (kožne i drvene maske, životinjski rogovi), te pokladne likove povezuje i njihovo ponašanje: brzo i agresivno kretanje u skupini, ponegdje u posebnom ritmu, stvaranje
buke zvonima i drugim instrumentima (rogovima, klepetaljkama), vitlanje štapovima i toljagama, plašenje promatrača.

U maskiranoj skupini ili odvojeno od nje nalaze se dva karakteristična i vrlo rasprostranjena pokladna lika, diedldid i baba. Obučeni su u staru i otrcanu odjeću, jedan od njih ima zvono ili batinu, obično i vrećicu s pepelom kojim posipa promatrače, posebice žene. Ovaj par obvezatno izvodi opscene scene, irni tira spolni čin, a djed za tu svrhu zna imati i osobit rekvizit u obliku falusa.

U opisanom nije teško prepoznati tragove zaštitne magije (odbijanje i zastrašivanje zlih sila) i magije za plodnost, bez obzira na to što ti postupci znače sudionicima tih događanja. I u opisima gradskih, odnosno malogradskih poklada, kakav je npr. fašnik u Samoboru ili pust u Primorju (Senj, Novi), lako se prepoznaje tzv. saturnalijski tip karnevala koji je u osudi karnevalske lutke, u drugim maskiranim likovima i zbivanjima te u pokladnim publikacijama obračunavao s događajima protekle godine, posebice komentirajući društveni i politički život. Pogubljenju lutke (spaljivanje, utapanje, vješanje) prethode dramske scene u kojima sudjeluju tužitelj, sudac, branitelj i tugujuća rodbina optuženog. Zajednički sadržaj takvih karnevala redovito su i povorke maskiranih skupina koje uprizoruju neki sadržaj, često na kolima, te pojedinci koji kostimom i maskom iskazuju svoju maštu. I među ovima se pojavljuju prizori i pojedine maske veće starine i tradicije, kao što su maske konja ili deve s goničem, svatovska ili pogrebna povorka.

PokladePoklade

Maskirane skupine koje predstavljaju svatove vrlo su čest prizor u gradskim i seoskim pokladama. U dosluhu sa zaboravljenom magijom plodnosti, pokladni svatovi plijene komikom izvrnutih uloga (sićušan mladoženja, a muškobanjasta, krupna i često trudna mladenka; oboje muškarci) i golicaju seksualnim aluzijama u ponašanju i govoru. U seoskim pokladama odavno defiliraju likovi iz drugih etničkih, društvenih i profesionalnih skupina: Cigani, gospoda, vojnici, obrtnici, svećenici, fra tri , biskupi te maske smrti, anđela i vragova. Većinu tih likova susrećemo i u gradskim karnevalima.
Danas je teško suditi, a jedva da je i važno, gdje je riječ o utjecaju i preuzimanju, a što je na obje strane moglo nastati neovisno. Načelo prerušavanja sigurno je odavno svuda isto: biti netko drugi. Za to je pokatkad dosta izvrnuti naopako vlastito odijelo ili uzeti odjeću suprotnog spola, prekriti lice i izmijeniti glas. Međutim, određeni sadržaji seljačkih poklada pripadaju samo njima, a tima su etnolozi opravdano posvećivali veću pozornost. To su npr. već spomenute maskirane skupine opremljene materijalima i rekvizitima seoskog podrijetla (životinjske kože i rogovi, zvonca, trube od kore i životinjskih rogova), slično opremljeni likovi djeda i babe, prizori s oraćim i drugim poljodjelskim spravama i radnjama. Skupina “orača” s oraćom spravom, eventualno i branom, pojavljuje se na Pepelnicu, po seoskim ulicama i dvorištima mjestimice zaore brazdu, a skupljaju i darove Gaja, slaninu, vino). U skupini zna biti i sijač i gonič koji tjera u jaram upregnute sudionike. Ovaj prizor, opisan u nedalekoj prošlosti kao pokladna šala, dovodi se u vezu u nas i drugdje, s poznatim oboravanjem sela ili njegovih dijelova zbog zaštite od bolesti i zaraze. Zanimljivo je da su često, u drugih naroda, ali i u nas, protagonistice bile žene (npr. u Slavoniji).

U Slavoniji je zabilježeno i vrlo aktivno sudjelovanje žena u svim drugim pokladnim zbivanjima, za razliku od drugdje na selu prevladavajuće ili isključive uloge muškaraca. Osobitost seoskih poklada su i neki regionalno ograničeni sadržaji: osobiti pokladni posjetitelj, polaženik, čiju ulogu i ponašanje seljaci tumače kao postupak za dobro peradi, nošenja jaja i leženja (npr. kod Dugog Sela rano na Pepelnicu u kuću dolazi djevojčica i šuteći sjedi, domaćica joj u krilo stavi novaca ili jaja). Na krajnjem sjeverozapadu Hrvatske o pokladama su išli ophodari koji pjevaju i plešu za bolji rast lana, repe i zelja, poskakujući visoko koliko žele da naraste lan i šireći noge koliko bi trebala narasti repa.

Tu za len, tu za len,
Za ti dugi len.
Fašnik se je oženil,
Pepelnicu zaručit.
Tu za len, tu za len,
Za debelu repu.
(Međimurje)

Ove dječake, kao i sve maskirane skupine koje su posjećivale seoske domove, ukućani su častili jelom i pićem. Pojedini članovi prikupljali su i nosili darove. U dinarskom su području maskirane skupine imale vođu (did, Turčin ili arambaša) koji je nosio sablju i na nju nabadao veće komade darovanog suhoga mesa. Pred kućama su pjevali tražeći dar i zahvaljujući na njemu:

Evo kuće i odžaka,
dobre žene i čovika.
Ovde će nas darovati,
didu bradu namaza ti. (. .. )
Hvala tebi, domaćine,
što si didu darivao
i sablju mu namazao.
(Otok kraj Sinja)

Među ostatke magijskog i specifično seoskog sigurno se ubrajaju i različiti postupci s voćkama da bi bolje rodile (stresanje stabala, pucanje u njih), simbolično započinjanje važnih poslova kako bi te godine bili uspješni (u vrtu i vinogradu, priprema sjemena), postupci za zaštitu živadi i stoke (da ih ne odnese lisica ili kobac, protiv ujeda zmije). Poklade kao vrijeme zabave svuda potvrđuju i podaci o pokladnim plesovima koje je organizirala seoska mladež, osiguravajući odgovarajuće prostorije i svirače. Često se ističe da su o pokladama zaplesali i stari i djeca, a među starijim zapisima ima i onih koji bilježe kako su tada znali zaplesati i svećenici i fratri. Obilje pa i neumjerenost u jelu, primanje i uzvraćanje posjeta, druženje i plesne zabave – značajke su koje poklade iskazuju kao izrazito blagdanske dane u životu sela.

izvor >>>> “Hrvatska Etnografija”