Obrambena magija

Istra, 1842.

Među glavnijim načinima obrambene magije jest skrivanje od tuđih (mogućih zlih) pogleda. Najprirodnija je, naime, zaštita u tome da im čovjek ne bude izložen. Za to su potrebne ograničena komunikacija i mobilnost posebice ugroženih osoba, a kako je već spomenuto, to su prije svega osobe u posebnome stanju i prijelaznim status ima (iz čega izvire spiritualna komponenta opasnosti o kojima je riječ). Primjeri koji se iznose manje-više su isti za cijelo hrvatsko područje. Trudnoća se po svim hrvatskim krajevima smatrala stanjem izrazito ugroženim od zlih sila i zlih ljudi. Zbog toga je kretanje trudnice bilo ograničeno na dom i blizinu doma. Tako je bilo uobičajeno da trudnica uopće ne izlazi iz kuće kako ne bi bila izložena zlim očima, a posvuda je bilo gotovo nezamislivo da se kreće po mraku.

Prakticirala se i izolacija rodilje i djeteta. Ako je standard dopuštao, rodilja i dijete ležali su u odvojenoj prostoriji, a ako takva nije postojala, ležali su u kutu glavne prostorije zastrti plahtom ili nekom drugom – za tu priliku – priprem- ljenom tkaninom. Na takvu se tkaninu često vješao i neki apotropejski predmet kao npr. paprika, ili se pod uzglavlje stavljao metalni predmet, nož ili sjekira. Sve je to imalo značaj obrambene magije. Tu rodilja i dijete borave određeno vrijeme. Posjeti su najnužniji i izuzetni. U slučaju nenajavljena posjeta dotični je posjetitelj, čim bi vidio takvu tkaninu, odmah znao o čemu je riječ. Ako bi mu se donijelo dijete, on bi ga darivao, a za rodilju niti bi pitao niti bi k njoj prilazio. Ako bi se dogodilo da tko neočekivano pristupi rodilji, ona bi nastojala skrenuti pogled k zidu.

Prije sumraka obvezno se sa sušenja sklanjala dječja roba, ponajprije povoj i pelene, da djetetu ne naškode mrak i uroci. Pokrivanje mlade jedna je od mjera obrambene magije. Tako je npr. u dalmatinskom zaleđu mlada, u strahu od zlih očiju i drugih uroka, zakrivala lice bijelom kukuljicom. Sličnoga je značenja promjena ženskoga oglavlja.
Mlada žena počinje nositi maramu umjesto kape kako bi njome zakrila lice i zaštitila se od uroka zlih očiju, jer je upravo promijenila status (od djevojke postala udanom ženom). I inače se neki slučajevi pokrivanja glave i tijela smatraju zaštitnom mjerom, kao i preoblačenje, zamjena dijelova odjeće, nošenje nekoga dijela odjeće naopako.
Obrambenoj magiji pripada i utvrđivanje/zacrtavanje točne/prave mjere, npr. dužine, težine, broja. Nadalje, kada nekoj ženi umiru djeca u maloj dobi, znak je da su urečena. To se može spriječiti tako da se dijete, čim se rodi, na brzinu i još golo izmjeri na vagi, jer ga poslije zlo oko ne može dohvatiti, ureći ga i nauditi mu.

Među velebitskim stočarima postojao je osobito zanimljiv običaj. Naime, do Jurjeva nijedan domaćin nije smio brojiti janjce pokazujući ih prstom, nego je to činio pogledom, brojeći ih tiho u sebi. Tko bi to prekršio, sam bi urekao vlastite janjce. Pčele su se također skrivale. Nisu se nosile danju, a rojenju (koje se moralo izvršiti danju) mogli su prisustvovati samo ukućani, a stranci, posebno Romi, nikako.
Druga, veoma učinkovita mjera obrambene magije jest odvlačenje pažnje zlih očiju na nešto drugo: stvari ili druge osobe koje su imale imunitet na uroke i zlo. Osobe s imunitetom jesu one koje privlače pažnju na sebe i tako skreću urok s pravoga objekta uricanja: time što ne pripadaju dotičnoj sredini (kao što su stranci osobito ako su druge vjere ili npr. Romi); time što po prirodi odskaču od uobičajenoga, npr. invalidi, posebno slijepci, zatim starci, ružni, smiješni, prosjaci.

