Predsjednik; Ladislav Sunković
Tajnik i Voditelj folklora; Ivica Dulić

HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut
HKPD Matija Gubec Tavankut

SeloHr .

HKPD “Matija Gubec” Tavankut

 

HKPD”Matija Gubec”,TAVANKUT : Splet bunjevačkih plesova-Cupanica

 

Zikina sarenica 29.1.2011. HKPD “Matija Gubec” Madjarske igre

 

Bogatstvo Razlicitosti Vojvodina

 

ŽITO ŽELA HD – HKPD “Matija Gubec” Tavankut

 

Bunjevacko Kolo 1978 KUD Matija Gubec – Tavankut

 

TAVANKUT – Snovi od slame


HKPD “Matija Gubec” Tavankut

HKPD Matija Gubec Tavankut

o nama

SeloHrHrvatsko kulturno prosvjetno društvo “Matija Gubec” Tavankut osnovano je 1946. godine, na temeljima dramske skupine, koja je djelovala u to vrijeme, uz potporu Ivana Prćića Gospodara i Većeslava Omahena, tadašnjih seoskih učitelja. Svoj rad Društvo je prvobitno zasnivalo na prikazivanju dramskih igrokaza u selu i okolici, a kasnije sudjeluje i na značajnim smotrama u tadašnjoj Jugoslaviji, te u današnjoj Republici Hrvatskoj i svijetu. Kasnije, u prvi plan Društva ističe se folklorni i likovni odjel, a zajedno sa njime i tamburaški koji, podjednako, pronose tradiciju i običaje bunjevačkih Hrvata kroz pjesmu i ples, te postaju zaštitni znak Društva, a na koncu i cjelokupnog Tavankuta i čitave hrvatske zajednice na ovim prostorima. U okviru Društva, 1952. godine, formirana je Čitaonica, koja je kasnije, po organiziranosti i broju naslova, prerasla u knjižnicu, a potom se utopila kao ogranak Gradske knjižnice iz Subotice. Danas Društvo ima preko 2000 knjiga koje su smještene u neadekvatnom prostoru. Sredinom prošlog stoljeća u okviru HKPD “Matija Gubec” formirana je Likovna kolonija, koja je okupljala veliki broj umjetnika širom tadašnje domovine, a kasnije se u okviru spomenute kolonije organizira i slamarski odjel koji je danas nadaleko poznat po svojoj umjetnosti naivnog slikarstva u tehnici slame. Umjetnost koja je od pučke, preko naivne, danas označena i kao primijenjena umjetnost. Svoj rad, slamarke svake godine tradicionalno prezentiraju na Koloniji slamarki, a potom u predvorju Gradske kuće u Subotici u okviru održavanja gradske manifestacije Dužijanca, tradicionalnog žetvenog običaja bunjevačkih Hrvata, te u velikom broju mjesta u Republici Hrvatskoj. Društvo je sudjelovalo i na prvoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966. godine, na kojoj će kasnijih godina biti jedno od najzapaženijih kulturnih udruga. Društvo je svojim današnjim nazivom, djelovalo sve do 1956. godine kada, iz političkih razloga, tadašnje vlasti zabranjuju upotrebu pridjeva hrvatsko u nazivu Društva. Kako bi opstali, članovi tadašnjeg Društva, pristaju promijeniti ovaj pridjev, a unutar Društva i dalje njeguju kulturu bačkih Hrvata Bunjevaca. Tako na Skupštini društva, održanoj 17. ožujka 1991. godine u Tavankutu, KUD “Matija Gubec” prvi u Vojvodini i SR Jugoslaviji, vraća svoj prvobitni naziv i sa velikim teretom i političkim progonima nastavlja svoj rad. Nakon vraćanja prvobitnog naziva Društvo, na poziv hrvatskih iseljenika, odlazi na gostovanje u Njemačku promovirajući tada sebe kao jedinu udrugu u Vojvodini sa hrvatskim predznakom, te na način širenja kulture i potporu obnovljenoj hrvatskoj politici na ovim prostorima. Stoga možemo bez pretenzija istaći da je HKPD “Matija Gubec”, pored Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, u to vrijeme bio vodeći stup nacionalnog prosperiteta na ovim prostorima. Danas Društvo broji oko 400 članova koji su aktivni u 6 postojećih odjela: folklorni, tamburaški, slamarski, dramski, literarno-novinarski i informatički. Osim ovoga, Tavankut je 2002. godine ponio titulu “najsela”, koju dodjeljuje Hrvatska matica iseljenika naseljima izvan Republike Hrvatske, u kojoj se njeguje i doprinosi očuvanju hrvatske kulture i tradicije. O tome da je Tavankut tijekom svoje povijesti bio i ostao posebice značajan, govore nam zapisi u “Subotičkoj danici”, objavljeni prigodom posvete Hrvatskog seljačkog prosvitnog doma u Tavankutu 1936.godine, koje je, pred oko 10.000 Hrvata, uveličao i dr. Vlatko Maček, predsjednik tadašnjeg HSS-a. Tada je, između ostalog, zapisano i slijedeće: Tavankut ko Tavankut, i ovoga puta je pokazao, da je kula Hrvatstva, i da u nacionalnoj stvari uvijek prednjači, te se i ovoga puta naša jedinstvenost pokazala, kao toliko puta prije…


