Slavica Moslavac

POKLADE I PEPELNICA

maskaOd davnina poklade – fašnik, fašejnek, fašnek, fašnjak, mačkare ili karneval  imaju značajnu ulogu u godišnjem ciklusu narodnih običaja. Poklade su se osobito razvile u srednjem vijeku, a potječu od rimskih Saturnalija, te pripadaju kultu plodnosti.

Pokladni običaji u Moslavini danas su se sveli na pokladni utorak sa završnicom  na Pepelnicu, a obuhvaćaju nekoliko osnovnih segmenata: prerušavanje i ophodnja maskiranih skupina koje istjeruju zlokobnu zimu zastrašujućim maskama i bukom, ali istodobno pjevaju i plešu za bolji rast usjeva. Za svoj trud i dobre želje nagrađeni su darovima u hrani i novcu.

Do 50-tih godina održao se običaj izradbe i posebnih ljuljački. Ljuljanjem su se iskazivale dobre želje: za obiljem i uspješnom ljetinom, a također i prevencijom protiv bolesti.

Poklade završavaju dramskim prikazom suđenja lutki «fašniku», koji se na kraju pravno valjanog procesa, spaljuje, baca u vodu i utapa ili na neki drugi način uništava. Tim činom obznanjuje se pobjeda nad zlom, grijesima i nedaćama nanesenim zajednici  u prošlom jednogodišnjem razdoblju.

POKLADNI UTORAK

Pojam mačkare asocira na pokladni utorak, dan na koji se ljudi masovno maskiraju i u skupinama obilaze sela, ali i veća naselja te gradove. U moslavačkim selima maskirani pokladni ophodnici imaju nekoliko inačica naziva izvedenog iz imenice maska: mačkara /Gornja Gračenica, Ludina, Okešinec, Šarampov Donji, Vučani, Samarica, Ivanska, Šimljanica, Mala Trnovitica, Podgarić, Stružec, Repušnica, Kutinska Slatina, Husain /, maškare /Katoličko Selište, Hercegovac, Rogoža, Zbjegovača/, maškari  /Gornja Jelenska/, mačkaraši /Janja Lipa/  te čaroice /Kostanjevec/, dok se maskirani posjetitelji na svadbi nazivaju maškare.

Pokladni utorakfašnik  /Kutina, Gornja Gračenica, Katoličko Selište, Rogoža, Repušnica, Kloštar Ivanić, Okešinec/,  fašnjak  /Vučani, Samarica, Stružec/, fašenjak  /Ivanska, Šimljanica, Mala Trnovitica, Gornji Miklouš,  Kostanjevec/, fašinjak  /Ludina/, te  poklade  /Zbjegovača, Podgarić, Hercegovac…/

U hrvatskoj tradiciji susreću se još  brojni nazivi, ali najčešći su ipak: karneval, poklade, fašnik i mesopust. Karneval dolazi od latinske  riječi carne vale  što znači  zbogom meso, izvorno dan uoči preduskrsnog suzdržavanja od mesa. Poklade  dolaze od hrvatske riječi klasti: što  također  znači ostaviti meso; u  katolicizmu, večer prije početka korizmenog vremena. Druga varijanta  dolazi od po-klade ili po-kladi uz značenje po kladama ili poslije klada. Klade su tamnice, kako nam kaže izreka: «metnuli ga u klade». Nodilo objašnjava da «božićne poklade predstavljaju pogansku gozbinu, pri nastupu tamnovanja božjeg.» Fašnik je nastao od njemačke riječi fasten-ploditi i iz fasel- biti plodan. Mesopust  je staroslavenska riječ i označava posljednji dan mesojeđa uoči korizme a u kršćanskome, posnom značenjskom izričaju predstavlja kombinaciju riječi meso i pust, odnosno post.

VJEROVANJA VEZANA UZ POKLADE

Puk u Moslavini dao je svakom danu u pokladnom tjednu i posebno ime uz koje je vezano određeno vjerovanje. U utorak se nije smjelo presti,  jer kokice ne bi mogle snesti jaja.  Na vrteću sredu nije se smjelo u kući raditi nikakav posao kod kojeg bi se bilo što vrtjelo npr. vreteno kod predenja, ruljača za kukuruz, vitlenice za namatenje pređe,  jer bi u tom slučaju blago dobilo padavicu, a ukućane bi boljela glava. Na lakomca /četvrtak/ se obvezatno jelo meso da bi ga bilo dovoljno do  sljedeće ljetine, i da  vukovi  ne bi napadali ljude i blago. Ako se prede na kurtasti petek, bit će osnovano platno prekratko i govorilo se da je pes meru pojel, tj. da ga nema dovoljno za tekstiliju koja se namjeravala sašiti. Toga se dana nisu smjela uprezati kola da blago ne bude šantavo. Ako bi se prelo u subotu  miš bi predivo još na polju pojeo.

