NARODNI PLESNI OBIČAJI HRVATA BUNJEVACA

Andrija Ivančan

U području Bačke, oko tri veća središta: Baje (Madžarska), Subotice i Somobora (Vojvodina), smjestila se hrvatska etnička skupina Bunjevci. To je područje poznato još i po nazivu “Bajski trokut”. Zbog svoje specifičnosti oduvijek je privlačilo pažnju stručnjaka različitih profila. Kada se opisuju ples i običaji vezani uz ples potrebno je spomenuti one najvažnije:
- Ante Sekulić u svojoj knjizi “BAČKI BUNJEVCI I ŠOKCI”, Zagreb, 1990., objavljuje dva izuzetno važna poglavlja. Prvo se odnosi na narodne nošnje i obuhvaća razvoj različitih tipova ruha u povijesti Bunjevaca na tom području. Drugo je posvećeno narodnim običajima kroz čije se opise može pratiti u kojim se prilikama posebno pjevalo i plesalo. Poglavlje započinje opisom dječjih i mladenačkih igara, a nastavlja detaljnim opisom svadbenih običaja uz mnoštvo fotografija i tekstova pjesama. Na str. 227. A. Sekulić piše: “Dok je nevjesta obavljala svoje dužnosti u skladu s običajima, vani su svatovi sišli s kola, a svirci su počeli svirati kolo. Tada je svekrva ili zaova izvela nevjestu u kolo. Taj prvi ples bio je bunjevačko kolo odnosno veliko bunjevačko kolo, najpoznatiji ples bačkih Bunjevaca. U bunjevačkim svatovima plesala su se kola (Momačko bunjevačko kolo, Bunjevačko kolo, Veliko bunjevačko kolo, zatim Tandrčak i dr.). Na salaše je kasno prodro valcer, ali su ga varošani rano prihvatili te uz njega i neke madžarske plesove. Među pjesmama koje se pjevaju u bunjevačkim svatovima treba zabilježiti: Podvikuje bunjevačka vila, Kolo igra tamburica svira, Prid prozorom procvatala ruža, a poznati su šalajdani, bećarci i podskočice.” Bez obzira što A. Sekulić u svojoj knjizi ples i običaje vezane uz ples dodiruje sporadično, jer to nije prvenstveni cilj njegova interesa, proučavanje tog segmenta života bunjevačkih Hrvata bio bi nemoguć bez navođenja spomenute knjige u popisu literature.
- Plesalo se i pjevalo još u običajima: Prela (poglavito Velikog prela), Skupštine i Kola, za Dove (Kraljice), Dužijancu (popodnevno kolo), te u starije doba na Divanima.
- Već 1949. sestre Ljubica i Danica Janković u svojoj knjizi “DVADESET NARODNIH IGARA”, izdane u Beogradu, daju temeljit opis plesa Srdim se dušo. Na stranicama 32. – 35. podastiru se notni zapis, te temeljita analiza spomenutog plesa. Iste se autorice dvije godine kasnije u knjizi “NARODNE IGRE 6”, Beograd, 1951., upuštaju u opširniju analizu plesa i običaja vezanih uz ples. Bunjevcima su posvećena slijedeća poglavlja:
Narodna nošnja
Narodni običaji
Uloga narodnih igara u Bačkoj prošlosti
Stanje narodnih igara u novije vrijeme
Od plesova sestre Janković spominju: Jastuk tanac, premetanje preko glave u Bunjevačkom subotičkom kolu, Tandrčak, Rićići i Srdim se dušo. Najdetaljnije opisuju Momačko kolo, a Keleruj smještaju u srijemske igre.
- Dr. Vinko Žganec u svoju knigu “HRVATSKE NARODNE PJESME I PLESOVI”, Zagreb, 1951., uvrštava ples Momačko kolo i pjesmu Misečina tiha noć. Nažalost radi se isključivo o notnim zapisima bez opisa plesa.
- Notni zapis Momačkog kola donosi u svojoj knjizi “NARODNE PESME I IGRE“, Beograd, 1953., Đorđe Krakljajić. Ta je knjiga interesantna i stoga što je na naslovnoj stranici fotografija velike grupe bunjevačkih plesača i svirača u narodnim nošnjama (svili). Plesači se drže na način i u formaciji kao za Stari rokoko.
- Najcjelovitije opise bunjevačkih plesova objavljuje Dobrivoje Putnik u svojoj zbirci “SRPSKIH, BUNJEVAČKIH, MADJARSKIH, SLOVAČKIH, RUSINSKIH I RUMUNJSKIH IGARA”, Novi Sad, 1979. Naravno da on kao i svi srpski autori niti u jednom trenutku ne spominje da se tu radi o plesovima Hrvata što je vidljivo iz naslova. Poglavlje u kojem D. Putnik opisuje bunjevačke plesove naslovljava sa “Srpske i Bunjevačke igre iz Vojvodine”. Od plesova opise i notne zapise donosi za slijedeće plesove:
Rokoko
Srdim se dušo
Tandrčak (Rićići)
Bunjevačko momačko kolo
Bunjevačko kolo (Subotičko)
Na kraju zbirke na stranama 58. i 59. nalaze se još note za plesove Sirotica, Igrala bi dere i Keleruj.
- Dr. Bruno Ravnikar u svojoj knjizi “KINETOGRAFIJA”, Ljubljana, 1980., objavljuje i kinetograme dvaju bunjevačkih plesova. Na stranici 131. opis Momačkog kola, te na stranici 133. plesa Srdim se dušo. To su ujedno dva najbolja opisa bunjevačkih plesova objavljena do danas.
Na kraju ovog dijela treba svakako spomenuti izuzetno vrijedne ali neobjavljene rukopisne zbirke bunjevačkih pjesama i plesova Dr. Diamanta, A. Vidakovića i J. Andrića koje se nalaze pohranjene u Institutu za etnologiju i folklotistiku u Zagrebu.
