Običaji pri objedovanju u biblijskim danima

„I dok su bili za stolom i jeli….” (Evanđelje po Marku 14:18)

“Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje i kuće; sinovi tvoji ko mladice maslinie oko stola tvojega.  Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se Jahve boji!” (Psalam 128:3-4)

Crtež - Olega Trabisha

Hebrejska sveta pisma često spominju obroke  i jednostavne i raskošne. Kad je, pripovijeda Biblija, kraljica od Sabe – koja, s obzirom na dvorsku svitu što ju je dovela sa sobom, očigledno nije bila siromašna – vidjela hranu na kraljevu stolu, “zastade joj dah”. Nikakvo čudo, jer nam Prva knjiga o Kraljevina 5:2 kaže da je “svakoga dana trebalo Salomonu za hranu: trideset kora finoga brašna i šezdeset kora običnog brašna, deset ugojenih volova, dvadeset volova s paše, stotinu ovaca, osim jelena, srna, divokoza i ugojene peradi”.

Najjednostavnije jelo u Bibliji možda su kruh i voda što ih je jeo “Božji čovjek”.

Primjer jednostavnog seljačkog obroka jelovnik je prvog “zajedničkog objeda” Rute i Boaza, kruh umočen u vinski ocat i prženo žito, koji je bilo lako prenijeti do polja i pojesti prilikom stanke u radu seljaka. Posvuda u Bibliji glavni razlog za gozbu su važni životni događaji.

Abraham je priredio slavlje kad je Izak odbijen od majčinih prsa. Laban je priredio gozbu u čast Jakovljevoj ženidbi s, kako se pokazalo, Leom, umjesto s voljenom Jakovljevom Rahelom.

Svadba u Kani također je obilježena svečanim objedom (mada je sam obred vjenčanja možda održan mjesecima prije). Uobičajenost gozbe na svadbama vidi se u priči o Samsonu, gdje je domaćin bio snažni mladoženja. Samsonova svadbena gozba trajala je sedam dana, što se odražava u suvremenom židovskom običaju recitiranja sedam blagoslova na svadbenoj svečanosti, a tradicionalni Židovi priređuju i danas “gozbe” u domovima prijatelja i rođaka svakoga dana, šest dana nakon vjenčanja.

Javni događaji također su bili popraćeni gozbom, a nesretan je primjer priča o zlatnom teletu:

“Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja”. Biblija bilježi da je Abigajila pronašla Nabala kako je, povodom završetka striženja ovaca, priredio “.. .gozbu u kući, pravu kraljevsku gozbu”.

Hebrejski pojam za gozbu, mishtch, kojemu je korijen u rijeci “piti”, jasno pokazuje da je bilo uobičajeno ispijanje pića, osobito vina, iako i kasniji rabinski izvori, opetovano upozoravaju na posljedice prekomjernog pića.

Jedna od najpoznatijih gozbi u Bibliji opisana je u Knjizi o Esteri, a njoj su “za piće služili zlatni pehari, sve jedan drugačiji od drugoga…”. Muškarci i žene na takvim gozbama nisu sjedili zajedno, što vidimo iz primjera kad je kraljica Vašti priredila privatnu gozbu samo za žene. Iz Izaije 5:12 zaključujemo da je glazba, možda drevni oblik instrumentalne komorne glazbe, bila dijelom svetkovanja. Suprug kraljice Vašti je zahtijevao je da i ona sudjeluje na zabavama, što je također bila vrsta razonade za uzvanike.
 

Herodova palača

Zajedničko lomljenje kruha

U nekim biblijskim pričama možemo razabrati istinu iz našeg svakidašnjeg života: način na koji je hrana poslužana i konzumirana uvelike govori o naravi odnosa za stolom i šire.

