Lov

LovNeredovit i ne osobito važan dio gospodarske djelatnosti bio je lov. Njime se donekle dopunjavala prehrana i priskrbljivala sredstva za pučku medicinu (poput puhove ili veprove masti). No, najvažnija mu je bila svrha obrana od štetočina. Uz to, bio je to način razonode muškome svijetu.

Pritom valja naglasiti da su seljaci pretežito lovili pasivno, primjenjujući pri hvatanju životinja različite oblike zamki i stupica. Predmet lovačkoga interesa bile su ptice – kos, sjenica, jastreb, divlja patka, divlja guska, fazan i sl., kao i sisavci – zec, kuna, lisica, tvor, srna, divlja svinja, vuk, medvjed; k tome i kućni miš te puh.

Ptice su najčešće hvatali pomoću jednostavnih klopki, oslonjenih na labavo postavljen štapić. Kad bi ga ptica, namamljena mekom, pomaknula, klopka bi je svojom težinom pritisnula ili, pak, svojim volumenom posve poklopila. Mogla je to biti koso nagnuta kamena ploča (škrij), obična košara ili sito, kao i izdubena i očišćena tikva.
Slavonska je klanja, primjerice, klopka u obliku kutije, sa stranicama sastavljenima od prutića i labavo pridržanim poklopcem. Uz klopke, ptice su hvatali i zamkama s petljama, napravljenima od konjske strune ili žice koju je katkad zatezao savijen gipki prut ili mlado drvo. Takvo je pruglo mogao biti i običan klip kukuruza, opskrbljen pet1jom. Ptica, namamIjena zrnjem, gurnula bi u pet1ju glavu ili nogu, a ova bi se, promjenom položaja klipa, zategnula. Ili bi se daska s petljama prislonila na kolce u vodi; plivajući ispod nje divlje bi se patke ili guske zapet1jale u omču, potegnuvši pritom dasku koja ih je poklopila .

LovNeki su umjeli uhvatiti ptice na lijepak, ponajviše pripremljen kuhanjem bobica imele. Taj su način lova kombinirali i s vabljenjem ptica, izvodeći primamljive zvukove sviralom od lijeske (piščalica). U gustom šašu močvara hvatali su ih razapetim mrežama. Nasuprot svim tim pasivnim načinima, poznat je bio i jedan aktivan. Neki su, naime, vješti lovci gađali ptice – golubove, vrane, grlice – kamenjem, služeći se praćkom.
Za lov sisavaca iskopali bi obične jame, uz površinu uže, a pri dnu šire, dopunili ih zašiljenim ko1cima i zamaskirali lišćem, pa bi se progonjene zvijeri (vuk, medvjed, vepar), upavši u njih, nabole.

Pri hvatanju zečeva, lisica ili tvorova rabili su zamke s omčom od žice, iako su tvorovima namijenili i šuplju klopku s pomičnim vratima, tvorčenku. Isti je, samo manji oblik takve stupice bio namijenjen i miševima; uz to je u širokoj uporabi bilo i jednostavno podmetanje oraha pod lonac, pa kad ga je miš griscajući pomaknuo, lonac bi ga poklopio.

Stupice su obično namještali pred životinjske jazbine. Takav je bio, primjerice, tulac, izdubeni panj kojim je zvijer bila prisiljena proći pri izlasku iz jazbine. Ali time je pomaknula i uređaj, povezan s okomito postavljenim stupom koji ju je svojom zašiljenom oštricom i težinom usmrtio. Na sličan je način djelovala kamena kugla, kamenica, postavljena iznad lisičjeg brloga. Sklopac se, pak, sastojao od dvije polovice teške klade, uglavljene između stabala, a poduprte labavim štapićem, postavljenim kraj meke. Medvjed, lisica ili kuna pri posezanju za mamcem pomaknuli bi štapić, izazvavši padom gornje klade smrtonosni udarac po šiji.

Osim takvih jednostavnih uređaja, seoski su lovci postavljali i sklopne stupice na pero, nabavljene od kovača. Gvožđa, klišća, kijusa, vučare nazivi su za te sprave, sastavljene od dva nazubljena, željezna polukruga, koji su perima povezani s donjim krugom.
U stanju mirovanja oba su polukruga rastavljena i položena preko kruga. Kad se, međutim, dotakne meka, postavljena u sredini, aktiviraju se pera podižući polukrugove koji se sklope oko noge neoprezne životinje.

LovVukovima je bila namijenjena i oveća klopka koju su seljaci sami izradili kao ogradu od prepletenog pruća. Takva se vukolovka (kotar, tor) sastojala od dvaju koncentričnih krugova. U središnji su krug, zatvoren običnom ljeskovom ogradom, postavili živo janje ili jare kao mamac. Drugi je krug, otvoren samo na jednom mjestu, opasivala ograda s upletenim zašiljenim kolcima koji su stršali u smjeru suprotnom od ulaza. Kad je vuk, privučen meketanjem, unišao kroz otvor u koridor, zbog izbočenih kolaca koji su mu priječili da se okrene nije više mogao izaći.