Kada se govori o plesovima i običajima vezanim uz ples, važno je napomenuti da oni kod Bunjevaca egzistiraju i danas. Plešu se slijedeći plesovi:
Jastuk tanac
Dere
Stari rokoko
Novi rokoko
Sirotica
Srdim se dušo
Keleruj
Tandrčak
Rićići
Mazuljka
Momačko kolo
Divojačko kolo
Malo kolo
Veliko kolo
Šiško kolo
Ćućavo kolo
Gajdaško kolo
Jastuk tanac je poznato biračko kolo s parom u sredini. Ovo se kolo pleše gotovo u svim dijelovima Hrvatske pa i izvan njenih granica u Bosni i Hercegovini te u Madžarskoj. Poznato je pod različitim nazivima poput: Kolo, Vankušeka, Igra kolo u dvadeset i dva, dok je u Slavoniji poznato pod nazivom Vajnkištanc.
Slijedi nekoliko kola kojima je zajednička karakteristika kretanje u desnu stranu te držanje za male prste na ruci. To su Dere koje svoje inačice ima na području cijele Slavonije, a u bunjevačkoj varijanti plesanja ima identičan plesni obrazac baranjskim Jabučicama. Bože daj, ples je koji ima identičnu melodijsku liniju slavonskim Rukavicama, te Stari i Novi rokoko. Sirotica i Srdim se dušo, dva su parovna plesa također s identičnom plesnom strukturom Jabučicama. Taj je ples u kajkavskim krajevima Hrvatske poznatiji pod nazivom Tri koraka sim. Naš ugledni etnokoreolog Dr. Ivan Ivančan u svojim radovima dokazuje da su plesovi tipa Sirotice i Srdim se dušo razvijeni od plesa Sir Roger, škotske varijante Schottisha.
Slijedeći plesovi nastali su na osnovi polke. Polka je ples koji je prema A.Waldau izmislila Čehinja Ana Slezak oko 1830. godine te koji se na prijelazu stoljeća raširio po velikom dijelu Europe. U hrvatskim se krajevima pod uutjecajem regionalnog stila, instrumentalne pratnje te drugih okolnosti može naći niz varijanti, dok se kao kuriozitet može spomenuti da u Lici plesati polku zamjenjuju glagolom “polkati”. Takvi su kod Bunjevaca plesovi Keleruj, Tandrčak, Rićići te Mazuljka. Ti plesovi u prvom dijelu imaju modificirane polkine trokorake, a u drugom iskvrcavanje. Valja pri tom napomenuti da se ples Rićići potpuno podudara s Tandrčkom jedino se razlikuje muzička tema uz koju se izvodi (Seljančica). Mazuljka je pak pod Srednjoeuropskim utjecajem, u dijelu kada se odvija prijetnja prstima, poprimila oblik Spitzbaumpolke.
Ples Momačko kolo bez obzira što u nazivu ima “kolo” nije kolo klasičnog tipa. Pleše se formaciji trojki. Žene se izmjenjuju dok se plesači nadmeću u izvođenju što kompliciranijih kvrceva. Po plesnoj strukturi veoma nalikje plesu Logovac iz susjedne Slavonije.
Na kraju dolazimo do kola klasičnog tipa. Muškarci se drže za ruke dok su ruke plesačica na njihovim ramenima. Kola se gibaju u lijevu stranu dok su plesni obrasci osamdijelni ili četverodijelni zavisno od toga da li se radi o standardnom plesnom obrascu ili iskvrcavanju. U tu kategoriju spadaju: Divojačko, Malo, Veliko, Šiško, Ćućavo i Gajdaško kolo. Kada se radi o Ćućavom kolu kao kuriozitetu treba se imati na umu da je u prošlosti postojala naročita vlast gajdaša, da u stanovitom trenutku ponovi jedan ili više puta određeni motiv. To je unosilo zabunu među plesače pa je nastala igra na ispadanje onog plesača koji bi u toj promjeni pogriješio. To se zvalo “varalica”, a danas se to nadigravanje neizvodi. U jednoj plesnoj figuri dolazi do čućnjeva s križanjem nogu što nije drugo do stilski utjecaj ciganskih plesova. Karakteristično je i to da se “varanje” izvodilo baš na takve čućnjeve. Sličan ples pleše se u susjednoj Baranji, a zove se Ranče. Najarhaičniji ples kod Bunjevaca svakako je po plesnoj strukturi Gajdaško kolo koje se nekada isključivo izvodilo uz pratnju gajdi, a u novije vrijeme uz harmoniku i tamburaški sastav. Nažalost trenutno na tom području nema svirača u gajde niti graditelja tog instrumenta. U sjećanju starih ljudi ostao je i ples Tededuj. Zna se da su ga izvodile muške trojke ali ga više ne zna nitko reproducirati niti se sjetiti muzičke teme uz koju se izvodio.
Iz svega navedenog vidljivo je da se bunjevački plesovi i običaji vezani uz ples čvrsto naslanjaju na slične u Hrvatskoj. Utjecaji koji su došli sa strane (srednjeeuropski) također su na to područje stigli preko Hrvatske. Važno je pri tom istaći da je način izvođenja pojedinih plesova autentičan, bunjevački, te da bunjevački plesovi, stil, tehnika, virtuoznost čine unikat u svjetskim okvirima a ne samo unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Sačuvati pelove i običaje za naredne generacije jest prije svega prvorazredno patriotsko pitanje. Poznavajući vitalnost ljudi s tog područja u to uopće ne treba sumnjati. Na tragu toga je i 50 godišnje djelovanje Hrvatskog kulturno umjetničkog društva “Matija Gubec” u Tavankutu.

