Predsjednica; Elvira Miletić

HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci
HKUD Tkanica Alilnovci

Tkanica Alinovci

Šokačko silo – HKD Tkanica Alilovci

HKD “Tkanica” Alilovci – ALILOVAČKI DIVANI 2010.

Marija Marković Muška narodna nošnja
Snaša Dječja narodna nošnja
Vuneni kaput, Sometne hlače Radna narodna nošnja
Radna narodna nošnja .

Autor  fotografija; gosp. Tomislav Ciganović

Tihomir Lončar, akademski slikar

Tihomir Lončar, akademski slikar

Tihomir Lončar, akademski slikar

Tihomir Lončar, akademski slikar


HKD “Tkanica” Alilovci

HKUD Tkanica Alinovci

o nama

SeloHrDruštvo je dragovoljna, zavičajna, domoljubna i nestranačka udruga, čija je djelatnost očuvanje običaja, kulturne, folklorne i etnografske baštine slavonskog sela i općenito hrvatskog naroda na tlu Slavonije.

Hrvatsko kulturno društvo „Tkanica“ iz Alilovaca je osnovano 5. srpnja 2009. godine, registrirano pri Uredu državne uprave za Požeško-slavonsku županiju. Društvo broji 31 člana osnivača, 19 članova podmladka i 10 članova tamburaške skupine. Društvo ima 23 podupirajuća člana. U okviru društva osim tamburaške djeluju folklorna skupina članova i folklorna skupina podmladka.

Zašto ime „Tkanica“?

Tkanica je dio narodne nošnje, danas uglavnom muške a u prošlosti su tkanicu nosile i žene. Ona je ukras na narodnoj nošnji, povezuje dijelove nošnje u skladnu cjelinju i opasuje nositelja nošnje dajući mu vizualnu sigurnost. Na bijeloj nošnji, od domaćeg lanenog tkanja, tkanica je bila nekada jednobojna ili višebojna, da bi u konačnici poprimila nacionalne boje: crveno-bijelo-plavo, tako poticala i isticala nacionalni ponos Hrvata dugo zatiran i teško i mučenički porobljivan.
Neka nas ovo ime, simbolički kao i dio narodne nošnje, drži čvrsto povezane, neka nas potiče da volimo svoj narod i običaje, svoju prošlost i svoju sadašnjost, da tako ponosni na sve što smo primili, kročimo u budućnost te predamo svojoj djeci vrednote nasljeđa i tradicije.

Znak Društva:

Znak HKD „Tkanica“ Alilovci čini stilizirana ruža s narodnog veza uobičajenog u ovom kraju, prikazanog na otarcima, stolnjacima i ruhu, grafički oblikovanog u crvenoj boji. Znak je registriran pri upisu Društva kod Ureda državne uprave i time je zaštićen od neovlaštenog korištenja.

Zadatci društva su:

- sakupljanje, čuvanje i prezentiranje nematerijalne kulturne baštine: običaja, pjesama i plesova,
- materijalne kulturne baštine: uporabnih predmeta, pisanih materijala, foto dokumentacije i nepokretne imovine od općeg značaja za narodni život i običaje,
- njegovanje tamburaške glazbene baštine,
- prikupljanje, čuvanje i prezentiranje dramske, literarne i likovne baštine.



Alilovci

Alilovci pripadaju župi Sv. Petra i Pavla apostola u Kaptolu, a u mjestu se nalazi kapela Blažene Djevice Marije a u narodu nazvana kapela Alilovačke Gospe. Sagrađena je 1925. godine a obnovljena i proširena 1982. godine. Crkveni god (kirvaj) se obdržava druge nedjelje u mjesecu svibnju (iza blagdana Marije Posrednice milosti).

U selu se nalazi vrlo star zvonik posvećen Sv. Alojziju. Nije poznata godina njegove izgradnje, ali je vrlo interesantan kao građevina malog crkvenog graditeljstva. Trenutno se radi na njegovoj obnovi pod nadzorom Konzervatorskog odjela iz Požege.

Kulturni život počinje 1937. godine kada je osnovan ogranak Seljačke sloge, te su davani igrokazi, osnovana pjevačka i folklorna sekcija toga društva. Nabavljene su i knjige te je započela s radom seoska čitaonica. Nažalost, rat je prekinuo sve započete aktivnosti. Ogranak je imao 60 članova i 20 članova podmladka.