Folklorna sekcija

Folklorno – muzička sekcija, tijekom proteklih pet desetljeća rada Društva, djelovala je u pravilu kao jedna sekcija te su folkloraši i tamburaši nastupali zajedno. Tamburaši su kao dio sekcije nastupali kao pratnja folkloraša, ali i s posebnim točkama programa omogućujući im pripremu za iduću točku programa. Zajednički nastupajući na brojnim priredbama, festivalima i smotrama uspješno su izvodili bunjevačke narodne plesove i pjesme i prikazali pojedine bunjevačke narodne običaje.

SeloHrFolklorno – muzička sekcija proslavila se izvođenjem bunjevačkih narodnih plesova u izvornom obliku, onako kako su plesali naši “dide i majke” u predahu od posla, u svadbama, na prelima, kolima i u drugim prigodama, uz autentičnu svirku dobrih tamburaša i u bunjevačkim narodnim nošnjama stilski dotjeranima i ujednačenima. Naime, uz svile na grane prikazana je i bila šlingovana nošnja, ali i piket i parket i sefir, te različite pregače, marame i drugo. Osim najpoznatijih i najčešće izvođenih bunjevačkih narodnih plesova Momačkog kola, Velikog kola i Malog kola, koji su na programu brojnih profesionalnih i amaterskih folklornih ansabala diljem svijeta, folklorno – muzička sekcija Društva izvodila je i druge bunjevačke narodne plesove: Rokoko, Stari rokoko, Gajdaško kolo, Divojačko kolo, Babačko kolo, Ćućavo kolo, Šiško kolo, Srdiš se dušo, Igrala bi dere, Jastuk tanac, Mazuljka, Tandrčak, Keleruj, Rićići, Haj, haj, Bože daj i druge. Od bunjevačkih narodnih pjesama najčešće su pjevani bećarci, svatovci i šalajdani, te pjesme Kolo igra, tamburica svira, Podvikuje bunjevačka vila, Prid prozorom procvatala ruža, Oj, šta ću nane, Ej, čija frula s ovim šorom svira, Umorno je zlato moje, Zvoni zvonce, čoban tira ovce, Oj Dunave teci, teci i druge. U folklorno – muzičkom programu koji je snimila TV Beograd i emitirala u seriji “Pesma je Život” (1966.), kao i u folklorno – muzičkom programu koji je snimila i emitirala TV Zagreb u seriji “Smjerom putokaza” (1966.) Barnaba Mandić otpjevao je već zaboravljene pjesme “groktalice”, a u folklorno – muzičkom programu koji je snimila TV Beograd i emitirala u seriji “Selo moje” starica Klara Kozma rođena Pavlik (1903. – 1985.) iz Tavankuta otpjevala je pjesmu Žito žela lipota divojka. Tu je pjesmu otpjevala i u folklorno – muzičkom programu “DUŽIJANCE ‘ 70″ u Subotici. “Kraljice” su na brojnim priredbama, smotrama i festivalima i u programima za TV emisije i dokumentarne filmove (“Smjerom putokaza”, “Slamarke divojke” i drugi) pjevale “kraljičke pisme” i to najčešće Mi kolu iđemo, Tuge moje, tuge, Silna šteta (Didina koliba), Dvi su druge nane, Prosi Albe jelu i druge. Sve je to zainteresiralo brojne etnologe, muzikologe i folkloriste i Društvo je imalo osigurano mjesto na brojnim festivalima i smotrama narodnog stvaralaštva i u brojnim TV programima u kojima je ono prikazivano.