Abraham je, primjerice, “požurio” poslužiti glasnika, odnosno anđele koji su ga posjetili. Zbog hitrosti s kojom je Abraham namirio potrebe svojih gostiju, zauvijek je uz ime tog patrijarha i njegovih potomaka povezan pojam toplog gostoprimstva. Izak je podijelio obilan obrok sa starim obiteljskim suparnikom obitelji,

Abimelekom, u znak pomirenja nakon svađe oko bunara na mjestu koje će postati Beer Ševa. Zajednički objed bio je znak da je među ljudima za stolom sklopljen mir. Do današnjeg dana među pustinjskim beduinima (koji su mnoge običaje naslijedili iz Biblije) posluživanje jela u šatoru istoznačno je s pružanjem zaštite.

Hrana je i ostala glavni način iskazivanja gostoljubivosti, kao što možemo vidjeti u Evanđelju po Luki 10:8. “U koji grad uđete te vas prime, jedite što stave pred vas!”

Gost pod krovom smatrao se doslovce bogomdanom prilikom da se učini dobro djelo. To je osobito došlo doizražaja nakon razaranja drugog jeruzalemskog Hrama,

kada su mudraci tražili način da za narod osmisle nadomjestke za hramske žrtve koje se smatralo da su nužne za slavljenje Boga. Bilo je važno “produljiti obrok za stolom”, rečeno je, ali ne samo zbog socijalizacije, već i “zato što siromah može naići i domaćin će mu dati nešto da pojede”. Židovski sabat i blagdanski stol sredstvo su s pomoću kojega su se održavale uspomene na slavljenje u Hramu, jer sadrže tri elementa zavjetno Božjeg obećanja narodu: “žito, vino i ulje”. U srednjem je vijeku usvojen običaj da se uz jelo na sabat pjevaju himne, kao što su nekoć leviti pjevali psalme u dvorištu Hrama.
 

Post

U Bibliji se post prvi put određeno spominje kao način iskazivanja grizodušja i zazivanja Božjeg oproštenja, kada je David molio za život njegova i Bat-Šebina prvog djeteta. Specifična svrha posta, koji može biti metoda “nijekanja” sebe,da bismo se ponizili pred Bogom svojim”. Izaija također bilježi kako je post bio način da se čovjek ponizi pred Bogom. Međutim, Izaija i ostali proroci bilježe da je post krajnje sredstvo, i da mora biti popraćen iskrenim pokajanjem kako bi bio učinkovit.

Post je bio način skretanja pažnje javnosti na neveselu narav određenog dana ili nadolazećeg događaja, kao kad je Izebela proglasila javni post prije Nabotova suđenja. Iz ovih stihova saznajemo da su post mogle objaviti starješine zajednice, ali i da su to katkad mogli učiniti i pod pritiskom dvorske politike. Zajednički se post proglašavao i kad bi na vrata zakucala opasnost, primjerice kad bi zaprijetio rat.

Mojsije je postio četrdeset dana, kao i Isus. Estera je postila tri dana i uputila Židove grada Suze da učine isto, prije prijema kod kralja Ahasvera. U većini slučajeva post je bio ograničen na 24 sata premda se u apokrifnoj Knjizi o paliti 4:13 bilježi post koji je trajao nekoliko dana. Post je bio zabranjen na sabat i ostale blagdane, kako se ne bi kvarila radost tog dana.

U Isusovim je danima post bio uobičajen. Talmud bilježi da se post smatrao načinom pokajanja za grijeh ili čak za sprečavanje grijeha. Talmudska rasprava Neđarim bilježi da je bilo uobičajeno postiti na godišnjicu smrti roditelja ili poštovanog učitelja. Post je pratila molitva, javna i privatna. Znanstvenici ističu da se u ostalim bliskoistočnim kulturama zahtijevalo da poste djeca, pa čak i životinje. No, u židovskoj su tradiciji djeca, trudnice i dojilje izuzeti.

Isus je zapovjedio određeno ponašanje za pojedinca koji posti što je, čini se, bilo u opreci s uobičajenom praksom. Osoba koja posti, kaže Isus, ne treba pokazivati da trpi, već on preporučuje: “namaži glavu i umij lice da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti”.