Naselje pod ovim nazivom nalazi se na cesti Požega – Kaptol. Naselje je staro ali o njemu iz srednjeg vijeka nema nikakvih podataka. Ime Alilovci potječe iz vremena turskog gospodstva od muslimanskog roda Halilovića koji su godine 1687. odselilo odavde u Bosnu (Modriča). Turci su osvojili Požegu i Kaptol godine 1537. i vladali ovdje 150 godina. Za vrijeme Turaka ovdje žive Hrvati. u 17. i 18. stoljeću naselje je dvojno: Alilovci i Galešići, a kasnije se stapa u jedno selo – Alilovci.
Najstajije obitelji koje se spominju u poreznim popisima a do danas su nestale, su: Graić, Matić, Stivanović, Bogdanović, Grbić, Lukačević, Čović, Galović, Starčić, Terzijić, Kapetanić, Medić, Opašić (Opačić)…
Najstarije obitelji koje su se održale do danas su: Ciganović, Bartolović, Kuburdžić (Kuburčić), Marković i Petrić.
Prema podacima starog popis iz godine 1780. Alilovci broje 14 kuća i 115 stanovnika.
Prema podacima župne spomenice iz 1857. godine Alilovci broje 19 kuća i 192 stanovnika.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz godine 2011. Alilovci broje 124 domaćinstava i 412 stanovnika.
Osnovna djelatnost mještana je poljoprivreda, ratarska i stočarska proizvodnja s istaknutom proizvodnjom žitarica, povrća i duhana, te mlijeka i mesa.

Narodne nošnje sela Alilovci

Narodne nošnje sela Alilovci svrstavaju se u nošnje grupe podpapučkih sela od Vetova do Biškupaca, imaju obilježja posebnosti tog dijela Požeške kotline zvanog Paurija. Stanovnici ovog područja su Pauri a naziv potječe od njemačke riječi Bauer, što znači seljak, pobliže određeno kao zemljoradnik koji je do ukinuća kmetstva radio na vlastelinskom posjedu svojega zemaljskoga gospodara. Nasuprot Pauriji smještena je Granica (nekadašnja Vojna krajina). Dijeli ih rijeka Orljava. Uočava se značajna različnost od nošnji Posavlja s područja Granice (nekadašnje Vojne krajine). Paurija je gospodarski bila siromašnija od Granice, žene su same izrađivale predivo od lana, konoplje i vune, te tkanjem na tkalačkom stanu dobivale platno koje je korišteno za izradu odjeće. Graničari su dijelom živjeli od zemlje, a dijelom su bili potencijalni vojnici koji su se ukazivanjem potrebe morali javljati na vojnu i imali su državnu plaću. I njihove su žene tkale i od tih tkanja izrađivale narodne nošnje. No, budući da su muževi imali državnu plaću mogli su svojim ženama i kćerima kupovati pargar od kojega su izrađivale dijelove nošnje obogaćene ručnim radom i zlatovezom. Te nošnje zato ostavljaju dojam bogate odjeće. Lanena tkanja paurskih nošnji, znatno ukrašena raznim tehnikama tkanja i ručnog rada, odaju posebnost i ljepotu.
Kod ženskih nošnji sela Alilovci treba razlikovati stariji tip nošnje koji se zadržao uglavnom najduže do Prvog svjetskog rata, te noviji tip nošnje koji dolazi nakon toga gdje se upotrebljava svila i kupovne tkanine industrijske izrade.
Kod muških nošnji došlo je prije do promjena, klasična nošnja širokih gaća i košulja se gubi mnogo ranije nego što su te promjene nastupile kod ženskih nošnji. Muška nošnja je počela poprimati obilježja građanske muške odjeće. Stara se nošnja većinom oblačila samo u velikim svečanostima, crkvenim i svjetovnim. Još iz djetinjstva pamtim da su stare muškarce nakon smrti oblačili i sahranjivali u narodnoj nošnji. Tako je nestao ogroman dio dagocjenog i neprocjenjivog blaga narodnog rukotvorstva.
Narodne nošnje našeg sela su najvećim dijelom izrađivale žene za vlastite potrebe svojih muških i ženskih članova obitelji. Prema namjeni birana je vrsta tkanja. Za svečane nošnje birano je tkanje na nabore (šire ili uže) zvano rozanac ili vrste tkanja koje su ukrašavane različitim tanjim i debljim nitima, te su se tkanjem dobili uzorci u tkanju (usnivanac). Za manje svečane nošnje ili za radne nošnje uzimano je prostije laneno tkanje bez ukrasa, zvano prostac. Za izradu vunenih dijelova koristila se vuna vlastitih ovaca a vuneno tkanje pripremano također u vlastitu domaćinstvu. Neki jednostavniji predmeti za uporabu izrađivani su kod kuće, a svečaniji kupovani na vašaru. Gunjci, kudmeni – kožusi, kratki i dugački, muški i ženski, opanci i šeširi kupovani su na vašarima u Kaptolu, Požegi, Gradiški i dalje.

