Naši stari jedrenjaci

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog  primorja Rijeka

Mora, ta velika plava prostranstva odvajkada su izazivala maštu pomoraca i putnika namjernika. Bilo da se radilo o velikim plovnim putovima, oceanima ili daleko manjim kao što je bazen Sredozemnog mora s njegovim pripadajućim morima. Jedno od tih je i malo površinom, ali veliko snagom, mističnošću i poviješću, Jadransko more. Od najstarijih vremena bilo je ne samo glavni prometni pravac brodovima koji su povezivali njegove obale već i središnji plovni pravac za naseljenike srednje i sjeverne Europe, povezavši ih još antičkim jantarskim putem s Jadranom i dalje sa zemljama Sredozemnog mora.
I nakon završetka antičkog razdoblja, nakon ne baš umilnih bliskih susreta Histra, Liburna, Grka, Rimljana, povijest nas vraća u nama bliže razdoblje ranog srednjeg vijeka, sukobljavanja saracenske mornarice i Mlečana kod otoka Suska, 842. godine, a zatim i u vrijeme starohrvatskih kneževskih pa kraljevskih vladajućih dinastija. Svi gore navedeni primjeri sukobljavanja na moru, osobito na akvatoriju Kvarnera ostavili su nam tragične primjere potonulih brodova i izblijedjela sjećanja na njih.
No, i ne trebamo možda posegnuti baš tako daleko u prošlost da bi otkrili značaj plovnog puta Kvarnerom za njegove pomorce i naseljenike. Strma istočna obala Istre koja gleda prema sjeverozapadnoj obali Cresa djelovala je jednako zastrašujuće, mistično i možda hladno mnogim pomorcima i u novije doba, jednako kao starim Ilirima, Grcima i Rimljanima.

Možda i najljepše stranice povijesti jedrenjaka hrvatskih gradova i njihovih kapetana nastale su od početka 19. stoljeća kada su se jedrenjaci s otoka Lošinja, te nešto kasnije i grada Rijeke otisnuli i izvan Sredozemnog mora, na putovanja preko Atlantika i oko svijeta. Jedan od prvih takvih brodova, bio je brik Ferdinado V. Re d ‘Ungheria, koji je oplovio Južnu Ameriku sve do grada Valparaisa u Čileu 1834. godine. Brodom je zapovijedao kapetan Petar Jakov Leva iz Velog Lošinja i to je bio prvi kvarnerski jedrenjak koji je oplovio Južnu Ameriku, nakon 125 dana plovidbe od Trsta.
No, to su još ipak bili još sramežljivi i pojedinačni počeci. Tek nakon uspjeha kapetana Ivana Visina, koji je s riječkim jedrenjakom Splendido prvi put pod austrijskom zastavom oplovio cijeli svijet (1852.-1859), započela je ubrzana gradnja jedrenjaka duge plovidbe redom u Rijeci, Malom Lošinju, i manjim istarskim gradićima, koji su sve do kraja 19. stoljeća ravnopravno i s brodovima velikih pomorskih zemalja zapadne Europe sudjelovali u svjetskoj trgovini i prometu. Jedan od takvih brodova bio je i riječki jedrenjak Stefano.