I pri lovu sisavaca primjenjivao se jedan aktivan način, temeljen na gonjenju i umaranju zvijeri. Poduzimali su ga zimi, u vrijeme kad duboki snijeg zbog naglog zatopljenja postane mekan i težak. Dočekavši taj čas, lovci su na noge stavljali krplje, kružne ili četvrtaste podloge, napravljene od prepletenog pruća ili daščica. Tako povećanom površinom stopala olakšavali su trčanje, pa su mogli goniti srnu, kunu, čak i vepra, sve dok premorena životinja nije klonula u snijeg. Tad su je hvatali golim rukama.
Znatno manje viteškim doima se ručno hvatanje fazana kojima bi podmetnuli kukuruzno zrnje namočeno u rakiju. Opijene, napola klonule ptice jednostavno bi pokupili.
Kad je lovac krenuo u akciju, vrijedilo je nepisano, ali svima znano pravilo da mu nikako ne treba poželjeti sreću u lovu.

Ribolov

DLovok su skupljanje i lovu hrvatskom seljačkom gospodarstvu doista bile pomoćne djelatnosti, ribolov je bio važniji; i slatkovodni – na nizinskim i visinskim rijekama, potocima i jezerima, i posebice morski – na Jadranu. I u jednog i u drugog u mnogo čemu se podudaraju metode ribolova i ribolovna sredstva.
Spomenimo ponajprije jedan od prvotnih načina koji se zadržao u primjeni – hvatanje riba rukom. Pritom je ribar bio opskrbljen tek priprostim pomagalom cilindričnog oblika, sastavljenim od pruća ili daščica, a poznatim pod imenom basač, koš. Njime je, gacajući pličinom, hitro poklopio ribu i rukom je izvadio iz vode.
Zimi, pak, kad je rukavce i grabe prekrio debeli led, ribari bi, za jake mjesečine, probili rupu, naložili uz nju vatru i čekali. Privučene svjetlošću, ribe iskaču kroz otvor izravno u ruke vještih ribara.

Najviše upotrebljavan pribor bile su udice. Napravljene od savij ene željezne žice oštra vrha, bile su svezane na upredeni konac ili konjsku st runu različite dužine (od 4 do 100 m). Na uzici je katkad bio i plovac od pluta. Ako se lovilo uz obalu, uzica s udicom bila je nataknuta na drvenu ili trstikovu motku koju je ribar držao u ruci. Uz pojedinačne udice (povraz, klejarica, samica) kojima se lovilo aktivno, u uporabi su bile i mnogostruke udice, namijenjene pasivnom lovu. Sastojale su se od kratkih udica, u malim razmacima obješenih u nizu o duži konopac koji, pridržavan tikvama ili plutom, pliva površinom. Ili je jednim krajem privezan za drvo na obali, a drugi kraj, otežan kamenom, potone na dno. Takavparangal (na moru) ilistruk (na rijekama), opskrbljen mamcem, ribari ostavljaju preko noći u vodi, skupljajući ujutro ulov. Kao mamac (meka, ješka) rabe se muhe, gliste, crvići, skakavci, male ribe ili dijelovi riba, kruh, sir i sl.
Pri lovu sipa, u vrijeme kad se mrijeste, primjenjuje se, međutim, neživi mamac (sipac). Na konopac se objesi vabilo od lima ili drva u obliku mužjaka na koje se sipe bezglavo zalijeću.

I pri lovu riba primjenjuju se klopke koje omogućuju životinji ulaz, a onemogućuju izlaz. Najpoznatije su vrše, s mekom ili bez nje. Seosko ribarstvo poznaje dvije vrste vrša. Jedne su pletene od šiblja ili trstike, najčešće dugoljastog ili trbušastog oblika, s dvama otvorima. Ulazni je u obliku lijevka koji završava uskim otvorom sa šiljcima koji priječe izlaz primamijene ribe; kroz suprotni se unosi meka i vadi ulov. Druge su pletene od konopca, poput mreže, pa su, razapete na obruče, valjkastog oblika. Na svakoj strani valjka može biti po jedan lijevak (takvu vršu zovu bubanj), pa se primamijene ribe skupljaju u sredini; ili su u istome smjeru dva do tri lijevka, od čega je svaki idući uži od prijašnjeg, pa se ribe skupljaju na najužem dijelu. Vrše obično postavljaju u pličine; u tekućim vodama širim otvorom prema struji. Znaju ih i maskirati da se na
izgled ne razlikuju od okoliša. Ako ih stavljaju na morsko dno, vežu ih katkad konopcem s plovkom da ih lakše nađu. Mrežaste vrše nerijetko imaju i krila sa strane (takve zovu krilaš ili kogul), čime još dodatno usmjeruju ribe u stupicu.

RibolovKlopke mogu biti i različite ograde, npr. posebno sagrađeni plotovi – jazovi – na pogodnim mjestima u vodi (uz brzice, na zaokretima). Nerijetko se kombiniraju s vršama, koje se postavljaju uz otvore jaza, tako da su ribe prisiljene uplivati u vršu iz koje im nema izlaza.
Vrlo rašireno ribolovno sredstvo bile su raznovrsne mreže. Ribari su ih sami umjeli isplesti (i zakrpati) posebnom ribarskom iglom od tvrda drva (iglica, brlce) kojoj je pripadala i daščica za mjerenje oka. O vrsti riba kojima je mreža bila namijenjena ovisilo je kakva će biti veličina oka i debljina konopca od kojeg se mreža plela, pa su ribari točno znali hoće li to biti srdelara, lokardenica, oližnica i sl. Za oblikovanje mreže, međutim, presudan je bio način uporabe.