Brojna su i sudjelovanja Društva na drugim smotrama i festivalima, na raznim svečanostima i gostovanjima u zemlji (Palić, Đurđin, Žednik, Bajmok, Hajdukovo, Sombor, Sonta, Bečej, Čenej i drugi) i u inozemstvu (Hrvatska, Mađarska, Poljska, Njemačka i Rumunjska).

Društvo je omogućilo skupljanje i proučavanje bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i običaja raznim akademijama, institutima i muzejima, te pojedinim etnografima, muzikolozima i folkloristima. Dio muzičkog blaga zapisao je i voditelj tamburaškog orkestra, vrsni i svestrani tamburaš Stipan Prćić – Baća.

Uspjehu folklorno – muzičke sekcije pridonijele su generacije vrsnih plesača i svirača i brojne kraljice, ali i mnoge Kate, Anice, Roze, Cilike, Ane, Marije, Matilke, Margice, Marge, Đule, Veronke i druge, koje su skrbile o nošnji – šivale, prale, štirkale, roljale, peglale i oblačile folkloraše i koje su im, kao i njihovi sudruzi – Vince, Mirko, Pere, Davor, Ivica, Joso i drugi, pokazivali svoja plesna umijeća i učili ih plesati, pjevati, pjevati “kraljice” i drugim oblicima narodnog stvaralaštva i običajima, pa i tome kako se oblači i nosi pojedina narodna nošnja i kako se treba držati i ponašati tijekom plesa i prikaza pojedinih narodnih običaja.

