O DUŠAMA I POKOJNICIMA

Sisvete

Polazeći od sebe, čovjek je zaključio da u njemu postoji neki nevidljiv dio. O njemu je sudio na temelju pojava kao što su sjena, san, jeka, odraz lika u vodi ili ogledalu, vizije, halucinacije .. .i zaključio da uz svoj vidljivi tjelesni dio ima i neki nevidljivi: dušu. To vjerovanje u dušu (u etnološkoj literaturi poznato pod nazivom animizam), kao osobi tome i besmrtnome dijelu čovjekova bića, postupno je prenio na sva stvorenja i pojave u prirodi. S vremenom se iskristaliziralo uvjerenje da neke vrste duša imaju osobit utjecaj na čovjekov život i sudbinu. Tu su na prvome mjestu duše umrlih, a osobito predaka (manizam).
Ova predodžba proizlazi, dakle, iz uvjerenja da duše umrlih žive i dalje, zadobivajući nadnaravnu moć kojom mogu znatno utjecati na sudbinu svojih potomaka. Zbog toga se razvio specifičan odnos prema njima: to je istodoban odnos straha, ali i štovanja kojim se nastoji zadobiti njihova naklonost.
Sudeći prema hrvatskim posmrtnim i pogrebnim običajima, predodžbe o svijetu duša (drugome svijetu ili onome svijetu) imaju teistički temelj, a ima elemenata po kojima se može zaključiti da su velikim dijelom inspirirane Biblijom. Takve su predodžbe o paklu, čistilištu, raju, Bogu, pravdi i kazni Božjoj, svecima i anđelima. S time su u svezi i etička pitanja o dobru i zlu, pri čemu se vjeruje da se na drugome svijetu nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.
No, iza svega toga leže zaostaci i prežici brojnih predodžbi o duši i smrti, zagrobnome životu, drugome ili onome svijetu, pokojnicima i precima, povezani s vjerovanjima koja su duboko utjecala na oblikovanje i razvoj hrvatskoga tradicijskog nasljeđa (primjerice na spomenute narodne običaje). Naime, umiranje i smrt predstavljaju prijelaz iz jednoga stanja u drugo, pa u njima ima dosta magijskih elemenata.

Upravo zbog prepletanja različitih svjetonazora, predodžbe o zagrobnome životu, te o svijetu duša (svijetu umrlih) raznolike su. Ponekad je to svijet tame i mirovanja, s čime je primjerice sukladno kretanje pogrebne povorke suprotno od smjera kretanja sunca; s druge pak strane svijet umrlih predočuje se kao svijet radosti, veselja, pjesme i svjetlosti, a ta je slika najvjerojatnije nadahnuta vizijom raja.
Tijekom čitava života osjeća se strah i strepnja od smrti, toga konačnog fizičkog odlaska čovjeka iz obitelji i zajednice. Smrt se žali i oplakuje, ali se istodobno poduzimaju brojne radnje kako bi se umrlome osigurao nesmetan prijelaz iz jednoga u drugi svijet, a ukućanima koji su ostali iza njega miran nastavak života. Nastoji se spriječiti negativan utjecaj smrti na ljude, stoku i usjeve, dakle osigurati kontinuitet života i gospodarenja.

U Hrvata su uvriježene predodžbe o smrti kao biću-sablasti, bijeloj ženi, mršavoj i ružnoj, visoka stasa i mistične snage kojom može nadjačati i sam život.
Vjerovanjem u svijet duša umrlih prožeti su brojni magijski postupci od časa kada je netko umro pa do posljednje faze njegova ispraćaja. Ukućani se podvrgavaju strogim pravilima ponašanja kako bi pokojniku omogućili neometan prelazak na drugi svijet i njegovu neometanu egzistenciju u/na tome svijetu, a i sebe zaštitili od eventualnih neprilika.
Tako je obvezatno čim netko umre odmah zapaliti svijeću kako bi duša imala svjetlosti na putu za onaj svijet; otvoriti prozore da duša može izaći. Iz predodžbe o projekciji duše iz čovjeka u obliku njegova odraza u ogledalu proizlazi pravilo da se zastiru zrcala ili se okreću naopako (prema zidu) da se duša ne bi ogledala i vraćala na ovaj svijet kamo ona doista više ne pripada, ili vjerovanje da će onaj tko vidi svoj lik u zrcalu u kući u kojoj je mrtvac i sam umrijeti. Zatim, treba zaustaviti sat jer je pokojniku “stala njegova ura”.
Međutim, ne postoji samo poseban svijet za duše umrlih. I njihovo tijelo prebiva u/na nekom drugom svijetu (iako se ne zna točna lokacija toga svijeta nego se sluti da je to negdje “gore” ili “na nebu” i sl.), što bi u biti značilo da mrtvima pripadaju najmanje dva svijeta, svijet duša umrlih i svijet u kojem mrtvi prebivaju u svojem tjelesnom obličju, analogno ovozemaljskome. Da se zaista vjerovalo i u ovu drugu mogućnost, a to je mogućnost zagrobnoga života, vidljivo je npr. iz obveze da pokojnika treba okupati i lijepo obući kako bi se bez srama mogao družiti s drugima, a po njemu se čak može poslati poruka nekome rođaku koji je već “tamo”.
Zbog straha od mogućega prijenosa utjecaja smrti “na sebe”, kupanje i oblačenje pokojnika bili su za ukućane tabuirani poslovi, dakle oni su ih se suzdržavali, a obavljali su ih susjedi (slično je i s kuhanjem).

