Seljačka buna i pogubljenje Matije Gubca

Oton Ivekovic

“Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…”
Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. prema kronici Nikole Istvánffyja:

Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska Seljačka buna po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili seljački rat) je buna koja je izbila na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, 1573. godine.

Seljačka buna

Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Gupćev spomenik

Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka negoli su ustrojili program po kojemu su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu, uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi skrb o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem digao seljake na ustanak. U noći s 27. na 28.siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad. Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvaćala 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije. Ustanici su se podijelili u tri skupine. Prva, pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod zapovjedništvom Ivanom Pasancem, na području između Save i Kupe a treća skupina pod zapovjedništvom Matije Gupca, u Hrvatskom zagorju.

Nakon početnih uspjeha feudalna vojska je ubrzo slomila bunu. Gubec je s dijelom ustanika između 29. siječnja i 2. veljače 1573. iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića, Šabac kraj Krapine. Već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove predvođene Nikolom Kupinićem rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca te su zatim svladani i ustanički odredi u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog.7. veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjice pružili su, u odlučnoj bitci, tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Nakon bune

Matija Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je pogubljen na Trgu svetog Marka 15. veljače 1573. godine na veoma okrutan način, kako legenda kaže morao je nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelinMorencz Bahiczy rasčetvorio.

Tko je bio Franjo Tahy ?

Franjo Tahy de Tahvár et Tarkő (1526. - 1573.), hrvatski velikaš.

Grb obitelji Tahy

Pripadao je velikaškoj obitelji Tahy, koja je bila ugarskog podrijetla i stekla posjede u Slavoniji već u drugoj polovici 15. stoljeća. Njegov otac Ivan Tahy bio je od 1524. do 1525. godine hrvatsko-slavonsko dalmatinski ban. Franji je bilo 10 godina kada mu je umro otac. Odgojen je u vojničkom okružju i od mladosti je sudjelovao u borbama s Turcima. Bio je zapovjednik carske vojske u južnoj Ugarskoj te Sigeta i Kaniže, kao i vladarev savjetnik i majstor carskih konjušara u Ugarskoj. Sredinom 16. stoljeća Turci su zauzeli njegove posjede u Ugarskoj i Slavoniji. Zbog vojnih zasluga imao je jak oslonac na habsburškom dvoru te se povezao s najuglednijim velikaškim obiteljima u Hrvatskoj.

Po svojoj ženi Jeleni Zrinskoj već je vrlo mlad postao šurjak Nikole Zrinskog Sigetskog. Godine 1564. kupio je polovicu susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Idućih se godina sukobljavao s obitelji Henning, posjednicima druge polovice vlastelinstva te sa seljacima koji su tražili da se Tahy udalji s vlastelinstva i da se uvede komorska uprava. Njegovi postupci dali su povod za tri seljačke bune (1567.-68., 1571.-72. i 1573). Vladareva komisija saslušala je 1567. godine 508 svjedoka u istrazi protiv Tahyja te sastavila zapisnik dugačak šest i pol metara, no unatoč svemu nije mu se ništa dogodilo. Iako su suvremenici smatrali da su glavni uzrok Seljačke bune 1573. g. bili Tahyjevi postupci, novija istraživanja pokazuju da su dublji uzroci bili ekonomske prirode. Tahy je i nakon bune, iako teško bolestan, nastavio zlostavljati seljake. Dao si je još za života napraviti nadgrobnu kamenu ploču, koja se danas nalazi u Muzeju seljačih buna u dvorcu Oršić uGornjoj Stubici u stalnom postavu muzeja.

izvor >>>> wikipedia.hr