Tamburaška sekcije

Zvuci tambure od davnina su specifičnost bačke ravnice, a da se uz njezinu pjesmu mnogi osjećaju lijepo, govori i činjenica da se ona i danas rado sluša i svira, podjednako među starima i mladima. Da bi budući naraštaji također mogli upoznati običaje svog naroda i osjetiti njegovu patnju i radost opjevane u tamburaškim pjesmama, pobrinuli su se mladi članovi tamburaškog odjela Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva “Matija Gubec” iz Tavankuta. Osim njihove osnovne zadaće da opsluže potrebe folklornog odjela Društva, mladi tamburaši ujedno su i čuvari tradicije, noseći tamburicu u svome srcu.
SeloHrJedan od prvih voditelja tamburaškog odjela u HKPD “Matija Gubec” u Tavankutu, bio je opće poznati tamburaš, Pere Tumbas Hajo, koji je započeo s tamburaškim radom 50-tih godina prošloga stoljeća. Instrumenti koji se još uvijek koriste, prošli su kroz ruke nekoliko generacija tamburaša, ali još uvijek besprijekorno zvuče, što je dakako zasluga i onih koji su trenutno članovi odjela. Od 2001. godine, voditelj mlađe i starije skupine, koje čini ukupno dvadesetak tamburaša, je Stipan Jaramazović. Stipanovo dugogodišnje iskustvo u poučavanju i odlično poznavanje tamburaške glazbe, čini ga omiljenim među mladima. Na probe dolaze rado, jer kako kažu, osim učenja i vježbanja sviranja, kojemu pristupaju krajnje ozbiljno, zadovoljstvo im pričinjavaju i trenutci zbijanja šala i opuštenog druženja, koje pokatkad pretvori tamburašku probu u veselu lumperajku.
Prema Stipanovim riječima, u orkestru su najviše zastupljeni basprimaši, jer je i najveća potreba za sviranjem tog instrumenta u orkestru. Problem je manjak interesa za instrumente, koje je potrebno godinama usavršavati, da bi se u njima moglo u potpunosti uživati, kao što su bas, čelo i kontra. Instrumenti su stari i po nekoliko decenija, a nedavno je, na opće zadovoljstvo svih tamburaša, jedan stari bas zaodjenuo novo ruho, odnosno repariranje, te ga sada svi rado brišu i održavaju njegov visoki sjaj.
Repertoar tamburaških skladbi koje izvodi mlađa skupina, odnosi se na hrvatske i vojvođanske narodne plesove, čijim svladavanjem se od Stipana dobiva zeleno svjetlo za prelazak u stariju skupinu, koja svoje glazbeno umijeće ima priliku upotpuniti hrvatskim pjesmama novije tamburaške produkcije.
Kako je Stipan Jaramazović voditelj i Subotičkog tamburaškog orkestra, ističe razlike u programima i ciljevima koje je sebi postavio u radu sa Subotičanima i Tavankućanima. “Subotički tamburaški orkestar je više okrenut koncertnim izvedbama, jer je koncertna glazba namijenjena za velike sastave kakav je subotički, koji broji oko 30 članova. U Tavankutu su program, pa tako i metodologija rada primjereni za manje sastave, te tako ova dva orkestra ne predstavljaju jedan drugome konkurenciju, već se međusobno nadopunjuju”, kaže Jaramazović.
Probe se održavaju jednom tjedno u prostorijama društva (doma kulture), koje su, kako kažu, sasvim dovoljne za njihove potrebe. Kada je pred njima nastup, znaju se čak i svakodnevno okupljati na probe, kako bi se što bolje pripremili. Same riječi hvale ima Stipan za njih glede načina na koji pristupaju radu, te spremnosti na učenje i redoviti dolazak na probe. To je, prema njegovim riječima, između ostalog, i razlog zašto su probe s njima motivirajuće i opuštajuće.
A da su momci opravdali očekivanja, kako vlastita tako i Stipanova, govori i činjenica da su uspjeli proširiti prvobitnu namjenu postojanja ovog odjela, koja se svodila na osposobljavanje orkestra samo za nastupe folklornog odjela. Tako već nekoliko proteklih godina tamburaši imaju i svoje samostalne nastupe, od kojih su neki već postali tradicija, kao što je izvedba božićnih pjesama na Badnju večer u župnoj crkvi, nastup na izložbama slamarki, Tamburaška večer u okviru gradske Dužijance, Godišnji koncert koji redovito održe svake jeseni, a svojom glazbom uljepšali su i proslavu Dana državnosti Republike Hrvatske, nedavno održanoj na Paliću.
Osim toga, Stipan im želi omogućiti i poneko putovanje kada se za to ukaže prilika, kako bi ono što su naučili mogli pokazati i ljubiteljima tamburaške glazbe izvan Subotice. Tako su prije dvije godine gostovali na Festivalu malih sastava, u Starčevu kod Pančeva, gdje su osvojili prvu nagradu, dok su na Festivalu u Buševcu, u Republici Hrvatskoj, također imali povoda za slavlje, jer je nagradu najboljeg primaša primio Zoran Galfi, koji je ujedno, kada za to postoji potreba, i Stipanov asistent na probama.
Međutim, nastupi na različitim gostovanjima često im ne ostavljaju dovoljno prostora da mogu prikazati sve što su naučili tijekom proteklih godina. Stoga je na Stipanovu inicijativu, snimljen video CD, čija je postprodukcija u tijeku. Naime, video zapis je snimljen u produkciji televizije K23 i sadrži 30 kompozicija u izvedbi starijeg tamburaškog sastava. Izdavanje CD-a je pravi način da se predstavi njihova upornost i rad, što bi ujedno trebalo doprinijeti i značaju poimanja tamburice među mladima, kao dijelu kulturnog nasljeđa koje treba čuvati i njegovati. Emitiranje snimljenog materijala, na programima lokalnih televizija, planira se na jesen kada će se u njihovoj glazbi moći uživati i kraj malih ekrana.
Svima dobro poznata rečenica – Kad bi samo tamburica znala govoriti…, osim što bi punotoga zanimljivog ispričala., moglo bi se dodati i da povrh svega, bila bi ponosna na zagrljaj ruku, koje je vjerno čuvaju od zaborava….
Marija Matković

Slamarska sekcija – Zlatne ruke slamarki

Bela Grabić – Umjetnost naših ravni

Svaki kraj ima svoju umjetnost koja je njegova glavna oznaka i po njoj se razlikuje među mnoštvom raznih umjetničkih stilova i sadržaja.

Kada govorimo o bačkoj ravnici, odmah se u našoj mašti ukažu nepregledna polja zlatnih klasova koji u blagom talasanju pjevaju vječnu pjesmu vječnoj Ljepoti i Dobroti na radost svih koji ta polja vole i brižno obrađuju.

SeloHrTi zlatni klasovi bili su i ostali trajno nadahnuće umjetnosti klasja.

To je počelo veoma davno i vrlo jednostavno. Prvo su djevojčice i djevojke oplele prsten od slame ili manju perlicu s dva – tri klasa da nekog svog dragog darivaju i obraduju.

Također su djevojke i žene plele od slame razne ukrase od žita. Najobičniji žitni ukras bio je mali buket vlaća kojeg su žene svezale, a slamu su oplele i to je služilo kao ukras na zidu.