Za sve nabrojene smatra se da ne mogu biti urečeni jer su već na neki način hendikepirani ili obilježeni, a zanimljivo je da se ponekad primjenjuje sasvim suprotno pravilo: da su, naime, upravo te osobe one koje uriču; time što odskaču od uobičajenoga svojom ulogom (ili funkcijom ) u pojedinim prigodama i običajima ili posebnom opremom (recimo, napadno odjeveni ili maskirani) ili kombinacijom jednoga i drugoga. U ovome se smislu tumači, u slučaju umiranja ili nenapredovanja male djece, uzimanje za kuma čovjeka poznatoga po obijesnome životu, u nadi da će vitalnost i životna radost prijeći s kuma na dijete; ili pak uzimanje za kuma slučaj noga prolaznika, stranca i sl., tj. osobe imune na uroke. Poznati su slučajevi da se kao šišani kum uzimala u ovome smislu osoba druge vjere.

Analogno tome, svatovski dužnosnici skreću pažnju svih, pa i eventualnih zlih pogleda, na sebe (da ne bi bili upravljeni na mladence), posebno jedan od glavnih svatova. On sam ima imunitet zahvaljujući toj dužnosti, ali često i svojom opremom, kada doista nije njegova osoba ta koja privlači zlo oko, nego njegovo čudno odijevanje, govor, ponašanje i sl.

Diskretnost se nalaže i mladencima za čitavo vrijeme svadbenoga ceremonijala. Kojih se sve tabua morao ponekad pridržavati mladoženja ne bi li bio što manje uočljiv, govore ovi primjeri: ne smije proći ispod glavne grede u kući, ne smije ići na čelu svadbene povorke dok nije vjenčan, dotada se ne smije voziti u prvim kolima, zapravo ne smije niti govoriti … , sve to umjesto njega čine svadbeni dužnosnici, a kao vrhunac svega, pred svadbenom je povorkom išao dječak noseći pijetla u rukama. Ovoj se životinji pripisuje, uz ostale, i plodonosna moć, pa se i ovdje pojavljuje u dvostrukoj ulozi. S jedne strane treba da pridonese plodnosti mladoga para, dok se, s druge strane, očekuje da se baš na njemu slome moći zlih sila uperene na mladence. Vrlo je vjerojatno da je jedna od namjena svatovskoga barjaka bila magijsko – obrambena. Tako je čest bio običaj kada je svadbena povorka prolazila kroz razkrižje, da je onaj svat koji je nosio barjak više puta njime križao. Narodno je objašnjenje sačuvalo ovu namjenu i smisao: da se to čini zato da vještice ne bi naudile svatovima, budući da se one najviše skupljaju na takvim mjestima.

Kako je prvi pogled najopasniji, važno je da predmet kojim se štiti od njegova utjecaja mora biti takav da privuče baš taj prvi pogled: mora upadati u oči bojom, oblikom ili simboličnim značenjem, sa svrhom, da se ljudi čude tome predmetu, a ne onome koji bi mogao biti urečen. Na tome se predmetu taj prvi, najfatalniji pogled zadrži, on ga upija u sebe i tako mu slabi ili čak uništi moć. To su, recimo, predmeti napadnih boja. Napose se koristila crvena boja koja svojom uočljivošću privlači na sebe pozornost. Spomenimo npr. crvene vrpce što se ponegdje svežu djetetu oko ručice čim se rodi, a ponegdje, kada je već sposobno, da se nosi izvan kuće. Katkada se na crvenu vrpcu objesi i kauri školjkica; u mladenkinoj opremi, npr. u njezinu oglavlju također se nalaze takvi uoćljivi predmeti.

Životinjama se uočljivi predmeti stavljaju oko repa ili rogova, osobito na početku oranja i drugih važnih poslova. Vunene kitice različitih boja stavljaju se i na oraću spravu, da zle oči ne ureknu životinje i usjeve. Da bi se skrenuo zao pogled, pred i u pčelinjake stavljali su se predmeti koji su trebali na sebe skretati pažnju i ujedno, zastrašiti sve i svakoga tko bi mogao/što bi moglo ureći, tako npr. životinjski rogovi i lubanje. Oni su se zabadali na vidna mjesta u poljima i u vinogradima da prolaznici gledaju u njih a ne u rod, tj. usjeve.
U obrambenoj se magiji rabe druga brojna sredstva. Ona imaju jaku obrambenu snagu.