NARODNI OBIČAJI UZ BLAGDAN BOGOJAVLJENJA – Tkanica Allilovci

Blagdan Bogojavljena u narodu se zove “Tri kralja”. To je jedan od najvećih blagdana kršćanstva i on se slavi u Crkvi svečanom liturgijom. No, za njega su vezani i narodni običaji. Tri prikazana običaja zabilježena su u podpapučkom dijelu Požeške kotline, selima Alilovci i Golo Brdo.
Uoči blagdana Sv. Tri Kralja, 5.siječnja, obično u 3 sata popodne, u župnoj crkvi u Kaptolu, župnik je blagoslovio vodu. U cintoru crkve je pripremljena drvena kaca s vodom. To je pripremio zvonar. Kad počne obred svećenik moli Litanije Svih svetih, a onda uz molitvu blagoslova uroni u vodu sol. Po završetku blagoslova svi grabe vodu u svoje posude i nose je kući. Voda čeka blagdansko jutro 6. siječnja te se onda vrše radnje koje su u nastavku opisane. Ostatak svete vode se čuva u boci na ormaru odčepljeno, a koristi se za potrebu: da tko umre, ako kuću pohode kakvi nečisti duhovi, kada je netko jako bolestan, kada se približi veliko nevrijeme. U svim tim slučajevima škropi se svetom vodom uz molitvu.
Sveta voda je znak krštenja u kojoj je na Jordanu kršten Isus Krist – Spasitelj svijeta, ona je moćno sredstvo obrane od navale Zloga.