Ali, glavni i najveći poticaj za razvitak ove umjetnosti klasja bila je žetvena svečanost – dužijanca koja ima svoj izvor i početak na bunjevačkim salašima.

Pri kraju “risa” (žetve) risaruše su oplele žitni “vinac” kojim su zakitili šešir bandaša, a svima drugima su oplele perlice s klasovima.

Taj “vinac” bandaš je dao domaćinu prilikom dolaska na salaš na proslavu dužijance. Risaruše su željele da taj “žitni vinac” bude što ljepši, ali nije sačuvan, jer je u jesen okrunjen i žito je pomiješano sa sjemenom za novu sjetvu kao znak plodnosti koja se željela prenijeti na novo žito.

Tako je to bilo godinama, ali onda je nastupio presudan moment u razvitku umjetnosti klasja.

Početkom kolovoza – augusta 1911. godine župnik Blaško Rajić je sa članovima Katoličkog društva u subotičkoj crkvi sv. Roka priredio prvu dužijancu kao narodnu i crkvenu liturgijsku svečanost. Za tu veliku svečanost “opleten” je velik “žitni vinac” s klasjem a zakićen ružicama.

Tako je to bilo svake godine za dužijancu u crkvi i ne znamo kada je prvi puta umjesto žitnog vijenca “opletena” žitna kruna ukrašena klasovima. Te krune su svake godine bile sve ljepše i raskošnije, a rađene su po uzoru na kraljevske krune pojedinih vladara.

U Dijecezanskom (biskupjskom) muzeju u Subotici sačuvano je nekoliko prekrasnih žitnih kruna s dužijance u subotičkoj katedrali između dva rata. Promatrajući te krune vidimo veliku vještinu većinom nepoznatih naših umjetnica koje su stvorile djela vrhunske umjetničke ljepote, gdje je došla do izražaja nenadmašna mašta tih narodnih stvaralaca.

Ali, opet su se zbili prijelomni događaji koji su imali sudbonosni utjecaj na razvitak umjetnosti klasja.

Poslije drugog svjetskog rata, u novom socijalističkom društvu, režimske vlasti su s velikim nepovjerenjem gledale na žitne krune na dužijanci jer su podsjećale na bivšu kraljevinu i na bivše društveno uređenje. Zato su umjetnice morale tražiti nove umjetničke forme. Mi znamo da je umjetnički duh neuništiv i umjetnik će uvijek naći nove oblike da ostvari svoje djelo i izrazi svoje poruke i svoja osjećanja.

Tako, umjesto kraljevskih simbola, umjetnice su počele plesti liturgijske simbole. Najstarija umjetnica u tehnici slame, Kata Rogić, za dužijancu u Đurđinu 1946. godine izradila je od slame i vlaća kalež s hostijom, a za dužijancu 1947. godine izradila je sakramenat (monstrancu) koji je sačuvan i nalazi se u Župskom muzeju u Đurđinu. Isto tako stvarani su liturgijski simboli za dužijancu u subotičkoj katedrali sv. Terezije i u drugim crkvama u naseljima. Na taj način ova umjetnost klasja dobila je nove oblike i nove sadržaje.

Poslije nekoliko godina, umjesto liturgijskih simbola izrađenih u tri dimenzije, umjetnice su stvorile novu umjetničku formu, stvorile su slike od slame kao reljef. Te slike od slame, koje su rađene za dužijancu u katedrali i drugim crkvama, imale su religiozne i liturgijske motive i simbole.

Sasvim je bilo jasno da umjetnice u vječnom traženju novih sadržaja i novih oblika ljepote neće ostati samo na tom području.

Prve slike u tehnici slame

Tako su nastale prve slike od slame s novim sadržajima. Pred nama u punom sjaju u svojoj ljepoti pojavile su se brojne slike s motivima bunjevačkih salaša i žitnih polja sa zlatnim klasovima. Sve je to popraćeno slikama raznih prizora iz svagdašnjeg života na salašu gdje naši žive prenoseći svoju ljubav i žrtvu na svoje njive i na svoje obitelji čuvajući živu vatru domaćeg ognjišta.