Sisvete

Mrtvo (uređeno) tijelo treba dan i noć pomno čuvati, jer ono ima moć metamorfoze u zla demonska bića. Najraširenije je vjerovanje da se mrtvo tijelo, ako se ne pazi, može povukodlačiti, i to ako preko njega preskoče pas ili mačka, ponegdje i pijetao, ili ako te životinje prođu ispod odra. Stoga je čuvanje mrtvaca, uz znak štovanja, ujedno i prevencija, mjera opreza (slične predodžbe o preobrazbi umrlih česte su, gotovo redovite u slučajevima tzv. nečistih mrtvaca – samoubojica inekrštenih). Čuvanje mrtvaca dok leži na odru u kući bilo je rašireno posvuda po Hrvatskoj, iako ipak ima sela, npr. u
široj okolici Zagreba, gdje taj običaj uopće nije bio poznat.
U vjerovanje u zagrobni život uklapa se i spremanje viaticuma, tj. priloga u grob ili popudbine. Tu se odražava uvjerenje da umrli neko vrijeme prebiva tu, u blizini svojega doma te vjerovanje u drugi svijet na kojemu će mu ti predmeti isto tako biti potrebni. Većina predmeta ima simbolično i identifikacijsko značenje, npr. svadbena kitica mladiću ili svadbeni vijenac djevojci. Poneki predmeti imaju drugo značenje: odagnati strah, odbiti nečiste sile, nadoknaditi pokojniku imetak koji je ostavio ili mu dati novac kojim će platiti put na drugi svijet. Tako je bilo uobičajeno da se mrtvacu u usta stavi
metalan novčić npr. “krajcar v zube” u jaskanskome prigorju, što je čin upravo spomenute namjene.
Treba učiniti sve kako se pokojnik iz nekih (bilo kojih) razloga ne bi vraćao i uznemirivao ukućane. Jedan je od načina da mu se čarape zašiju zajedno, što dakle nema samo svoje praktično značenje (da mu noge budu uredno položene jedna uz drugu) nego mu stvara prepreku u hodanju. Ili: pod glavu mu treba staviti jastučić od slame, a ne perja. Iako temelj ovoga pravila leži u vezi slame s kultom pokojnika i predaka, tumačenje na selu ovoga čina bilo je drukčije. Po njemu, pomoću pernatoga jastuka pokojnik bi mogao letjeti i vraćati se kući. Pri pokapanju mladića čest je slučaj uprizorenja fiktivnoga vjenčanja kao preventivno-zaštitna mjera. I ovdje je riječ o strahu da bi se onaj čovjek koji je u zemaljskome životu ostao prikraćen za nešto, mogao vraćati i uznemirivati ukućane. Tim je činom on “namiren”.
U danima dok je mrtvac u kući u nekim se krajevima poštivalo pravilo da ognjište (kao neko kultno mjesto) miruje. Stoga se hrana pripremala u nekoj od susjednih kuća, ili se, u reduciranome obliku, mogla pripremati i u pokojnikovoj kući, ali su je pripremale žene iz susjedstva koje nisu bile pokojnikovi potomci.
Neki postupci kojima ukućani nastoje osigurati kontinuitet života i uspjeha u gospodarenju izražavaju vezu štovanja predaka i poticanja plodnosti. Tako se u slučaju smrti gospodara kuće ili u času kad krene pogrebna povorka ponegdje odrješivala stoka, zamiješala rukom žitna zaliha i sjemensko žito, dok se lagano zakopavanje komadića zemlje u vrtu ili dvorištu u narodu tumačilo kao izražavanje želje da pokojniku bude laka zemlja. Etnolozi pak misle da se time zapravo želi spriječiti utjecaj smrti na plodnost polja.
U času iznošenja pokojnika u gotovo svim hrvatskim krajevima se prolijevala voda za njim. U pozadini je ovoga postupka vjerovanje da voda, kako će se vidjeti i iz drugih primjera, ima očisnu moć. Tu je obveza pranja ruku i umivanja svih koji su na bilo koji način bili u svezi s pokojnikom (od onih koji su ga kupali i oblačili, do onih koji su ga čuvali i nosili).
Također se prakticiralo klanje pijetla i njegovo bacanje pod lijes zajedno sa šakom žita. Je li riječ o žrtvi u zamjenu, nekoj vrsti nadoknade, otkupa ili dara pokojniku, ili o kombinaciji svega toga – iako vrlo vjerojatno, ipak nije sasvim jasno, ali simbolika toga čina djelomice upućuje ‘na vezu s kultom plodnosti (to više što su tu, pokraj žita koje simbolizira obilje, i pijetao ikokoš mitska bića plodnosti).
Razbijanje neke posude označava konačan završetak pokojnikova stvarnog boravka u kući, uz dodatnu odbojnu moć od zlih sila.

