Odnosi u obitelji i društvena nejednakost

Obitelj za stolom, Mrac1in, Turopolje, tridesetih godina 20. stoljeća.Ljudi se rađaju biološki različiti, žive u različitim društvenim okruženjima, različito su odgojeni i imaju različita iskustva te stječu različite vještine. Društva se različito odnose prema razlikama među ljudima, transformirajući ih u nejednakosti. U velikome broju društava dobne i spolne razlike najčešći su elementi društvene hijerarhije: na hrvatskome selu one su bile razvidne u većemu vrednovanju muškaraca (patrijarhaini poredak) i starijih osoba (starosna načelo). Njima još možemo pribrojiti i razliku u bračnome statusu iz koje proizlazi društveno veće vrednovanje oženjena čovjeka ili udane žene.

Društvene nejednakosti temeljene na dobi, spolu i bračnome statusu međusobno su tako isprepletene da je ponekad teško reći koja dominira.

Muž i žena, muškarci i žene

Danas držimo da je temeljna obiteljska veza, veza muža i žene, nastala sklapanjem braka između muškarca i žene. Međutim, tome nije bilo tako u prošlosti, osobito u vrijeme 19. i početka 20. stoljeća, a kasnije još u nekim krajevima dinarske kulturne zone (dalmatinsko zaleđe, Hercegovina, dijelovi Bosne), kad je osnovna društvena zajednica bila proširena obitelj, sastavljena od više bračnih parova. Odnosi muža i žene bili su u takvoj obitelji utopljeni u šire rodbinske odnose te sekundarni s obzirom na odnos sina ili brata prema gospodaru (ocu ili bratu), odnosno odnos snahe prema svim ukućanima, a posebice prema svekru i svekrvi. Mnoge žene cijeli život nisu uspijevale zadobiti lojalnost muževa, odnosno učvrstiti bračnu zajednicu na račun krvne veze: muževi su u nesuglasicama često stajali na strani majke a ne žene, a ukućani su se miješali u život mladoga bračnog para – pa i u takve odluke koliko će imati djece. S neolokalnim zasnivanjem obitelji, tj. zasebnim stanovanjem mladoga bračnog para, nestaje posebna uloga snahe, a u međuraću njezina se uloga mijenja i u proširenim obiteljima, svedenima samo na jedan par u starijoj i jedan par u mlađoj generaciji.

Nekad se mlada snaha držala i doslovno i preneseno strancem u muževoj obitelji. Njezin je položaj bio ambivalentan, kao što je i položaj svake osobe pri prijelazu u novi status – ovdje status punopravnog člana obitelji i kućanstva. Sadrži kraće (nekoliko mjeseci) ili duže (do godine dana ili rođenja djeteta kao u bunjevačkih Hrvata, Bosni, jaskanskom prigorju) razdoblje koje mladu ženu izdvaja od ostalih ukućana njezina spola (a i dobi, ako je u kućanstvu još neka neudana djevojka njezine dobi).
Mlada se snaha izdvaja ljepšom i čišćom odjećom, poslom i ponašanjem. Njezini su kućni poslovi uglavnom pomoćni – metenje, donošenje vode, posluživanje kod stola. Očekuje se da je mlada snaha spremna ispuniti svaku želju ili naredbu svakoga člana kućanstva, bez obzira na njegovu dob. Ona obavlja brojne radnje simboličnoga značaja, zabilježene početkom stoljeća u svim hrvatskim krajevima u kojima nalazimo proširene obitelji.

Uobičajeno je da se brinula o izgledu (odijelu, obući, higijeni) ponegdje samo svekra koji je ujedno često i gospodar kuće, ponegdje i muža, a ponegdje i svih odraslih muškaraca u kući, tako što ih je, različito od kraja do kraja, izuvala i obuvala, odnosno održavala im obuću, o velikim blagdanima ili svaki tjedan prala im noge, polijevala ruke vodom pri umivanju i sl. Pri jelu se također isticao poseban položaj mlade žene: za vrijeme jela ona je stajala uz stol i posluživala. U većem dijelu središnjega i sjeverozapadnoga dijela Hrvatske za vrijeme jela stajala je držeći u ruci luč kojom se osvjetljavala prostorija.

Josip Lovretić, vrsni poznavatelj vinkovačkoga kraja i dobar promatrač, bilježi prave pobune žena protiv ponašanja koje se od njih očekivalo. No, nije riječ o otvorenu neposluhu, nego o lukavom sabotiranju kako bi se muškarci naveli da ih oslobode nametnutih im dužnosti. Lovretić navodi slučaj koji vjerojatno nije bio osamljen, mlade snahe koja bi, praveći se nespretnom, svaki put kad bi izuvala svekra, potrgala remenje na njegovim opancima.