Tako je nastala i tako se razvila nova umjetnost klasja koja sa svojim simbolima i slikama od slame predstavlja nešto jedinstveno što je niklo na ovim bačkim žitnim poljima. Zato je ta umjetnost klasja najljepši izraz ljepote naše bačke ravnice. Naše brojne umjetnice svih generacija znale su izraziti veliko bogatstvo svoje umjetničke mašte i veliku ljubav prema svom narodu i zavičaju. Zlatna slama u svojim nijansama i zlatno klasje dalo je izvorni materijal da naše umjetnice stvore umjetnost koja je izraz ovog kraja i našeg života.

Ova umjetnost klasja prihvaćena je od brojnih naših umjetnica i umjetnika u tehnici slame. Ne možemo navesti sva njihova imena. Ne želimo nikoga podcijeniti, ali ovom prilikom navodim imena samo najstarijih naših stvaralaca u umjetnosti klasja.

Iz Đurđina su Kata Rogić, Mara Ivković Ivandekić, Matija Dulić i Ruška Poljaković. Iz Žednika su sestre Ana, Teza i Đula Milodanović. Iz Tavankuta su Ana Balažević, Marga Stipić i Ruža Dulić. Iz Bikova je Teza Vilov. Iz Subotice su Ana Crnković, Ruža Sarić i Jozefa Skenderović.

Kada se u krilu crkve u okviru dužijance ova umjetnost u tehnici slame već razvila do svoga savršenstva, počeo je organizirani rad na njegovanju i upoznavanju ove izričito naše umjetnosti.

Dramska sekcija

Ladislav Sunković dipl.iur.

Više od pola stoljeća u Tavankutu djeluje kulturna udruga Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Matija Gubec“ koja čuva i njeguje riznicu narodne baštine kroz živu i pisanu riječ, pjesmu, igru i običajnost. Želja za kulturnim osvješćivanjem i oplemenjivanjem težačkog života tavankutskog življa navijek je bila težnja, nekada neostvarena a katkad i kvalitetom iznenađena.
Nimalo lagano, ali uvijek radoznalošću ispunjeno kazališno djelovanje kroz živahne i životne amaterske drame često su bile prolazni doživljaja kratkog pamćenja i sjećanja.
SeloHrDjelovanje amaterskih skupina ne samo da ne obiluje svojim ljetopiscima, koji bi ostvarenja barem donekle zaustavili u vremenu i prostoru (što je ipak kakva-takva privilegija profesionalnog teatra), već je i mnogim svojim glumcima, redateljima i piscima tek prolazna ljubav, koja ostavi pečat jedne prolaznosti i često ne više od toga. Poznatih lica, ili pak čuvenih imena, rijetko tko se sjeća ali onolika živost kakva je vladala u prvoj i drugoj polovici prošlog stoljeća ostavila je i te kakvog traga u ovom kraju- rasadištu pučkog teatra.
Prije drugog svjetskog rata poznati Tavankućanin i seoski učitelj, dramski pisac i pjesnik Ivan Prćić, među življem zvani Gospodar, počeo je sa svojim đacima i seoskom omladinom uvježbavati razne igrokaze i dramske prikaze.
Prvu predstavu, sa svojim đacima, prikazao je za Božić 1921. godine u Donjoj Čikeriji, odakle je i sam rodom bio i gdje je jedno vrijeme i radio. Kasnije se ovaj rad intenzivira i uključuje se veći broj mladih i djece. Amaterska skupina 1928. godine gostovala je u Subotici sa komadom „Inoča“ od Joze Ivakića. Tim povodom lokalna štampa između ostalog je zapisala: „Omladino grada, gdje si i šta radiš? Tebi seljaci sa salaša dolaze da pokažu da i na kulturnom polju rade. A ti?“
Bio je to veliki poticaj za daljnji rad, a ponajviše velik interes publike kako u Tavankutu i zaseocima, Vuković kraju, Sv. Ani, Čikeriji, potom okolnim selima, a tako i u gradu Subotici, gdje su igrokazi kasnije izvođeni.
Vrijeme okupacije zaustavilo je aktivnost ne samo u pogledu amaterskog kazališta nego i u drugim sferama kulturnog života, pa nastaje ratna pauza u radu.
Omladina Tavankuta, nakon ratnih godina željna zabave i kulturnog oživljavanja sela, zamolila je 1946. godine Ivana Prćića, da s njima uvježbava igrokaze, da bi iste godine izveli već nekoliko predstava.
Iz te dramske skupine u jesen 1946. godine izrasta i nastaje Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec“, koje svoj prvi institucionalni okvir dobiva na sastanku koji je održan u Staroj škuli u Tavankutu.
Pored dramske sekcije, kasnije u prvi plan ističe se izvorna folklorna sekcija, i kasnije likovna sekcija koja je lijep uspjeh postigla osobito slamarska umjetnost.
Vremenom su se formirale dvije dramske grupe, dječja s kojom je radio Ivan Prćić Gospodar i odrasla grupa, koja je radila tako da su članovi grupe između sebe birali redatelja, a više predstava režirali su glumci subotičkog kazališta Mirko Huska i Geza Kopunović.
U razdoblju od 1946. do 1966. godine, izvedeno je 37 kazališnih djela, među kojima je i više značajnijih djela iz kazališne literature, kao što su: „Izbiračica“, „Običan čovek“, „Krajiškinja“, „Porodica Blo“, „Hasanaginica“, „Čarobnjak iz Oza“, „Jazavac pred sudom“, „Laža i paralaža“, „Dr, Oluja“, „Da je znat k’o zjat“, „Narodni poslanik“ i druga.
Nova skupina mladih studenata i učenika 1994. godine uključuje se u rad ove udruge i u okviru dramskog odjela 29.09.1996. godine izvela je komediju „Kesele vešnje“ koju je, prema komediji Jovana Sterije Popovića, obradio na ikavici Petar Vuković. Ova predstava je doživjela svoju iznimno uspješnu premijeru i više niti jednom nije bila izvedena.
U nešto izmijenjenom sastavu ove skupine u režiji Marice Skenderović 2000 godine u veljači premijerno se izvodi nova predstava, „Provodadžijske miškulancije”.
Sagledavajući rad svih članova HKPD „Matija Gubec“ i žitelja Tavankuta koji su živjeli i radili u različitim društveno-nestabilnim, politički-opasnim i gospodarstveno teškim vremenima i pronalazili snagu za kulturno opismenjivanje oko 8000 žitelja koliko je obitavalo sredinom prošlog stoljeća u Tavankutu, vrijedan je divljenja entuzijazam i napor koji se punih pola stoljeća čini a sve u cilju očuvanja ove naše lipe riči koja živi na usnama našim i tako zvonko, teško i postojano stoljećima svjedoči o biću koje svoj hram kulture čuva iznad vlastite postojanosti.