U obrambeno-magijske svrhe upotrebljavale su se neke nečiste stvari npr. pljuvačka, ali i pljuvanje kao čin, mokraća, smeće i prašina. Tako se običavalo malo pljunuti kad se hvali malo dijete. Postojao je običaj da, kada se mladež sprema u crkvu ili u kolo, pljunu u dlan i time se pomažu po čelu uz izgovaranje formule protiv uroka (“Kada po mojem dlanu dlaka porasla, onda me urekli”). Analogno tome, nakon kupnje volova trebalo ih je na istome mjestu gdje su kupljeni poškropiti vlastitim urinom pa ih nitko neće moći ureći. Ako se to slučajno zaboravilo, tada se isti postupak mora ponoviti svaki put kada su se volovi uprezali. Smeće i prašina, posebice sobna, te božićna, pokladna i crkvena, služe kao zaštitna sredstva od uroka i nečistih sila. Ovo vjerovanje izvire iz predodžbe da su ove stvari nešto dobro, sretno i blagoslovljeno (iako ima primjera gdje se smatraju nesretnim i zlokobnim, tako prašina iz sobe u kojoj je ležao mrtvac, iz čega proizlazi obveza katartičnoga metenja te sobe čim se mrtvac iznese).

Obrambena se moć sastoj i i u suzdržavanju od pohvale. Nije dobro hvaliti ljude, posebno djecu, lijepu mladež, ali ni stoku ni usjeve, jer bi se hvalom mogli privući uroci i zle sile. Po propisanome pravilu ponašanja, treba postupiti upravo obrnuto. U takvim se prilikama govori o ružnoći a ne o ljepoti. Često se govore zaštitne riječi – formule. Slično je i kada se hvale stoka ili usjevi. Već je rečeno da su se slučajevi uzastopnoga umiranja novorođenčadi i male djece tumačila kao posljedica uroka. U tom se slučaju pribjegavalo zaštitnome sredstvu – nadijevanju djeci profilaktičnih imena, npr. po nekome svecu koji se tada smatrao djetetovim patronom.

Izuzetno zanimljiv primjer sprečavanja umiranja novorođenčeta zabilježen je na otoku Zlarinu. U njima su aktivno sudjelovali članovi širega kolektiva, pa i sam svećenik, i stoga ovaj primjer predstavlja bogatu kombinaciju magijskih i religijskih elemenata. Dotična žena: … obratila se svećeniku koji je ujedno bio i travar. On je pripravio neki lijek za njezinu ‘pristrašenu’ krv i podvrgao je čitavom malom ritualu s paljenjem svijeća, sličicama svetaca i izvlačenjem ceduljice s imenom sveca koji je trebao pružiti zaštitu i dati ime budućem djetetu. I rodila je treće dijete (prvo dvoje je umrlo, na. p.) i onda primijenila sve postupke koje su joj preporučili da bi sačuvala dijete, jer su svi bili uvjereni da njoj ‘vidine dicu jedu’. Čitavu je noć pred kućom gorjela vatra, dijete je potajno odneseno kroz prozor (iznošenje djeteta kroz prozor u normalnim je okolnostima bilo zabranjeno ili čak strogo zabranjeno, na. p.). Za kuma je dobilo prvoga kojega su susreli na putu u crkvu. Mališan je morao progutati žlicu zemlje, koju su tri žene noću donijele s groblja; zemlju su prije toga prosijali kroz naopako okrenuto sito i pomiješali s malo blagoslovljene vode. Također za djetetovu zaštitu sakupilo je devet udovica ponešto vune i novca. Vunu su upreli i od nje satkali dva povoja za dijete, a od prikupljenog novca kupili su medalju – privjesak sa svetačkim likom koje je dijete trebalo nositi na prsima.