Na fašnik su stari običavali za sjeme trebiti kuruzu zarana, prije zore, vjerujući da ga na polju neće ptice pozobati. Baturice, kocene ili okleske od prva tri otrebljena kukuruza kućedomaćin je bacao u protočnu vodu, za obilje potrebne vlažnosti usjeva sljedeće ljetine. Na fašnik nije bilo dobro nožem klati živad, jer bi dogodine netko od ukućana umro, ali se zato morao zaklati pijetao namijenjen za tu prigodu jer, ako se to ne bi učinilo, on bi se sam obesil na plotu. Odsječena glava živadi bacala se preko kuće ili gospodarskih zgrada, i ponovo se gledalo u koju stranu je okrenut kljun, ukoliko je okrenut od kuće nitko te godine neće od ukućana umrijeti. Od jela se obvezatno kuhala hladetina, te varivo od kiselog kupusa s buncekom, suhim rebrima i kobasicama, a posvuda su se pekle  krafne.  U juhi od variva bi prali noge od koljena prema stopalu da se zaštite od ujeda zmija. Ostatak te vode običavali su škropiti oko kuće, također da se zaštite dolaska zmija u kuću. Zaklanoj peradi vezala su se krila te vješala za gredu u ganjku  da iz dvorišta ne odnese jastreb piliće, patkice i guskice. Uoči fašnika, muškarci su odlazili u šumu te tražili grabove grane od kojih su se izrađivale spojnice – gužve, za volovsko rudo.  Na fašnik su dečki nekoj staroj dekli  /ili mladoj djevojci iz osvete/ na shodiće ili kroviće trijema donijeli u dijelovima zaprežna kola, putna vrata ili plug s ornicama, samo da joj napakoste. Naravno, sutradan su to uredno vratili i posložili, ali uz određenu napojnicu u piću i novcu.

Na fašnik se strogo pazilo što će se raditi, jesti i vladati. Promatrale su se i vremenske prilike. Vjerovalo se, ako na fašnik pada kiša, bit će obilje voća i graha. Na fašnik su se sijala tri zrna kukuruza. Jedan se zasadio u jutro, drugi u podne, a treći navečer. Onaj koji najbrže izraste treba ostaviti za sjetvu.

Na fašnik ili uoči fašnika u Moslavini postavljali su spravu za ljuljanje zvanu ljuljačka (Ivanska, Katoličko Selište, Samarica, Rogoža, Janja Lipa), njihal(j)ka (Kostanjevac, Gornja Gračenica, Mala Trnovitica, Okešinec), u Vučanima  cokaljka, a u Šimljanici  zibalo.

To je u pravilu bio lanac ili dva, prebačen preko grede – najčešće u štaglju, na kojeg se učvrsti daska na kojoj će se sjediti. Ljuljaju se svi; djeca,  mladež i stariji, u želji da im predivo bolje izraste, da budu zdravi  ili da budu laganeši celo leto.

O SIMBOLICI MASKE

Najvažnije o pokladama svakako su mačkare. Maskira se svatko, bez obzira na dob, spol ili društveni status, u želji da maskom prikrije ili privremeno pritaji vlastiti izgled lica i zamijeni drugim licem koje izaziva strahopoštovanje, užas, smijeh , divljenje i sl. Nositelj maske se identificira s onim što ili koga maska predstavlja. Maska je taj netko tko ovlada čovjekom, daje mu nadahnuće ili naloge za akciju, simboličnu ili realnu.

Maska postoji od pradavnih vremena i javlja se u svezi  s prvobitnim predodžbama o višim silama. Ona je sredstvo zaštite od uroka, zlih duhova i rekvizit kod kultnih obreda. Najstarije maske imale su oblik životinjske glave, što saznajemo od prapovijesnih špiljskih crteža. Nadalje, maske poprimaju oblike duhova, demona, božanstava, predaka, poglavica, kraljeva…Izrađivane su od različitih materijala, jednog ili u kombinaciji, pa tako susrećemo drvo, vlakno, platno, perje, kamenčiće mozaika, kožu, te dragocjene metale.

«Ideologija svih prirodnih naroda, a njene tragove još uvijek nalazimo i u Europi u velikoj mjeri se očituje u obredima koji trebaju umnožiti životnu snagu zajednice, kao i žetve, stoke i lovine o kojima ta društvena zajednica ovisi. Jedan od glavnih načina da se to postigne jest ritualni ples, a glavni je pribor toga plesa maska».