Literarna sekcija

Matica hrvatska i Udruga za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba predstavile su 23. travnja zbirku poezije Tomislava Žigmanova Bunjevački blues. Okupljene je u ime Matice hrvatske pozdravio Krešimir Blažević, koji je istaknuo kako je blues glazba u kojoj se isprepleću teške emocije i radost, u kojoj ima sjete i tuge, ali i čistih harmonija, koje pokazuju da svjetlosti uvijek i svagdje ima, pa tako i u Bačkoj. O zbirci je potom govorila mr. Sanja Vulić, koja je naglasila kako u književnosti hrvatskih subetničkih zajednica na srednjoeuropskom prostoru posljednjih desetljeća dolazi do odmaka od tzv. angažirane književnosti, do odstupanja od tradicionalnih tema vezanih uz usku subetničku zajednicu, a Tomislav Žigmanov upravo je jedan od predstavnika te nove generacije. On prihvaća suvremeno, a istodobno ostaje vezan i za svoju zajednicu, na što upućuje već i sam naslov zbirke, u kojoj je uspješno spojio tradiciju i suvremenost. Kao posebno zanimljiv istaknula je jezik na kojem piše, a koji se zasniva na mjesnom govoru. Poezija je to, kako je rekla, koja se kvalitetom uklapa u suvremenu hrvatsku književnost. Prof. dr. Krunoslav Pranjić za zbirku je rekao da donosi nesvakidašnje štivo. Naslovom upućuje na nešto lokalno, folklorno, a zapravo je sofisticirano i suptilno, temama aktualno i globalno i lokalno. Na kraju autor je zahvalio svima koji su pomogli da zbirka izađe. Knjiga je zajednički projekt i njegovih suradnika Antuna Rudinskog, arhitekta i restauratora, koji je uz svaku pismu, kako on kaže, napravio i ilustraciju, i Zlatka Romića, koji je izradio rječnik danas manje poznatih riječi. Cilj koji je imao pišući ovi knjigu, na starom jeziku, bio je prikazati suvremen bunjevački život obilježen boli, u kojem više nema romantike, nema snaša ni salaša, niti ikavice.