Predsjednik; Zvonko Dumbović
Voditelj folklora; Anita Mlinarić

KUD Seljačka Sloga Greda Sunjska
KUD Seljačka Sloga Greda Sunjska
KUD Seljačka Sloga Greda Sunjska
KUD Seljačka Sloga Greda Sunjska
KUD Seljačka Sloga Greda Sunjska

KUD Seljačka Sloga

>>>Dan Sloge – Greda Sunjska

KUD “Seljačka Sloga” Greda Sunjska

Greda Sunjska

SeloHr

o nama – Kratki pregled povijesti i aktivnosti društva

„Slušajući i pjevajući domoljubne pjesme u mnoštvu ljudi koji se osjećaju kao i mi djeluje dostojanstveno, veličanstveno, ne samo to, čitajući o Hrvatskoj njenoj povijesti, njenim ljudima budi se u nama još veći ponos, još čvršća povezanost s domovinom i spremnost stupanja u njenu obranu.“

Ove riječi pokojnog Stjepana Radića bile su jedan od snažnih poticaja da su naši roditelji i preci pokrenuli rad Ogranka „Seljačke sloge“ u Gredi Sunjskoj s ciljem njegovanja, čuvanja i prenošenja na mlade raznih običaja, plesova i pjesama. Društvo započinje svoj rad na Novu godinu 1936. izvevši igrokaz „Petar Svačić posljednji hrvatski kralj“. Vrlo brzo nakon tog događaja Društvo osniva pjevački zbor, tamburašku i folklornu grupu. Preuzimajući na sebe i organizaciju raznih tečajeva potrebitih selu, kao što su tečaj kuhanja, šivanja, opismenjavanja, održavanja osobne higijene te predavanja iz ratarstva i stočarstva. Za realizaciju tih predavanja ne štede se sredstva i dovode se najpoznatiji stručnjaci iz Siska i Zagreba.

Nakon Drugog svjetskog rata najveća se pažnja posvećuje folklornoj sekciji. Tadašnjem značaju i kvaliteti folklorne sekcije daje nesebičan rad dvojice naših najvećih etnomuzikologa: Vinka Žganeca (prvi u Hrvatskoj počeo znanstvenim metodama proučavati strukturu narodnih melodija) i Zvonimira Levakovića (osnivača profesionalnog ansambla Lado iz Zagreba). Oba ova vrsna čovjeka dolaze više puta u Gredu Sunjsku o vlastitom trošku kako bi uvježbali ovaj folklor za Prvu međunarodnu smotru folklora u Opatiji 1948. i 1951. g. Njihova razmišljanja o potrebi zadržavanja izvornog načina izvođenja običaja, pjesama i plesova zadržalo je ovo Društvo do danas. Držeći se načela da moramo biti izvorni, pa i na uštrb atraktivnosti, dalo nam je dvostruku korist. Dalo nam je zadovoljstvo da naši najmlađi upoznaju, zavole i izvode običaje ovoga kraja i drugo folkorna sekcija nastupala je na svim značajnim smotrama folklora diljem Lijepe naše. Nastupili smo: 6 puta na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, 2 puta na Vinkovačkim jesenima (zajednica općine Sisak uputila je ovo Društvo i treći put na tu smotru ali je izbijanje rata 1991. spriječilo realizaciju). Našli smo se i dva puta na Đakovačkim vezovima, Brodskom kolu i na mnoštvu nastupa lokalnog značaja. Priređen je i velik broj koncerata u zajednici s drugim društvima (1993. u zajednici s Limenom glazbom DVD „Sunja-Greda“ Sunja i Osnovnom školom Sunja u dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu, pa u dvorani Globus i još desetak drugih nastupa u raznim dvoranama Zagreba. Plesali smo i svirali i u drugim gradovima Hrvatske Varaždin, Karlovac, Garešnica, Velika Ludina, Vukovar,… ali i izvan nje. Dva puta odlazimo na nastupe u Njemačkoj (Bonn, Kὃln i Rὒhstadt, Berlin), jedan puta u Mađarskoj (Budimpešta) i Bosnu i Hercegovinu (Tomislavgrad).

Posljednjih dvadeset i pet godina Društvo pod vodstvom Nikole Brlekovića, profesora povijesti i povijesti umjetnosti okuplja uglavnom mlade plesače i mlade vlastite tamburaše (stotinjak djece držalo tamburu u uci iz kojih su se izdvojili 5 grupa tamburaša).