U Moslavini maškare se pojavljuju pojedinačno ili u skupinama prerušavane u neku životinju. Od zoomorfnih maski najviše su zastupljenije: medvjed, vuk, govedo  i konj, zatim slijede: deva, majmun, koza, jarac,  pijetao, miš, zec…/.Često susrećemo maskirane skupine «cigana» ali i  cigana – koritaša s medvjedom na lancu koji pleše uz svirku defa, zatim slijede likovi trudnica, dimnjačara, barjaktara, svatovskih časnika s mladencima,  likovi ratnika /iz prethistorijskih, rimskih i srednje vjekovnih razdoblja, seljačkih pobunjenika do današnjih suvremenih buntovnika, nezadovoljnika čije nezadovoljstvo je usmjereno protiv političara, njihovih državnih  sistema i  centara moći/,  zatim likova iz bajki sa nježnim likovima princeza, do čitave plejade osoba s tjelesnim nedostacima – kao grbavci, jednooki gusari, patuljci…Organizirane skupine često su izvodili i kratke predstave, a najčešće su  to bile: svadbe, porodi i sprovodi.

Od rekvizita nošeni su: štapovi raznih veličina i  oblika, zvonca, poklopci, lonci, rajngle, škrebetaljke i lanci  (za pravljenje buke),  te neizostavne košare i torbe za spremanje dobivenih darova u hrani i novcu.

Na glavama su imali domaće ili kupovne maske larfe načinjene od papira, kaširanog kartona, plastike, perja, gume i slično,   a lica su bila samo nagaravljena čađom, nabijeljena brašnom, ili prekrivena čarapom ili krpom kroz koju se moglo gledati. 

U skupini tradicijskih mačkara uglavnom su išli odrasli muškarci i žene. Formirali su povorku, na čijem čelu je obvezatno bio barjaktar, glazbenici-muzikaši s pojačanim bubnjevima. Oni su hodajući selom  / u kuće nisu ulazili/ pjevali, plesali, zadirkivali, garavili i uveseljavali gledatelje, koji su ih ispred svojih domova i dvorišta darivali hranom, pićem i novcem. Od dobivenih ponuda  fašnički ophodari priređivali su u seoskom domu ili nekom drugom za tu prigodu priređenom mjestu, fašničku zabavu za sve učesnike i znatiželjnike.

Za razliku od odraslih, djeca su u skupnom obilasku dolazila pred svaki dom, pjevajući pred  kućnim vratima  prigodnicu za uspješni urod  debele repe i to pjesmu  Fašnik se je oženil:

 

Fašnik se je oženil,

pepelnicu zaručil!

Pepelnica zaručnica,

 fašnik mladoženja.

Fašnik ima vel ke oči

i duge mustače,

Pepelnica se dosmica,

oko njega skače.

Tomu bude semu kriva

stara Pepelnica,

danas bude  Pepelnica

zutra povrtnica.

 

Ako ih je bilo više, četiri ili pet dječaka i djevojčica uhvatili bi se u krug i lagano njihali u lijevu i desnu stranu. Sa sobom su nosili korbu  u koju su sakupljali darove /kolače-krafne, jaja ili novac/.

LUTKA- FAŠNIK

Kulminacija slobodnog, pa i opscenog ponašanja ljudi pod maskama, ali vjerojatno i svojevrsna katarza, dostiže se obredom s fašnikom, likom izrađenim od slame i dronjaka, kojem se sudi za nedjela te spaljuje ili kako drugačije uništi na javnom mjestu.

Ovaj lik /sve-krivac/ ima naziv kao i sam dan pokladni utorak- poklade, fašnik, fašenjak, fašnjak, fašejnik…

U Stružcu skupina mačkara u kojoj su glavni likovi sudac, roditelji fašnjaka i žene koje jufču , nosi lutku od slame čitavim selom, kad dođu do potoka na kraju sela, sudac joj dosuđuje smrtnu presudu spaljivanjem, a dok slamnata lutka gori, roditelji i žene jauču.

U Repušnici fašnika selom voze na kolicima, pa ga sutradan /na Pepelnicu/ spale pod mostom ili kraj potoka.

U Trnovitici ga na taj dan pokopavaju, a maškare plaču nad grobom.

U Ivanskoj ga na nosilima nose kroz selo, glume sprovod, plaču nad njim, a svećenik moli. Bace ga u grob, pa prirede karmine od jela i pića što su u ophodima prikupili.

Nakon donošenja smrtne presude u Okešincu i Križu  ga spaljuju na javnom mjestu. Nekada su to izvodili na samom raskrižju, a danas pred seoskim domom. Tamo postave vješala s fašnikom, sudac mu sudi, a tu je i porota, branitelji i naricaljke. Spaljuju ga jedan ili dva krvnika s klasičnim maskama na glavi.