Ženska narodna nošnja

STARIJA ŽENSKA NOŠNJA (do 1910.) Sadrži sljedeće dijelove :
- oplećak, od bijelog lanenog platna, finijeg tkanja, krojen uz tijelo, nešto ukrašen na prsima, sa širokim rukavima, jako nabranim i jako ukrašenim raznim vrstama tkanja i ukrašavanja narodnim vezom i čipkom. Orukvica je uska i prianja uz ruku;
- untorok, od bijelog lanenog ili pamučnog platna, široko je nabrana podsuknja bez ukrasa, osim tanke čipke na donjem rubu. Oblači se ispod krila;
- krila ili skuti, nabrana je suknja specifičnog kroja. Prednja strana je od dvije pole ravnog platna, gornji dio je nešto duži i kod pripasivanja se podvrne, a donji je ukrašen uskom čipkom. Stražnja strana krila sastavljena je od šest ponekad čak sedam pola. Ta je stražnja strana složena u sitne falde (starija krila su krupnije a novija sitnije narifana): kaže se da su krila su narifana, srifana;
- tkanica, vuneni je pojas otkan od vune, u raznim bojama, jednobojan ili šaren. Za mlađe su izrađene u svjetlijim bojama i šarama. Veže se oko pojasa i pokriva spoj oplećka i krila;
- zaprega, vunena je pregača tkana od raznobojne vune, u osnovi crne, tamno zelene, crvene, ljubičaste i narančaste, u tkanju ukrašena horizontalnim prugama ili rjeđe geometrijskim motivima (uglavnom u donjem dijelu), sa tri strane optočena resama. Najsvečanije zaprege su protkane srmom. Za djevojke i mlade snaše izrađivane i svjetlijim i veselim bojama a za starije žene mrkije;
- prsluk, odjevni predmet koji učvršćuje gornji dio tijela i grije zimi. Izrađen je od kupovne tkanine, uglavnom štofa i pliša;
- rubac, preko ramena i preko prsa, naprijed prekrižen i vezan odzad, izrađen je od finog tkanja, načešće usnivanca, bogato je ukrašen ručnim radom. Kasnije, oko 1910. počinje se nositi tvornički izrađena marama s kratkim resama, u različitim bojama s cvijetnim uzorkom, zvana šafolka ili tibetkinja. Neke su žene nosile polusvilenku, jednobojnu maramu s utkanim uzorkom i s kratkim resama;
- poculica, kapica za glavu, izrađena je od domaćeg tkanja, ukrašena vezom u cvjetne uzorke, rjeđe s prikazom ptica, a ima čak i s uzorkom dvorca ili crkve. Neke su nakrpane vunicom, neke opet ukrašene motivima od perlica ili srebrne žice;
- podveza, marama je industrijske proizvodnje od tanke vune tipa šafolke (tibetke) ili od tanke svile, složena u traku-povez, pokriva čelo i dio poculice, veže se na potiljku ispod vrha poculice a krajevi vise na ramena;
- zavijača, marama je koja se veže preko poculice i podveze, može biti domaće izrade od starijih vremena i industrijske izrade- pamučne ili vunene, ili bajoder koji se nije vezao pod bradom a izrađen od kupovnog vrlo tankog tila (ovdje su zvali rida);
- čorape, vunene, domaće izrade obično s uzorkom (zimsko razdoblje) ili končane opletene od pamuka (ljetno razdoblje). Vežu se ispod koljena;
- opanci, obrtničke izrade, od kože, kaišari ili putranci. Kasnije (u 20.st.) nose se cipele, poče ili zepe.

Dodatci uz nošnju: za uši naušnice ili menđuše, zlatne ili srebrne, đerdan od perli nanizan na konac oko vrata, isto i medaljon prišiven na somet koji se vezao pod vratom, Narukvice na nadlanicama od heklane vunice ukrašene perlicama čine također značajan ukras. Širina im je 10 do 15 cm, donji kraj je nazubljen. Ukrašene su sitnim perlicama složenim u motive: cvjetni, geometrijski i na patkice. Izrađene su u crvenoj ili crnoj boji. Iznad uha a i spod podveze žene nose pero – pačju kofrku – ili bosiljak. U svečanim prigodama žene umjesto zavijače preko poculice nose bajoder, načinjen od laganog platna i tila i nije se vezao ispod brade. U zimi žene nose kratki ili dugački kudmen ili ljetak od valjane vune, bez rukava. Izrađen je u boji i može imati razne ukrase. Za zaštitu od zime koriste veliku vunenu maramu vuničarku ili nešto težu valjaricu od valjane vune. I jedna i druga su s resama.