Sisvete

Na području istočnoga Jadrana i njegova zaleđa (koji se inače po svojim elementima povezuje s tradicijama megalitičkoga kompleksa) zabilježena je pojava mirila, počivala, Ona dijelom ima i magijsku pozadinu. Riječ je, s jedne strane, o posve praktičnoj funkciji, o stvarno me odmaranju pogrebne povorke na putu prema groblju na određenim mjestima, mirilištima. No, s druge strane, mirilište je posvećeno mjesto na kojem će pokojnik (u još uvijek svojem tjelesnom obliku) počinuti prije nego što bude pokopan u zemlju te, ako i kad se njegova duša bude vraćala na nju (što se često događa, a osobito na Dušni dan), da opet ima svoje mjesto na kojem će počinuti.

Izgleda, međutim, da je prvobitna namjena ovoga postupka bila nešto sasvim treće: Prizor s Velebita
stvarno mjerenje pokojnika po dužini. Njime se stvorila predodžba o veličini pokojnika i bivšoj realnosti, tj. autentična uspomena na pokojnikovu tjelesnost. No, točna ili prava mjera je preventivno zaštitno sredstvo od uroka i zlih sila koje vrebaju na pokojnika duž cijeloga puta njegova ispraćaja. Kakve su posljedice kada se urekne pokojnik, već je poznato: od toga da mu se duša ne može smiriti pa neprestano luta po svijetu, do toga da se može povukodlačiti i sl.

Nakon ukopa bilježi se u većini krajeva ponovno obvezatno pranje ruku i umivanje svih koji su bili u bilo kakvoj vezi s mrtvim. Koliko je to bilo važno, govori, između ostalih, podatak iz Prigorja u kojem se kaže da su pogrebnjaci nastojali oprati ruke što prije, makar u jarku ili usputnome bunaru, a ako nisu uspjeli, prali bi ruke odmah nakon povratka u pokojnikovu kuću.

Obredni se karakter naslućuje u obvezatnome blagovanju nakon pokopa, odnosno u gozbi posvećenoj umrlome i općenito umrlim precima (od više njih u Hrvatskoj su najčešći nazivi: karmine, sedmine). To se blagovanje odvija u kući pokojnika. Uočljivo je naime obvezatno blagovanje posebnih jela i obvezatno uzdržavanje od nekih, zatim magija brojeva – ovdje neparnih: tri, sedam, devet…, a pojavljuje se slikovit animistički izražaj: ostavljanje hrane i pića na stolu za pokojnika, uz uvjerenje da će on te noći posjetiti posljednji put svoj dom, blagovati i blagosloviti ukućane.

Kako bi se potpuno uklonila eventualna opasnost “zaraze” umiranjem, sve stvari koje su bile u doticaju s mrtvim prale su se iskuhavanjem ili čak spaljivale, a prostorija u kojoj je umro i ležao na odru također se čistila i krečila.

