Legenda o slavonskom hajduku Franji Matijeviću

XV i XVI, st.

U Slavoniji se tijekom 17. stoljeća razmahala turska okrutnost nad domaćim hrvatskim stanovništvom. Ono što je najteže padalo narodu bio je turski “danak u krvi”. Tako je 1612. godine požeški paša na očigled naroda silom prikupio 300 dječaka i poslao ih u Istanbul da se odgoje za buduće janjičare. Godinu dana kasnije (1613.) poslao je u sultanov harem u Carigrad 300 najljepših slavonskih djevojaka. Mnogi Slavonci koji su se oduprli takvom haraču završavali bi u tamnici ili bi bili pogubljeni. U tamnici se našao i Antun, otac slavonskog hajduka Franje Matijevića. A kada su Turci odveli u sultanov harem i njegovu sestricu Jelicu, Franjo se odlučio osvetiti. Odlučio je ubiti pašu i po cijenu svoga života. Bilo je to 1613. godine.
0 tome zlu vremenu i herojskom podvigu te stravičnoj smrti Franje Matijevića govori i narodna legenda.

Turski je zulum u požeškome kraju postajao sve teži. Paša guli po tri kože s jednog vola, svakog ovna pet puta striže, harač bere kad mu drago, čini paša što mu volja. Imaju Turci svega – srebra, zlata i djevojaka, čilih konja i tustih ovnova, bijela hljeba, medenice i šerbeta te slatka vina požeškog. I kada paša sjedne za bogatu trpezu, sjednu oko njega begovi i kapetani, muselimi i alaj-bezi, buljuk-baše, barjaktari i haramije pa poslije me/etluka dogovaraju ka kove će nove zulume na raju udariti. Zbog svega toga mnogi su mladici otišli u šume na hajdukovanje. Svi su ovi momci glaviti, vitka stasa zelenbori, širokih grudu snažni lavi. Svakomu kuca kabanica, duga puška vjerna druga, samokres dobra pomoć, ljuti noži iza pasa, ljute guje turskom grlu. A medu tim junačkim mladićima posebno se svojom hrabrošću i lukavošću isticao Franjo Matijević. Kada je i do njega stigla vijest da su odveli sestricu Jelicu u sultanov harem, odlučio je ubiti pašu i sve njegove, pa makar i sam glavu izgubio. U noćno doba uvukao se u Požegu i zakucao na vrata požeških fratara što su se, istjerani iz svog samostana, nalazili u maloj kuci u Vučjaku uz same gradske zidine. Tamo ga je već čekalo pripremljeno tursko odijelo. Obukao je Matijević dimije s tokama i kopčama, kami/ol i jećermu svu od skrleta i grimiza, dolamu zelenu sa zlatnim tokama, saruk bijeli, kabanicu opsivenu samurskim pramom. Okitio se krasnim oružjem – kuburom srebrom oblivenom i jataganom obloženim /e/enim zlatom te dragim kamenjem i krenuo put pašina konaka.
Paša je upravo sjedio nakon ručka u svojem konaku uz sofru, srkao kavu i pu-šio lulu. Turske straže, ne sluteći ništa, videći tako bogatog odjevenog i ukrašenog “Turčina” pustiše ga do paši ne sobe. Matijević je naglo otvorio vrata i u pašu sasuo olovo iz svoje kubure. Paša riknu, krv prosuklja kao vino iz mješine kad se ova naglo razvali, paša se svali, gadna mu duša ostavi gadnije tijelo. Bio paša pak ga nije.
Dok su se pašine sluge snašle, Matijević je već bježao kroz Požegu prema gradskim vratima. U bijegu je naišao na jednog turskog stražara koji je vodio zatvorenika. Bio je to Franjin otac Antun za kojeg nije ništa čuo punih pet godina. Razjareni sin ubije stražara i oslobodi oca. No, umjesto da pobježe s ocem iz grada, vrati se natrag u pašin konak da osveti i oca. Ubije oba pašina sina. Turci ga tu opkoliše i u neravnopravnoj borbi sasjekoše Matijevića na komadiće. O tom požeškom krvoproliću ćulo se do Stambola. Sultan je u Po-žegu poslao novog pašu – Nuri Efendija-pašu, razboritog i smirenog čovjeka od kojeg nadalje više nije bilo okrutnog zuluma u požeškom kraju.

Tomislav Đurić “Legende puka Hrvatskog”
Fotografija >>>> Hrvatski institut za povijest