NOVIJA ŽENSKA NARODNA NOŠNJA (od konca 19.st. do 1950.)

Sadrži:
- oplećak, od industrijske tkanine (flanel, šifon i dr.), usko šiven;
- oplećak, od bijelog lanenog platna, finijeg tkanja, kako je opisano kod starije nošnje;
- untorok, od industrijske tkanine, široko nabran;
- krila ili skute Prednjica kao kod bili krila, na dnu je podpolica širine oko 7 cm,
otkana od pamuka u boji, ukrašena vezom, vunicom i svilom ili štikana vunicom i svilom. Motivi ukrasa su obično cvjetni, u buketićima. Stražnja strana sa sastoji od dva dijela koja se vodoravno spajaju. Gornji je dio bilivo otkano od lana ili miješano s pamukom. Donja strana je zatka, tkana od pamuka u boji, zvanog natak. Osnova je od bijelih niti pamuka a potka od niti pamuka u boji: crvenoj, crnoj, plavoj, narančastoj i zelenoj. Motivi ukrasa na bilivu su obično obrubi s crvenim koncem šiveni a likovi mogu biti geometrijski. A na zatki koja je u boji vezeni su motivi obično svilom u boji u kojoj je vezena podpolica. Obično su stilizirana tri cvijeta na stabljici ili u vazi. Stražnja strana krila je takođert rifana. Krila su se pri oblačenju podešavala na pola lista noge. No, bilo je odstupanja od pravila. Kutjevke su nosile dugačko kako navodi kazivačica iz Vetova „…naša su krila bila do pol lista, a nji´ova su bila dugačka do zemlje. One iz Poljadije nos´le s´ jako kratko. Grabarje, oni su nos´li kratko. Naša tetka u Sesvete bila udana i one nos´le kratko, nji´ova krila više koljena udaraju.“
- bluza, koja u prvoj polovici 20. st. zamjenjuje svečani oplećak, sašivena od svilene ili cicene (ili druge vrste) tkanine, isto kao fertun), s uskim rukavima, krojena u struk, može imati ukrašena prsa ili kragnu. Ako je obučena bluza ispod nje se oblači oplećak, od industrijske tkanine (flanel, šifon i dr.), usko šiven;
- fertun, šivan od svile nosio se u najsvečanijim zgodama, obično je već svileno platno ukrašeno cvjetnim motivom. Da bi lakše padao preko krila od struka dolje (a pokrivao je krila osim podpolice na prednjoj strani, nabran sprijeda a na kukovima više i na zadnjoj strani rastavljenog dijela koji je pokazivao rađenu zatku) imao je široku donju porubu. Ti najsvečaniji su šivani od teške svile, zvane „dupla svila“, a ostali od „jorgan svile“ ili drugih vrsta tkanina: cica, delina i dr;
- svilenka, svilena marama s dugim svilenim resama. Oblačila se stavljajući oko vrata, ukrižena preko prsa, a vezala otraga, na leđima, ispod resa. Ona je bila uglavnom u istoj boji u kojoj su bluza i fertun ili barem fertun ako je bluza jednobojna, s ukrašenim kragnom i prsima. Umjesto svilenke može na isti način biti vezana šafolka (tibetka), marama industrijske izrade od vunenog tankog materijala sa štampanim cvjetnim uzorkom, vezanim resama od vunice (kraćim od svilenih resa kod svilenke);
- kapa s češljem. Na povezani tutuk najprije se zabode limeni češalj s uvis zadignutim krajevima. Preko njega se veže kapa od jaglučca ili drugog tkanja i poveže oko češlja. Na to onda ide
- podveza, četvrtasta marama od laganog finog industrijskog vunenog ili svilenog tkanja, s otisnutim cvjetnim motivima u živim bojama, na uglavnom crnoj ili smeđoj podlozi;
- zavijača, četvrtasta je marama, također svilena (u izuzetnim prilikama može biti plišena) s kraćim resama, a veže se ispod brade. Nosi se u svečanim prigodama i kad žena ide izvan kuće;
- čorape, uglavnom su končane, bijele ili lagano obojene, načinjene od vunice ili pamučnog konca;
- cipele, obrtničke su izrade s podpeticom, lagano podignute.