Spomen na pokojnike obilježavao se i na dan Svih svetih i Dušni dan, kad se uređuju i obilaze groblja, ali je zabilježeno da se u nekim našim krajevima nakon večere ostavljalo jelo i piće za pokojnike. Tako su, primjerice, u Hrvatskome zagorju drugo jutro ukućani gledali je li se nešto konzumiralo, tj. jesu li ili nisu pokojnici pohodili svoj dom.

Da je emotivno-duhovna veza još snažna s onim pokojnicima koji su umrli u tekućoj godini ukazuje (npr. u selima Sinjske krajine) postupak da se na Cvjetnicu jedna blagoslovljena grančica bilja zatakne upravo u grob dotičnoga pokojnika.
S karminama ili sedminama, posljednjom obvezom živih prema mrtvima, gubi se fizička veza umrloga i njegovih potomaka. Njegova duša prelazi u stanje duhova koji više nisu članovi zajednice živih ljudi. Ljudi gube osobni kontakt s njima. Oni su sada članovi zajednice duhova, a ako se i javljaju, u ljudi izazivaju strah i nelagodu, što se sprečava raznim načinima. Pretežno se priklanjalo molitvi i crkvi (npr. plaćanje misa zadušnica).
No, već za kratko vrijeme nastavlja se uobičajen ritam izmjenjivanja života i smrti eventualnim ulegnućem groba kao novim proročanstvom.

Pokojnici, kućni prag i ognjište

Prag je kultno mjesto u ranim oblicima religioznosti, jer se nekada držao prebivalištem predaka. Etnolozi drže da je izvor tome vjerovanju u davnoj praksi pokapanja domaćih pokojnika pod pragom (kao i ognjištern, kako će se kasnije vidjeti). Usporedno s ovima bilježimo i vjerovanja o pragu kao stjecištu zlih duhova i drugih nečistih sila. Stoga su se baš na tome mjestu odvijale brojne magijske i simbolične radnje, a sudeći prema hrvatskoj etnografskoj građi, vidljivo je da je velik dio njih koncentriran oko porodnih i svadbenih običaja. To je i razumljivo, imamo li na umu da ovi običaji prate dva ključna događaja kojima je cilj osiguravanje generacijskoga kontinuiteta.
U običajima uz porod zanimljiv je primjer sa Zlarina (a takvih je bilo i drugdje po Hrvatskoj) da se posteljica zakapala u zemlju, po mogućnosti u blizini kuće, a ” … neki se sjećaju i toga da se u starije doba zakapala upravo pod kućni prag … “.
Nakon dovođenja mlade u novi dom, svatove su pretežno dočekivali mladoženjini roditelji na samome pragu i baš su se na njemu ili pred njim odvijale brojne ceremonije i simbolične radnje s magijskom pozadinom.
Tako je npr. na Banovini nevjesta prelazila kućni prag bosa. Prema nekim stručnim interpretacijama time se simbolično stavila pod zaštitu gospodara, a neposrednim tjelesnim dodirom s tim posvećenim dijelom kuće (tj. pragom) izravno se fizički uključila u obitelj. Ovim se činom očevidno ukazivalo štovanje tome kultnom mjestu i uspostavljao kontinuitet predaka i potomaka.

Na Kastavštini je pak svatove iza zatvorenih vrata dočekivao svekar. N akon uobičajenoga dijaloga (svatovi su putnici koji traže prenoćište … ), otvaranja vrata i pozdravljanja, svekar je pružio snahi vrč s vinom, snaha je otpijala i vraćala ga. Svekar je tada obavijao mladence novim ručnikom (magija i simbolika novoga) i potegao ih s praga u kuću, dakle nisu prelazili prag normalno, već ga na brzinu gotovo preskakali.
Istih ili sličnih slučajeva gotovo svečanoga prelaženja ili preskakivanja praga ima na raznim stranama Hrvatske, tako da ih možemo slijediti od kontincntalnoga dijela do dalmatinskoga zaleđa i po otocima.
Na Zlarinu je, recimo, svatove na pragu kuće dočekivala svekrva, pružajući snahi muško dijete (taj je postupak poznat po cijelome hrvatskom prostoru – njime sepotiče uloga snahe u reprodukciji s izravnim isticanjem želje za prvim muškim potomkom). Snaha je s djetetom u naručju preskakivala prag. Ovdje je još vidljivija težnja za održanjem generacijskoga kontinuiteta te nastojanje da se izbjegnu mogući uroci i nesreće izazvane zlim silama. Ponegdje je mlada ljubila prag.