Ponašanje mlade snahe istodobno sadrži elemente kojima se ona identificira kao stranac u kući (prema svim ukućanima), kao mlađi čovjek u kući (prema starijima, muškarcima i ženama) te kao žena općenito (prema muškarcima, starijima i mlađima). Prve će identifikacije nakon kraćega razdoblja nestati; druga će potrajati nešto duže, sve dok žena ne prijeđe prag starih ili starijih članova kućanstva, kad će, zbog ideološke dominacije starijih čak i kao žena uživati određeno štovanje; a treća će je identifikacija kao žene pratiti cijeloga života, bez obzira na dob i status. Etnolozi drže da se patrijarhalni poredak iskazuje nekim ponašanjima koja se od žene očekuju kad je u statusu mlade snahe, na primjer pranjem nogu svim ili nekim muškarcima. To je takav poredak u kojemu se pridaj veća vrijednost muškarčevim ulogama i aktivnostima, uopće njihovu prinosu u svakidašnjemu životu, a prinos se žena obezvrjeđuje i u mnogim se situacijama žena prikazuje kao podređena muškarcu. Ideološka dominacija muškoga roda, kako u etnologiji nazivamo kulturom određene uloge spolova, počiva na već prije opisanim načelima patrilinearnosti i virilokalnosti.

Štovanje muža i muškaraca, što obično držimo za znakove podređenosti žena, iskazivalo se nizom simbola. Zene su muževima u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj te u primorju govorile vi, a muževi njima ti. U javnosti su hodale nekoliko koraka iza muža, što bilježimo, osim već navedenih krajeva, i u južnima, u dalmatinskome zaleđu i u Hercegovini, gdje su, uostalom, muškarci, razgovarajući s trećim osobama, pogotovo ako su te bile boljega društvenog položaja, spominjući žene govorili “da prostite, moja žena”. Nadalje, u dalmatinskom zaleđu žene nisu smjele razgovarati sa stranci-ma, ni u kući niti u selu, a još je raširenija pojava da nisu sjedile za stolom sa strancem-
-gostom. Nabrojena ponašanja imaju jedno zajedničko obilježje – sva su javna ili uključuju nazočnost trećih osoba, što ih također karakterizira kao javna. Etnolozi drže da njima muškarac pokazuje da ima vlast nad ženom. Time se, barem na zamišljenoj, idealnoj razini, ostvaruje patrijarhalni poredak.

No, možda su moguće i drukčije interpretacije. Pogledamo li odnose unutar obitelji, u sferi privatnosti, unatoč nekim elementima koji potvrđuju tezu o patrijarhalnome poretku, naići ćemo i na niz detalja koji omogućuju preispitivanje teze o prevazi spolne hijerarhije u seoskoj svakidašnjici početkom 20. stoljeća. Konzumacija hrane, trenutak kad se cijela obitelj nalazi na okupu, pruža tu mogućnost. Odnosima ukućana pri jelu dominiraju dva principa – patrijarhalni kojim se potvrđuje dominantnost muškaraca u kulturi i staro sni kojim se ističe uloga i vrijednost starijih osoba, žena i muškaraca bez razlike. U svim se hrvatskim krajevima pri jelu može uočiti segregacija ukućana prema spolu i prema dobi. Razlikovanje prema dobi može biti dvije vrste, bilo da se unutar jednoga spola poštuju dobne razlike, bilo da se, bez obzira na spol, odjeljuju svi odrasli ukućani od djece, a odrasli mladići i djevojke posebno tretiraju. Zasebno mjesto zauzima nova snaha, o čemu je već bilo riječi.

Odjeljivanje ukućana prema spolu i dobi moglo je biti posvemašnje, primjerice kad i muškarci i žene i djeca odvojeno jedu, ili djelomično, kad muškarci i žene blaguju za istim stolom, muškarci s jedne, a žene s druge strane stola, a samo su djeca zasebno.

Sjedenje za istim stolom ponegdje se objašnjava kao mogućnost koju daje manji broj ukućana, pa se i čimbenik veličine kućanstva mora uzeti u obzir pri tumačenju odvojene konzumacije pojedinih skupina ukućana. Međutim, veličina kućanstva ne može objasniti zašto su žene u sjevernoj i središnjoj Hrvatskoj pri jelu stajale iza leđa svojih muževa, ili uz drugu stranu stola, ili naokolo bez posebnoga reda, te jele preko muževih ramena. Time se, ipak, iskazuje dominacija muškoga roda i unutar obitelji.