Dodatci nošnji: sastoje se od različitih ukrasa, od plemenite kovine, cvjetnih detalja ili predmeta uvjetovanih vremenom ili prigodom.
To su:
- menđuše ili naušnice, od dukata i naušnice zvane „jagode“ u bijeloj, roza ili crvenoj boji;
- dukati oko vrata, našiveni na crnoj sometnoj vrpci, prišiveno obično tri ili pet a rjeđe više dukata, mogu slobodno visjeti na alci prišivenoj za somet ili direktno našiveni na somet prepleteni žutom svilom;
- đerdan, staklene perle nanizane na konac, na dužini po želji i po potrebi;
- vuničarka (debela vunena marama za zagrtanje) ili valjarica, nosila se zimi ogrnuta preko glave radi zaštite od hladnoće. Vuničarke su lakše, u svjetloj smeđoj ili crnoj boji, nosile su je uglavnom mlađe žene. Valjaricu, maramu od valjane vune, nešto težu, uglavnom tamno sive boje nosile su obično starije žene;
- ćilimac ili klecalo, nosila je žena kad je išla u crkvu, on je trebao kako bi kleknula na njega, a često je u njega umotala molitvenik, ili kako su starije žene govorile – „knjigu“. Otkan je od vune kao ćilim, ukrašen ručnim radom, vezom ili ulagano.

RUŠNA NOŠNJA (u vrijeme žalosti)

Ova nošnja ima odlike i dijelove narodne nošnje (starijeg i novijeg tipa) a posebnost joj je u tome što se oblači u vrijeme žalovanja za članovima obitelji i rodbinom. Ako se obavlja žalovanje za najbližima (muž, djeca, roditelji, braća i sestre) nošnja je pretežno u bijeloj boji, tako da po nošnji otkrivamo stupanj žalosti i blizinu roda. Dijelovi nošnje su:
- surka, od domaćeg lanenog tkanja, ima uske rukave, koristi se za oblačenje gornjeg dijela tijela kao oplećak;
- bila krila (rušna) bez ikakvih ukrasa;
- zaprega (rušna) domaće vuneno tklanje crne ili tamne boje, bez ukrasa;
- rubac, veliki laneni oko vrata, preko ramena na prsima ukrižen, veže se pozadi; – poculica i podveza, u crnoj boji;
- rubac manji, za zavijanje, istih karakteristika kao i veliki. U znak velike žalosti pod bradom je prekrižen a veže se pozadi, na zatiljku preko trokuta koji visi, u zatiljku;
- čorape, bijele, vunene;
- opanci ili poče, ili zepe.
Oplećak ili surka, bila krila i rubci, tkani su od lana. Platno je tanko bez ikakvih ukrasa u tkanju Dobro je izbijeljeno uzastopnim pranjem i sušenjem.
Ako se obavlja žalovanje za manjim rodom nošnja je nešto izmijenjena. Dijelovi nošnje su:
- bluza, crna – glotena;
- fertun, pregača koja prekriva gotovo u cijelosti krila, crni – gloteni;
- marama, velika farbarica, oblači se vezanjem oko vrata, na prsima prekrižena, vezana pozadi; marama zavijača, farbarica;
- bila krila, poculica, podveza, čorape, poče ili zepe isti su kao u prethodnom stavku.
Odrušavanje (prijelaz s rušne na gizdavu nošnu) obavlja se postepeno:
Prva godina žalovanja – nose se rubci, surka i zaprega (rušna).
U drugoj godini žalovanja nose se bila krila, fertun i bluza od farbra, marama zavijača i marama oko vrata od farbara.
U trećoj godini nose se krila s crnom zatkom, čistom bez šara ili samo lagano s bijelom prugom na crnoj podlozi, koja u izuzetnim prilikama može biti tamno zelena, a podpolica također otkana kao i zatka sa identičnim ukrasom (ulaganom prugom) kao i na zatki. Bluza, fertun i marama zavijača su od crnog glota.
U četvrtoj godini nose se crna krila s neznatno naglašenim uzorkom, fertun i bluza ciceni s laganim bijelim ili sivim uzorkom na crnoj podlozi. Marama zavijača također se nosi cicena s malim uzorkom na crnoj podlozi, a mogu biti manje naglašene ili sitne grane.

RADNA ŽENSKA NOŠNJA

Sadrži dijelove:
- oplećak i untorok, od domaćeg lanenog platna, sašiveni znatno uže od svečane nošnje. Taj oplećak se zove i prostica;
- bluza, cicena, s manje ili više naglašenim uzorkom;
- fertun, ciceni, s manje ili više naglašenim uzorkom;
- krila, bila ili sa zatkom u boji bez većih ukrasa;
- kapa, češalj i podveza od jednostavne tkanine bez većih ukrasa. Za vijeme radova u vrijeme ljetnih žega nisu žene nosile podvezu nego samo pamučnu maramu zavijaču, ne vezanu pod bradom nego s podignutim krajevima;
- marama zavijača, cicena;
- opanci, (najprije kožni a kasnije od Bate ).