U pozadini je brojnih naših običaja veza vjerovanja u duše predaka i ognjišta. Ono izvire iz istih predodžbi kao i one o pragu (još u prošlome stoljeću proučavanjem mitsko-obrednih tradicija usvojeno je u stručnim i znanstvenim etnološkim krugovima mišljenje da je poštivanje ognjišta, poput slučaja s pragom, trag davno izumrle prakse pokopavanja domaćih pokojnika pod njim). Ognjište je stoga središnji kultni objekt oko kojega su se odvijale mnoge ceremonije obiteljskoga kulta. Vatra i iskre koje često prate magijske i simbolične radnje vezane uz ognjište, znak su čistoće ali i obilja, što
samo potencira njegovu plodonosnu snagu.

Primjeri pokazuju da je pri običaju sklapanja braka, nakon što je prijeđen prag, bilo pravilo mladu najprije uvesti u prostoriju u kojoj je ognjište. Ponegdje, npr. uPrigorju, mlada je ljubila peć (nekada ognjište) upravo kao što je ljubila i prag.
Ima slučajeva da se maloprije spomenut običaj sa snahom i djetetom (nakrilče, nakoljenče … ) izvodi neposredno pred obvezatan obred oko ognjišta. U većini primjera vidljivo je prepletanje niza magijskih radnji, a svaka od njih ima svoju pozadinu i značenje, tako se npr. vrcanje iskara dovodi u vezu s kultom plodnosti, nazočna je magija brojeva (tri), razbijanje posude je apotropejski čin, a izabrani plodovi simboliziraju i izazivaju plodnost i obilje. Slikovit je opis iz Like:

„Oko vatre koja gori na ognjištu, zaigra kolo. Mlada s kalom tri puta obiđe oko vatre. Djever tri puta udari nogom vatru, za njim mlada isto tako. Zatim ona uzme ugarak pa svu vatru razbaca po ognjištu. »Toliko vam se kurte dičice rodilo« kaže djever i snažno udari nogom rukatku (zemljanu posudu) i lonac koji su na ognjištu te ih razbije na sitne komadiće. Svatovi ulaze u sobu, kolo i dalje igra. Mlada ima torbicu na ruci i u njoj su lješnjaci, orasi, jabuke i dar za nakrilče. Svatovi sjede za stolom, svekrva daje mladoj nakrilče, najmlađe dijete u kući ili u rodu ….“

Pokojnici i plodnost li nekim božićnim običajima

U cijelome predbožićnom (mističnih dvanaest dana od Sv. Lucije do Božića) i božićnome razdoblju u obredno-običajnoj te magijsko-divinacijskoj praksi pronalazimo tragove štovanja pokojnika, tj. predaka. Tako, primjerice, u običajima s panjem badnjakom.
Naša građa zabilježila je ovaj običaj na području dinarske i jadranske zone, ali je u daljnjoj prošlosti bio poznat svim Hrvatima.
Iako je etnološko tumačenje običaja s panjem badnjakom različito, njegova pozadina jest mitsko-magijska. Neki ga autori objašnjavaju kao ostatak solarnoga kulta, drugi se priklanjaju tezi da je ovaj običaj ponajprije povezan sa štovanjem pokojnika, poticanjem plodnosti i rasta vegetacije.