Mjestimično se, međutim, dobna hijerarhija isprepleće sa spolnom: u vinkovačkome kraju mladić, koji je u tranziciji jer više ne pripada niti jednome društvenom statusu – nije ni dijete ni muškarac – “kad ništa ne vriedi”, pri jelu ne sjeda za stol uz druge muškarce, nego stoji, kao što to čine žene. Slično bilježimo i u Imotskoj krajini tridesetih godina 20. stoljeća, gdje su i neoženjeni mladići i neudane djevojke, u odraslijoj mladenačkoj dobi jeli stojećki. Mladić se držao odraslim muškarcem, što je značilo ravnopravnim i punopravnim članom muškoga kruga, tek ženidbom ili nakon odsluženja vojske. Dotada je on niskoga statusa i kao takav ne sjeda s muškarcima za stol. Isto
je i s djevojkama, a nova snaha ne sjeda za stol prije svega zbog svojega statusa strankinje u novome kućanstvu.

Stajanje žena za stolom ne možemo tumačiti isključivo patrijarhalnim poretkom, jer su barem ponegdje i dob i veličina obitelji bili važni čimbenici određivanja položaja pri jelu. Stajanje žena, uostalom, nestaje u međuraću, ne samo u malim nego i u većim ku- ćanstvima, a slabi i hijerarhija prema dobi, pa su, primjerice, ukućani jednoga većeg kućanstva iz okolice Siska za stolom sjedili podijeljeni na nuklearne obitelji.

Dosad opisani simbolični iskazi podređenosti žena u neskladu su s njihovom stvarnom ulogom u obitelji i seoskom gospodarstvu. Zene su potpuno samostalno obavljale sve kućne poslove – kuhanje, pečenje kruha, spremanje, nošenje vode i drva, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja. Usto su se brinule o živadi, a ponegdje i o stoci koja boravi na kućištu, obrađivale su obližnji vrt i odlazile su na rad u polja podalje od okućnice. One su, osim toga, često, osobito u panonskoj i jadranskoj kulturnoj zoni, u krajevima u kojima je to bilo moguće već krajem 19. stoljeća zbog uznapredovale robnonovčane privrede, trgovale različitim proizvodima. Zene su u boga-
tijim, panonskim krajevima bile i čuvarice uštede – u obliku dukata, koju su u potrebnom trenutku posuđivale ili čak i nepovratno davale u kuću. U takvim prilikama, dakle, kad je žena iznimno gospodarski korisna i kad obavlja sve kućne poslove, a u odsutnosti muškaraca i muške poslove (osobito priobalje, Lika, Gorski kotar u doba velike emigracije na prijelazu u 20. stoljeće) te po općemu priznanju drži tri ugla kuće, ona ima veća prava i slobodu djelovanja u svojoj obitelji, ne samo u području ženskih poslova nego i u obitelji općenito, acijenjena je i u seoskoj zajednici.

U dinarskoj kulturnoj zoni žene duže nisu stjecale društveni ugled izravno, nego posredno, preko svoje obitelji. Ženin je obraz, rekli su u Imotskoj krajini, “urednost i čistoća kuće i ukućana”. Kako je žena održavala higijenu i odjeću svoje obitelji i kako je odgajala djecu, tako je selom pronosila glas o svojoj vrijednosti i stjecala ugled. No, i tu se njezina uloga u međuraću polako mijenja. Natjerane siromašnim prilikama, žene su iz dalmatinskoga zaleđa u međuraću odlazile na sezonske radove sve do Slavonije, što im je davalo novu samosvijest i neovisnost.

U odnosima između muškaraca i žena, dakle, pokazuje se nesklad između ženina nenadoknadivog prinosa kućanstvu i gospodarstvu s jedne strane, te ponašanja, posebno u javnosti, kojima se iskazuje njezin lošiji položaj prema muškarcu. Žena je slobodna da sama odlučuje i upravlja svim poslovima koji pripadaju ženskom području, pozvana je, iako u tajnosti, da savjetuje mužu, a ponekad može biti i gospodarski neovisna. Gotovo se može reći da su paralelno postojala odvojena područja interesa i života – muško i žensko te da unatoč općenitom patrijarhalnom okviru žene nisu, osim možda u dinarskoj kulturnoj zoni, stvarno bile podređene. Usto, starosni čimbenik u različitim situacijama potiskuje ulogu spolnoga čimbenika, što komplicira razumijevanje odnosa muškaraca i žena.

Hrvatska tradicijska kultura