Stajaćice su mreže što se polažu ispod površine ili na morsko dno, razapete pod pravim kutom ili poprijeko u kakvom zaljevu. Po načinu konstrukcije mogu biti jednostruke ili trostruke. U trostrukima je središnji sloj gusta mreža sitnih oka, a oba su vanjska sloja od širokih oka; prošavši kroz rjeđi sloj, riba sama od gušćega napravi džep iz kojeg više ne može izaći. Najpoznatija je takva mreža poponica, a prema veličini ili vrsti riba razlikuju se gavunare, girare, palandare i dr. Stajaćim se mrežama hvatala i tunina, a tom je lovu pripadao i poseban objekt za motrenje jata.
Poznato je da je prva stajaća tunolovka s ljestvama promatračnicama postavljena u Pre luci u riječkome zaljevu još davne 1438. godine, a do početka Drugog svjetskog rata još se pedesetak
tunera nalazilo uz obalu Primorja i Kvarnerskih otoka.

Iduću skupinu čine potegače, polukružne dvokrilne mreže. Njome ribari, smješteni u dva čamca, opkole riblje jato, a zatim je potežu prema zatonu ili obali. Među potegačama poznata je migavica i ciplara na Jadranu, zapirač na Dravi, a loptaš na Savi.

Povlačne su mreže također dvokrilne, ali im je središnji dio u obliku vreće. Namijenjene su vlačenju po dnu, pa zbog toga mogu biti pričvršćene na rašljasti ili trokutni okvir, katkad napravljen od konjskih kostiju. Poznate povlakače su strašin i šabaka u slanim, a privlakač u slatkim vodama.

U uporabi su i vodoravno napete mreže koje – kad nad njih naiđe lovina – ribar naglo diže okomito prema površini. Najpoznatija je među njima križak ili šajtar. Četiri su ugla te mreže pričvršćena dvama ukriženim, lučno savijenim prutovima, a na mjestu gdje se križaju spojeni su još dugačkim drškom. Budući da se pri nailasku ribe nad mrežu mora hitro djelovati, domišljati su ribari povezali mrežu i vlastito uho tankom uzicom (u Podravini zvanom poslušalin ), kako bi već pri prvom dodiru ribe s mrežom reagirali. Istoj skupini pripadaju manje mreže u obliku tuljca, okomi to obješenog o
kružni okvir s drškom – podimoč, sak, janka.

U specijalne se mreže ubrajaju i one koje se naglo uranjaju. Najpoznatija je među njima sačmarica. Njezina mrežna površina zauzima puni krug, a obod je opterećen utezima (sačmom) i opskrbljen uzicom za stezanje. Kad ribar – stojeći u čamcu ili uz obalu nad plićim mjestima – spazi ribu, baci na nju mrežu koja, brzo tonući, prekrije lovinu, a zatezanjem konopca posve je opkoli. U morskom su ribolovu takve mreže orćaš i nčijak.

Ribari su primjenjivali i način kojim se lovina izravno napada ostima. To se ribolovno sredstvo sastoji od neke vrste željezne viljuške (s više oštrih zubaca jednake dužine), nataknute na držak dugačak i do 5 m. Ploveći noću uz svjetlo, ribar snažnim zamahom ostima probada bilo ribu, bilo mrkače ili lignje. Neki su ribari umjesto ostima lovinu napadali isabljom.

Ribolov pod sviću jadranski su ribari poduzimali za proljetnih i ljetnih mrakova, hvatajući mahom plavu ribu. U novije su vrijeme za dobivanje umjetnog svjetla čamac opskrbili petrolejskom ili acetilenskom svjetiljkom, a ranije su to rješavali jeftinije, ali manje udobno: na željeznoj rebrastoj podlozi (svićalo) palili su luči od smrekovine.

Uz vabljenje svjetlom raspolagalo se i posebnim sredstvom za plašenje riba te tjeranje prema mreži ili vrši. Riječ je o drvenoj kijači (pobuk, bučalo). Udarajući po vodenoj površini, proizvodili su zvuk koji je uznemiri o ribe, pa je mogao pokrenuti čak i velikog soma, skrivenog u mulju.

Za čamce namijenjene ribolovu posebno je važna bila pomna izvedba. Stranice plovila morale su biti glatko istesane da ne oštete mrežu. Na slatkim je vodama bio u uporabi čun, izduben od jednog komada debla (približno dugačak oko 4 m, a širok oko 80 cm) te čamci sastavljeni od dasaka borovine ili jelovine. Na slan im se vodama ribarilo malim brodicama – ka ićima , gajetama, leutima.

Prema uobičajenoj podjeli rada ribolov je, kao i lov, u pravilu pripadao muškim poslovima.