BLAGOSLOV POLJA – Tkanica Allilovci

Rano ujutro je gazda – domaćin, natočio svete vode u čašu, te grančicom smreke škropio kuću, gospodarske zgrade, blago i čeljad. Nakon toga je sa bočicom svete vode išao u polje, blagoslovio svoje usjeve i pri tome molio: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, sve dok bi trajalo škropljenje. A obilazio je sva polja koja su u jesen bila zasijana. U teškim vremenima svoje bliže prošlosti Slavonac je molio Boga za se, za svoje žive i mrtve, za svoje blago, za svoju ljetinu, da je ne pohara nevrijeme, tuđa zloća, obaveza (u poratnim godinama). Trebao je Boga i njega se bojao.

JUTARNJE UMIVANJE – Tkanica Allilovci

Na Tri kralja ujutro, djevojke su se umivale na drugačiji način nego običnim danom. Ulile su u lavor vodu iz bunara, jednu čašu svete vode (blagoslovljene dan prije) i jednu čašu, li malo više vode iz potoka. Nakon miješanja su se umivale. Naredne noći je sanjala dečka. Onaj kojega je sanjala bit će njezin odabranik ili bolje rečeno taj joj je suđen, za njega će se udati.
S dodatkom svete vode u običnu bunarsku vodu umivali su se i svi osali ukućani, za dobro zdravlje, blagoslov i tjeranje zloga od ukućana.


DJEVOJAČKI SNOVI UOČI BLAGDANA – Tkanica Allilovci

U Alilovcima je zabilježen ovaj običaj kojega se ne nalazi u drugim selima.  Dan uoči Sv. Tri kralja išle su cure brati zanovit. To je trava, biljka koja raste kod livada u Krču i kod livada u Siti. U ljetno doba cvate žuti cvijet a pred zimu se ospe cvijet ali stabljika ostane potpuna. Prilikom branja se pjevalo:
Zanoviti, nemoj zanovitat,
Već mi kaži moga ljubljenoga!.
Tu ubranu zanovit nosili su kući. Prije spavanja je svaka cura tu zanovit metale ispod jastuka. Te noći je sanjala san sa zanovijeti, onaj koga bi sanjala  suđen joj je kao životni suputnik, on će je oženiti i biti joj muž.

POKLADNI OBIČAJI SLUNJA I OKOLICE – ZU “Korana”

Maškare su sastavni dio pokladnih običaja. Kreću u subotu prije samih poklada i traju četiri dana. Jedna skupina kretala je za vrijeme dana, dok je druga pod nazivom KRINKE kretala početkom noći. Pripadnici skupina obično su bili obučeni u bijelo. Žene preko glave imale su gazu zvanu RIDA, a muškarci su glavu omotavali ručnikom i lice prekrivali tkaninom na kojoj su napravili otvore za oči, nos i usta. Skupine su brojale do dvadeset maškara i obavezno su imale DJEDA I BABU. Djed i Baba bili su uglavnom maskirani muškarci koji su u rukama nosili štapove sa zadaćom da štite maškare.

Maškare su prolazile svirajući kroz sela od kuće do kuće. Vukle su sanjke na kojima je od slame u trošnoj odjeći bila maskota zvana KEKO. Pokraj KEKE na sanjkama bili su našiljeni štapovi i košara. Na štapove su domaćini čije kuće su bile posjećene vješali slaninu i razne suhomesnate proizvode, a u košaru su maškare spremali jaja i sve ostalo s čim su seljani darivali sirotog KEKU. Domaćini za uzvrat dobili su pjesmu ili kolo svirano uz tamburicu zvanu KOZARICA. Po selima kretalo se više grupa maškara. Znale su se susresti i zavaditi, što znači da su napravili KAVGU. Obračun je bio uglavnom vani gdje je jedna skupina pokušala što više izvaljati i natrljati snijegom drugu. U tom trenutku BABA i DEDA imali su naviše posla. Prije noći dnevne maškare morale su završiti svoj obilazak, podijeliti između sebe sve ono što su dobili jer po noći idu KRINKE i nije nikako dobro da se sretnu.

U KRINKE su išle mlađe osobe: cure, dečki, snaše i mladi muževi. Oni su također imali BABU I DEDU i svi su skupa bili jako bučni. Vrištali su, pjevali i dozivali se. Domaćini su častili KRINKE rakijom, uštipcima i masincom. Ponekad KRINKE nisu bile zadovoljne domaćinom pa su izazvale gužvu. Tada je nastradala gazdarica na način da su je Krinke strpale u zapećak.

Sve je to tako trajalo od subote i završavalo s utorkom jer s ČISTOM SRIJEDOM počinje KORIZMA.