Pored plesa i sviranja u proteklom smo razdoblju organizirali i niz kulturnih priredbi, uprizorili nekoliko dramskih tekstova, promocija knjiga i časopisa ugošćujući pri tom druga društva sličnog djelovanja. U svim tim prilikama prikazujemo i originalnu nošnju Sunjske Grede kao pojam jednostavne ljepote na kojoj je ukras, na lanenoj podlozi, učinjen tvezom „belo po belom“.

Narodna nošnja Grede Sunjske

Vrijedne ruke baka, majki i kćeri Grede Sunjske zaslužne su za bogatstvo narodnih nošnji koje su se generacijama zadržale u našim obiteljima. Umijeće tkanja i ukrašavanja prenosilo se s koljena na koljeno. Osnovna sirovina za izradu ruha je bila lan (predivo) s lanenom niti (pređom) i to je bio isključivo ženski posao. Tkalo se na tkalačkom stanu u „polama“ koje su se spajale pri izradi nošnje. Jedna pola je širine tkalačkog stana.

Pri ukrašavanju nošnje posebno se pazilo na čistoću jer se vezovi izvode na „nemoćnini“ (ne peru se). Postoji više načina ukrašavanja narodne nošnje – od „lozanja“ i „necanja“ do napoznatijeg, „tveza po tvezu“.

Posebnost nošnje sunjskoga kraja leži u tome što je rađena „belo po belom“. To konkretno znači bijeli vez na bijeloj podlozi. Naša nošnja je u prošlosti imala izvezene detalje u boji, međutim to se izgubilo tijekom vremena. Legenda kaže da je razlog tome masovna pogiblja sunjskih mladića pred čestim najezdama Turaka. Kako je bijela boja bila boja žalosti, žene su pri izradi ruha izostavile sve druge boje u spomen na poginule.

Ženska narodna nošnja

Glavni dijelovi ženske narodne nošnje su opleće, rubača i zastor. Kako se tkalo u polama, rubača je sastavljena od 5-6 pola našnitanih u okomite šnite. Zastor je isto tako našnitan i sastoji se od 3-4 pole. Opleće ima karakteristične široke rukave sa sitno narancanim prednjim i stražnjim dijelom. Na rukave dolaze mašlni. Stražnji dio opleća je nešto kraći i seže do pendela – gornjeg dijela rubače na koji su našivene naramenice pomoću kojih rubača visi na tijelu. Rubača se opasava u struku sa pasom na koji dolazi zastor povezan pomoću žnjore. Za zastor se obično zatakne marama. Bez obzira kojom tehnikom je rubača ukrašavana, najveći dio ukrasa nalazi se na zastoru i rukavima opleća dok je rubača samo rubno ukrašena.

Mlade djevojke su bile počešljane na način da su imale razdjeljak na sredini glave „na glatko“. Sprijeda se kosa od čela do uha frkala u frke koji su išli preko uha, a iza se spajala u pletenicu – perčin koji je bio povezan svilenom vrpcom ili trobojnicom. U pletenicu se upletala i crvena vrpca od vune ili konca – spletaljek. Od ukrasa se stavljao cvjetić u kosu. Djevojka koja je bila spremna za udaju u svečanim prigodama na glavu je stavljala partu – kartonski umetak savijen u krug presvučen crvenim industrijskim suknom. Vanjska strana parte je ukrašena crvenim kralužima i staklenim perlicama raznih boja povezanim u gustu šaru. Sa stražnjeg dijela parte pada lepezasto složena svilena vrpca i doseže do polovice leđa.

Nakon udaje skida se parta i kosa se opliće oko drvenog podloška – kunča na što dolazi poculica. Napravljena od domaćeg lanenog platna, poculica je imala izveden ukras koji dolazi na zatiljak i koji je opasan užom ili širom čipkom i svilenim vrpcama. Ispod poculice na zatiljak se veže ruža izvezena u raznim bojama. Prilikom blagdana i posebnih prigoda udane žene su slagale na glavu velike platnene rupce – peče. Žene zrelije dobi su nosile peče ukrašene bojama dok su starije žene nosile bijele peče sa bijelim tkanjem. Ukrasi na pečama su većinom bili u kutu ili s obje dužne strane. Mlade sneje su na svečanu poculicu stavljale popečenu peču. U hladnom periodu nosili su se vuneni ili plišani rupci.

Muška narodna nošnja

Muška narodna nošnja je veoma slična ostalim narodnim nošnjama na području Posavine. Sastoji se od rubače (košulje), gaća (hlača), lajbeka (prsluka), obojaka (lanene krpe za omatanje nogu umjesto čarapa) i škrlaka ili šubare jer je glava uvijek morala biti pokrivena. Škrlak u posebnim prigodama može biti ukrašen trobojnicom ili cvijetom.




Greda Sunjska


…..