Za vrijeme težačkih radova žene su štitile noge (potkoljenice) i ruke (podlaktice) šivenim nogavicama ili rukavima (sašivenim obično od stare tkanine) kako bi sačuvale ruke i noge, da ih ne izgrebe slama u žetvi i sijeno u livadi.

Muška narodna nošnja

MUŠKA NARODNA NOŠNJA (do kraja 19. st.).

Izrađena je gotovo u cijelosti od domaćeg tkanja ili miješano od lana i pamuka. Rukavi košulja i prsa su bogato ukrašeni ručnim radom. Na gaćama su ukrašavane nogavice i to uglavnom ispod koljena. Karakteristično je za mušku kao i za žensku nošnju (za dijelove od lanenog tkanja) da je nakon pranja bojana plavilom i da je bila značajno obojena u plavo. Plavljenje se obavljalo odmah nakon ispiranja. Nabavljalo se u trgovini, ta zrnca rastopila u hladnoj vodi i platno ili odjeća se u tu otopinu umakanjem plavilo.To je karakteristično za požeški kraj, a ovdje u našim selima je to naročito bilo naglašeno. Ove su se nošnje nosile sve do konca 19. stoljeća. Već prijelazom u 20-to stoljeće izvorna narodna nošnja se povlači iz uporabe, počinje šivanje nošnji – odjeće od tvorničkih materijala, osobito hlača i kaputa. No, nošnja od domaćeg lanenog tkanja se oblačila za svečanosti i ipak se očuvala u izvornom obliku, čak bolje od ženske.

Ovo su dijelovi muške narodne nošnje:
- košulja, izrađena od finog lanenog tkanja, rukavi su izrazito široki, nabrani na ramenu i na orukvici, bogato su ukrašeni ručnim radom. Prsa su također ukrašena faldicama, heklom, šlingom ili isicanim žicama, ili sitnim zubićima sitno prošivenim crvenim koncem. Uglavnom je šivana od rozanca. S prednje strane više je nafaldana a na leđima manje. U najstarija vremena dečki i mladi muškarci su nosili oko vrata povezanu crvenu maramu (kupljenu u trgovini);
- gaće, donje su uske i sačinjene od lanenog tkanja prostaca (zvale su se dvogaće jer su uže – šivane su od dvije pole) i gornje, znatno šire – šivane od četiri pole, s ukrašenim nogavicama. Vrlo često je završetak nogavica bio na zubiće, opšivene na sitno crvenim koncem. Gaće su se također šivale pretežno od rozanca;
- frojsluk, (prsluk), sašiven je od crnog someta ili štofa, najčešće je ukrašen ušivenim crvenim rubom i našivenim crnim uskim šujtašem u razne motive;
- tkanica, do kraja 19. stoljeća se nije nosila, a kad se počela pripasivati bila je tkana višebojno s ukrasnim raznobojnim širim ili užim prugama. Tkanica u nacionalnim bojama: crven – bijeli – plavi se javlja pojavom HSS-a i nacionalnim osvješćivanjem nakon Prvog svjetskog rata;
- kaput, izrađen od valjane vune, kao kratki kaput, u plavoj tamnijoj boji, bez šara (kakve su bile u Granici i istočnoj Slavoniji), a ima samo tamniji (tamno plavi ili crni) rub. Nosio se u zimi obučen ili zagrnut preko ramena. Kupovao se na sajmu;
- gunjac, dugački kaput, također od valjane vune, u bijeloj ili crnoj boji, manje ukrašen šarama. Štitio je od hladnoće i od kiše;
- kudmen ili kožuh, izrađen od ovčjeg krzna, brušene kože u naravnoj boji koja je bila okrenuta van a krzno unutra do tijela. Vanjština je mogla biti lagano ukrašena trakama od kože u raznim bojama ili s presvučenom dugmadi. Nije dugačak kao gunjac a ni kratak kao reklja. Ako je bio kratki bez rukava i kopčao se s dva dugmeta na ramenu zvao se pršnjak. Kudmen nije proizvod domaćinstva, on se kupovao;
- čorape, obuvaju se na noge, izrađene od domaće vune predene i pletene u kućanstvu, sa ili bez uzoraka. Preko čorapa se obuvaju obojci od domaćeg lanenog tkanja, u njih se umata stopalo i list noge (potkoljenica). Na potkoljenici su povezani kaišima opanaka kaišara. Obojci su se u nekim slučajevima omatali i bez čorapa, osobito radnim danom;
- opanci, obrtnički proizvod, đon mu je izrađen od debele kože a gornji slojevi od tanke i mekše kože. Mogu biti s kaišima ili bez kaiša (kaišari ili putranci). Izrađivani u crnoj ili smeđoj boji, a na gornjem dijelu stopala imaju ukrašen jezičac od tanke kože koji daje ljepši izgled;
- šešir je također obrtnički proizvod, kupovan na vašaru, obično crne boje sa širokom crnom ili tamno zelenom pantljikom , niskog slavonskog kroja. Za šešir dečki i mladi ljudi zatiču o svetkovinama „cvit s pendžera i grančicu asparagusa“ a ponekad i paunovo pero.
Dodatci muškoj nošnji: U kolo i u crkvu su muškarci nosili maramicu, od domaćeg platna rozanca s kraćim resama. Jedan kraj te marame – maramice se zatakne pod ruku, u frojsluk, a služi za to „da se dečko ili čovek ima s čime otrti“ (znoj). U starija vremena i muški su nosili narukvice ukrašene perlama, a samo poneki menđušu ili naušnicu, što je bio znak prestiža odnosno bogatstva.