Buka je također snažno apotropejsko sredstvo. Ona odbija i plaši zle demone. Bučilo se u raznim prilikama, npr. za oluje i nevremena, u božićnome razdoblju (osobito pri unošenju badnjaka, te ispred crkve prije, za vrijeme i nakon ponoćne mise), za poklada, u svadbenim običajima, pri prvome izgonu stoke i dr. Pucalo se, zvonilo, razbijalo suđe i crjepovi, udaralo prutovima, trubilo.
Primjerice, za nevremena je trebalo pucati u najgušće oblake jer je tamo vještičje kolo koje je uzrokovalo neveru.
Ljudi su iznosili palme na prag, križali željezni alat, stolčiće izvrtali naopako, škropili blagoslovljenom vodom … , a mladići išli za gustim oblacima i tjerali ih pucnjavom sa svojih
polja. Još do početka stoljeća u poljićkorn su se kraju (a i drugdje) svećenici aktivno uključivali u ovu praksu: molili posebne molitve, križali s crkvenih vrata, gromoglasno zaklinjali, no Crkva je te molitve i obrede zabranila, uz veliko negodovanje naroda. U planinskome području Dinare na osobit se način polazilo na pomno pripreman i organiziran odlazak na planinsku ispašu u proljeće. Na put se odlazilo uz zaglušnu buku, pjesmu, viku, klepetanje zvona i podizanje velike prašine, sve u cilju zastrašivanja i odbijanja, tj. tjeranja zlih sila i uroka za cijelu nadolazeću sezonu.

Izvanredne osobine koje ima vatra sigurno su pridonijele tome da u predodžbama o svijetu i životu zadobije natprirodni, gotovo božanski karakter. Vjerovalo se u njenu mističnu snagu i pridavalo joj se kultno značenje. Poštivala su se ne samo njezina svojstva, nego i mjesta na kojem je gorjela – ognjište, zatim garište, ugarci, dim i pepeo.
Mistična snaga vatre i njena kultna uloga u životu ogleda se u postupcima s ognjištem i oko njega. Ono se poštivalo i bilo središtem brojnih obiteljskih obreda (obilaženje, ljubljenje, darivanje i dr.). Žeravica štiti dijete od demona tame (mraka), što se vidjelo iz već detaljnije opisanih propisanih pravila ponašanja u slučajevima sklanjanja dječje robe u sumrak ili dolaženja nekoga iz tame u kuću u kojoj je malo dijete.

Posebnim se magijskim postupcima prelijevanja vode i potapanjem žeravice u nju, moglo doznati ne samo je li oboljelo dijete boluje od uroka nego i od koje vrste uroka, a umivanjem i pranjem tom vodom i u njoj uroci su – uzročnici bolesti, iščezavali.
U sklopu nekih godišnjih običaja, tako, recimo, uz uskrsne, poznata je obnova kućne vatre koja je povezana i s crkvenim blagoslovom vatre a još je očitija njezina magijska moć u paljenju godišnjih obrednih vatri, odnosno krjesova. Paljenje obrednih vatri bilo je vrlo intrigantno za etnologe. U pokušajima interpretacije izbile su na površinu, po zastupljenosti autora i uvjerljivosti znanstvenih argumenata, dvije teorije. Jedna je solarna, koja ističe stvaralačku snagu vatre koja svjetlošću i toplinom pomaže rastu biljaka i razvitku svega što služi zdravlju i sreći. Druga je pak lustrativno-apotropejska, gdje se ističe njezina rušilačka snaga kojom uništava sve duhovne i fizičke neprijatelje ljudi, životinja i biljaka, od nadnaravnih bića do zaraznih bolesti. Po prvoj je, dakle, teoriji vatra sredstvo za poticanje, a po drugoj za očišćenje i prevenciju. Premda ova dva objašnjenja daju vatri različit karakter, u biti su sukladna, premda se čini da hrvatski običaji ipak upućuju na pretegu druge teorije.

Najpoznatiji i raširen po cijelome hrvatskom prostoru je ivanjski krijes, inače relikt stare europske baštine paljenja obrednih vatri u vrijeme ljetnoga solsticija. U dijela Hrvata poznati su i vrlo omiljeni jurjevski i uskrsni kresovi (ova se tradicija održava i danas), tako u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske.
Sporedne pojave oko kresova odaju njihovo pravo odnosno prvobitno značenje. To su: preskakivanje ljudi preko vatre i gaženje po pepelu s uvjerenjem da će se zaštititi od bolesti kroz cijelu iduću godinu; protjerivanje stoke kroz garište s istim ciljem; vjerovanje u osobitu moć ugaraka koji se raznose na njive i vrtove gdje štite usjeve i nasad (slični postupci s ostacima panja badnjaka); napokon i vjerovanje da, dokle god dopire svjetlo (ili dim) tih kresova, dotle zli demoni neće imati nikakvih moći.

ulomak iz knjige >>>> “Hrvatska etnografija”
fotografija >>>> “477 Zaštita mladenke od zlih sila i uroka prekrivanjem lica, Istra, 1842. (slikao August Tischbein) ”