Na drugu tezu upućuje niz indicija. Jedno je svakako obvezatno okupljanje obitelji na zajedničkoj večeri. Badnjak ili više njih stavljali su se na ognjište baš te večeri kada su se u domu, uz živuće članove obitelji, skupljali i domaći pokojnici da im upravo on, tj. badnjak, daje toplinu i svjetlost čitavu noć. Domaćina koji ga je unosio domaćica je posipala žitom. Ovaj simbolično-magijski čin izravno izaziva plodnost i obilje. Ponekad se škropi blagoslovljenom vodom uz moljenje crkvene molitve. Ti crkveno-religijski momenti pojačavaju snagu cijeloga čina. Istodobno se pucalo iz pušaka i kubura, što je magijsko-obrambeni čin kojim se tjeraju zli duhovi. Domaćica je polijevala badnjake blagoslovljenom vodom, a domaćin vinom. Badnjaci su se križali uz izgovaranje “U ime oca …. “; ponekad su se križali slamom; na vatri badnjaka upalile su se svijeće koje su stajale na stolu cijelo vrijeme božićnih blagdana. Jedna od svijeća bila je namijenjena mrtvima, a palila se u kućama u kojima je u tijeku te godine netko umro. Prije i poslije večere izmolila se molitva za mrtve.
Nakon večere, kad se badnjaci dobro razgore, udara se po njima čime se izazivaju iskre. Pritom se govori posebna formula za obilje i plodnost, a magija iskara tome treba pridonijeti.
Dok je lagano gorio na ognjištu, badnjak se (a ne samo domaćin) također posipao žitom, ponudilo mu se jelo i piće i sl., kao da je živo biće, a pritom se aludiralo na to da su oko badnjaka te večeri okupljeni domaći pokojnici.
Pepeo s badnjaka ili ugarci (ako su ostali) kupili su se s naročitom pozornošću i štovanjem te se – kao neki posvećeni predmeti i osobiti apotropeji – prosipali poljima, voćnjacima, vinogradima, po gumnu, po sjemenskome žitu … uz vjerovanje u njihovu očisnu moć (što ima racionalni temelj), ali i apotropejsku – da štite od zla općenito.
Unošenje i steranje božićne slame po podu i stolu (u reducirano me obliku tek nekoliko slamčica pod stolnjakom) povezano je također sa štovanjem pokojnika. Slama se stere radi čašćenja pokojnika, da zajedno s ukućanima blaguju i počinu, kako je tumačio M. Gavazzi, “to više što su bića iz prošlosti, čak i nedogledno davne prošlosti – kad su bili navikli da na taj način sa nastrta tla blaguju i tu počivaju pa se njihovi potomci tom svečanom prilikom zajedničkoga blagovanja negda svjesno a poslije podsvjesno prilagođuju i vraćaju ovom davnom načinu”, ali i s poticanjem plodnosti. Pri ovome se
ponavljaju neke radnje magijskoga značenja koje su se već spominjale u običajima uz panj badnjak: od unošenja slame uz magijsku formulu koja izaziva obilje i plodnost u svakome pogledu, polaganja na mjesta u kojima kokoši nesu jaja s magijskim ciljem da nose dobro kao što se na toj slami dobro ležalo i sjedilo, do iznošenja i razastiranja po voćkama, njivama, gumnu … , to ima već spomenute funkcije: racionalnu dezinfekcijsku i magijsku apotropejsku. Divinacijska praksa je također bila uobičajena. Izvlačile su se slamke, pa čija je duža, duže će živjeti, i sl.
Sljedeća je indicija štovanja pokojnika blagovanje pokojničkihjela: oraha, lješnjaka, jabuka, badema, smokava, rogača i drugoga svježeg i suhoga voća, bijeli luk često s medom, grah, riba, kupus, sir. No, to nisu samo pokojnička jela, već i jela koja simboliziraju obilje i plodnost, s time da bijeli luk, kako će se u idućem poglavlju objasniti, ima i apotropejsku moć. Jedno od pokojničkih jela bila je tzv. pokojnička kaša (dosta dugo zadržan je običaj pripravljanja i blagovanja te kaše u Međimurju).

Za uobičajeno bacanje oraha po sobi, postavljanje posude s raznovrsnim žitom te nastojanje da stol bude pun svega, postoje na prvi pogled dva konkurentna tumačenja: da u kući bude “svega”, što bi, dakle, bila magijska anticipacija plodnosti, ili da je sve to namijenjeno pokojnicima čiji su duhovi u te dane nazočni u kući. Prema tome, ova konkurentnost lako se svede na prividnu, jer su u biti oba tumačenja sukladna, budući da je riječ o dvama međusobno isprepletenim elementima: o poticanju plodnosti te štovanju pokojnika i predaka.
I ostali se običaji oko ognjišta i u svezi s njime mogu tumačiti na sličan način. U skladu s time i običaj prvoga božićnog gosta polaženika, polaznika, poležaja, rasprostranjen na dosta velikome hrvatskom prostoru, mogao bi se tretirati tako. Poznati su, naime, pokušaji tumačenjapolaženika kao reinkarniranoga pretka koji, kad razgrće vatru, izaziva plodnost i obilje domu koji je pohodio.
Napomenimo i to da na ovaj način pojedini autori tumače neke obredne ophode s maskiranim licima u vrijeme zimskoga solsticija. Među njima su i običaji koledanja.

ulomak iz knjige “Hrvatska Etnografija”