Muška narodna nošnja u ovom razdoblju znatno se razlikuje od prave narodne nošnje koja je bila u uporabi do tog vremena. Ona se počela mijenjati znatno ranije od ženske nošnje, a obilježja tih značajnih promjena su: materijal od kojih se izrađuje uglavnom je industrijske proizvodnje; svi su dijelovi odjeće uglavnom znatno uži te svojim izgledom djelomično nose obilježja građanske muške odjeće. Ova se nošnja sastoji od:
- košulje, šivane sa znatno užim rukavima, sprijeda je kopčanje do polovice prsa a ispod kopčanja je popreko prišivena pasica, ispod nje je prednjica nafaldana. S lijeve i desne strane kopčanja su ukrasi od čipke ili rezani pa posebno obrubljeni zubići. Ako su ti zubići veći, u rombove ispod njih ušivana je svilena vrpca u boji. Često su dečki ispod vrata stavljali crnu mašnu;
- hlača, šivanih od čoje, someta ili štofa, u raznim krojevima, bez ukrasa;
- frojsluka, oblači se obično ljeti, šivan od pliša ili materijala kao i hlače, najčešće je to ipak crni pliš;
- kaputa (kratki ili tanki kaput) u manje hladnim danima, ima odlike kroja građanskog odijela.
- debelog kaputa, šivanog od čoje ili štofa, sa ušivenim futerom (toplom podstavom) kako bi bio topliji, a nosio se za jakih zima;
- šešira, uglavnom se zadržao isti. Donekle se mijenja oblik i širina pantljike;
- cipela, niskih za ljeto i visokih za zimu, oblika vrlo različitih, uglavnom su se šnirale sprijeda, što je vidljivo na starim fotografijama.

- čizama, nose se uz sometne hlače, obično ih nose dečki i mladi muškarci, načinjene su od kože a mogu biti s tvrdim i s mekim sarama. Čizme nose obično bogatiji dečki iz imućnih kuća kojima mogu roditelji iste kupiti, ili su ih dobili nasljedstvom.
Dodatci muškoj nošnji ovog tipa: Džepni sat s ukrasnim srebrnim lancem, maramica s heklanim rubom ili s monogramom itd.

MUŠKA RADNA NOŠNJA. Dijelovi su:
- košulja i gaće, od lanenog prostaca, šivani na uže;
- frojsluk, kožni kudmen, pršnjak, kaput ili gunjac;
- opanci (kožni, jednostavnije krojeni i od lošije kvalitete kože);
- šešir, zimi šubara (krznena kapa, valjkastog oblika). Šubaru nose uglavnom stariji muškarci.
Lanene gaće se tijekom 20. stoljeća zamjenjuju hlačama, obično sometnim. Košulja se također šiva od kupljenog (industrijskog) platna, najčešće flanira (flanela), a umjesto opanaka od kože dolaze gumeni Batini opanci.

Dječja narodna nošnja

Djeca do 5 ili 6 godina oblačila su se u lanene suknjice, i muška i ženska djeca. Taj se odjevni predmet zvao košuljica i betevara. Kasnije se djecu oblači u nošnju koja je prilagođena spolu, uglavnom oponaša nošnju odraslih i ima osnovne elemente nošnje odraslih.
Razdoblje kad se pazi na odijevanje je za dečke vrijeme prijelaza od dječaka u mladiće i djevojčica u djevojke. Kad su djevojke navršile 13 ili 14 godina oblači im se gizdava odjeća i svila. Reklo se: „zacurila se“ pa su sa curama stajale u crkvi, ispred pričesne klupe (ne više među djecom). Slično je i s dječacima, njima se oblači također gizdava i ukrašena rubina.
Autor teksta; HKD Tkanica Alinovci – gosp. Ivica Ciganović

HKUD Tkanica Alinovci – Veliki tjedan – iz zapisa Ivice Ciganovića

Na Cvjetnicu je išla procesija, svečani ophod s grančicama i stručkom cica mace i prvog proljetnog cvijeća, tu i tamo koji tek iz zemlje niknuli zumbul. Ja pamtim onu oko crkve, a danas ide od Starog grada. Nekada je taj ophod oko crkve završavao svečanim ulaskom u crkvu u spomen Isusova ulaska u Jeruzalem. Simbolika se sastojala u ophodu, a na dolasku pred vrata crkve svi stanu, vrata su zatvorena. U crkvi su samo pjevači.
Svećenik pred zatvorenim vratima pjeva himan Cvjetnice:

Puk židovsi nekada
S palmama je tebe sreto.
S pjesmom, hvalom, molitvom,
Dolazimo mi ti eto.
A pjevači su iz crkve pjevali pripjev:
Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, kralju Kriste,
Kom Hosana klicahu
Mala usta djece čiste.

A kad je otpjevana zadnja strofa svećenik/a/strong je uzeo raspelo od predvoditelja procesije, udario njegovim postoljem tri puta o vrata, vrata se otvore i sav vjernstrongmarama zavijača, cicenaički narod ulazi u crkvu gdje se pjeva Muka Isusova. Pjevao ju je crkveni zbor a orgulje je svirao Jozo Lukačević.

Na Vel. Petak i Vel. Subotu obavlja se poklon Božjem grobu (a u Božji grob se polagalo presveto Otajstvo). Žene su, dolazeći u crkvu ispred Božjeg groba ostavljale jaja. Kokošja, guščja, pačja i purja. Znale su biti pune korpe jaja. Onako različita po veličini i boji, bilo ih je lijepo vidjeti. To se je darivalo da se živad bolje leže.

Na Veliku subotu se nosilo jelo na blagoslov. U moje vrijeme u selu, kod zvonika. Za blagoslov jela su se žene i djevojke ugizdale (obukle svečano ruho), a korpe su pokrile vezenim, ulaganim ili na drugi način ukrašenim otarcima. Nakon obavljena blagoslova kojega je obavio kaptolački župnik, zvonar bi iz svake korpe uzeo jedno jaje, to je bilo njegovo pravo. Po kazivanju najstarijih, nekada se išlo na blagoslov jela u Kaptol, u župnu crkvu. Išlo se zaprežnim kolima. Spremala se velika košara puna jela. Vozilo se sve jelo koje će se blagovati na Uskrs. Samo imućni su pekli prase i cijelo vozili na blagoslov. Za tu prigodu valjalo je dobro nahraniti i pripremiti konje, jer je bio običaj da se idući kući iz Kaptola utrkuju, i onaj koji bi prvi došao u selo bio je posebno cijenjen i poštovan, on je te godine prvi vršio žito.Tko je mogao, išao je u Kaptol na obrede Velike subote, reklo se na Uskrsnuće. Obično su se obredi obavljali kasnije popodne, Bio je običaj da se za Uskrsnuće pred crkvom puca iz mužara (topa), dok se nije dogodila nesreća i zvonar Ilija Meštrović ostao bez ruke.

Uskrs je donosio novu radost. Za Uskrs smo mi djeca, prema mogućnostima roditelja, dobivali novu obuću i novu odjeću. Obično su to bile sandale, hlače i kakva vesta, možda košulja a kasnije tek majica. Za Uskrs su se pekli sitni kolači, obavezno pereci od tijesta uoprosto ali sa jajima, kuhala se šunka i kobasica ali su se farbala i jaja što je bio poseban događaj. Jaja su se farbala u namočenoj lukovini, ukrašavala se sitnom travom i listićima. Bilo je dosta posla jer je svako dijete na Uskrs u maramici nosilo jaje. Djeca su međusobno tucala jaja, pa kome se jaje razbilo, žurio je kući po drugo. To je tako bilo cijeli dan, a nastavak je bio Uskrsni ponedjeljak u školi. Učitelji doduše nisu dozvolili donositi farbana jaja u školu, no djeca su uvijek našla načina kako ih sakriti i novom nadom okušati se u tucanju. Na dan Uskrsa se išlo u Kaptol u crkvu, većinom na Veliku sv. misu, mnoštvo naroda pješice, neki iz pobožnosti prema najvećem blagdanu kršćanstva, a neki i da pokažu svoju novinu. Taj dan pod „opsadom“ je bio župnikov bunar, radi obilnoga doručka od kuhanog suhod mesa.

span class=”naslov”]