Putovanje i brodolom riječkog barka Stefano

Povijest barka Stefano vjerojatno je jedna od najtužnijih priča iz povijesti riječkih jedrenjaka. Bark Stefano važan je za povijest riječkog brodarstva, posebno zahvaljujući sačuvanom vrijednom brodskom dnevniku na gotovo 300 stranica. Taj brodski dnevnik – koji je na temelju kazivanja preživjelih članova posade, Mihe Bačića, kadeta, i Ivana Jurića, mornara, 1876. napisao dubrovački dominikanac Stjepan Skurla – ima na kraju i rječnik pomorskog nazivlja na talijanskom jeziku, te na jeziku Aborigina, starosjedilaca Australije. Mladi pomorac Miho Bačić, bio je nećak brodovlasnika Nikole Bačića koji se doselio iz Dubrovnika u Rijeku gdje je i osnovao svoju tvrtku Nicolo Bacich per vendita granaglie all’ ingrosso. Bavio se izvozom žitarica na tržišta Sredozemnog i Sjevernog mora. Bio je suvlasnik više jedrenjaka, ali najvažniji je bio upravo bark Stefano.
Nikolin sin Stefano Bačić položio je ispit za kapetana duge plovidbe, te je zapovijedao na barkovima Vincenza od 1871. do 1872. i Stefano od 1873. do 1874. godine. Umro je vrlo mlad, u 24. godini, 1. prosinca 1874. u Trstu, a pokopan je u Rijeci.
Bark Stefano sagrađen je 1873. u brodogradilištu braće Brazzoduro. Kapetan broda od 1873. bio je Blaž (Vlaho) Miloslavić iz Dubrovnika. Bark Stefano imao je 14 članova posade i 857 registarskih tona. U upisniku brodova duge plovidbe, iz Državnog arhiva Rijeka, Registro di Patentazione dei bastimentis Ungarese, spominju se kao vlasnici jedrenjaka Stefano, Bačić Nikola, Kovačević Antonio, Cunardi Eugenio, Kovačević Francesco i Lemuth Francesco.

Nećak Nikole Bačića i član posade Miho Bačić, bio je posebno nadahnut i oduševljem jedrenjakom Stefano.
Brod je izvršio tri putovanja, treće je ujedno bilo i posljednje. Stefano je putovao iz Cardiffa prema Hong Kongu. U upisniku je zabilježeno da je doživio brodolom na obali Australije, kod rta Cloates, 27. listopada 1875. godine. Bark Stefano je potonuo, a od posade su se spasila desetorica, dok kapetan i prvi časnik nisu preživjeli. Kako nam je zabilježeno u djelu Nedovršena putovanja, brodolomi zapadne Australije, 1622-1850 Australca Hendersona Graemea sa Sveučilišta Zapadne Australije, a prema kazivanju Mihe Bačića u djelu G. Rathe Brodolom barka Stefano na sjeverozapadnoj obali Australije, 1875:

„Što se dogodilo s dvoje ljudi koji su ostavljeni na pustom zaljevu u blizini naselja Exmouth Gulf? Bez ikakvih zaliha ostali su posljednji od posade koji su preživjeli, i mogli bi živjeti još jedva nekoliko dana. Njihova lokacija bila je potpuno zatvorena, nepoznata, u blizini aboriginskog plemena Jinigudira na kojem su mjestu i spašeni u travnju 1876. Aboriginsko pleme spasilo je dva Hrvata, članove posade brodolomaca, Mihu Bačiča i Ivana Jurića, iz barka Stefano.”

Na kraju su preživjeli samo nećak Nikole Bačića, kadet Miho, i mornar Ivan Jurić. Kadet Miho Bačić bilježio je sve događaje na barku Stefanu i nakon brodoloma. Evo kako ih on opisuje u pismu koje je poslao svojoj rodbini iz grada Fremantlea, 16. svibnja 1876. godine, a sto nam donosi knjiga Gustava Rathea:

Brodolom barka Stefano:

Frementle, Western Australia, 16. svibnja, godine 1876.
Siguran sam, da Vi, kao i svi koji me poznaju, držite da sam mrtav, a za što je vrlo malo trebalo. Sada ću Vam ispričati strahovit događaj, koji se dogodio u vrijeme od 27. listopada, 1875. do 15. travnja 1876.
Dana 27. listopada prošle godine u 2 sata jutrom bark Stefano kap. Vlaha Miloslavića nasukao se na neki greben u blizini rta NW Australije. Čim se nasukao, nagnuo se na desnu stranu i nijesu prošla ni tri sata, kad je bio čitav razlupan u veće i manje komade. Činili smo sve moguće napore, da bismo bacili barkacu u more, ali smo uzalud uložili sve svoje snage, jer ju je jako more odmah razbilo u komadiće. Tada su, na zapovijed pokojnog kap. Vlaha, pošla dva ili tri mornara na krmu, da bace guc u more. Teškom mukom im je uspjelo, da ga napokon bace u more, te smo u nj prešli ja, kapetan, poručnik i jedan mornar. Ali, što se tada dogodilo? Tek što je guc bio u moru, prevrnuo se. Ja se spretno uhvatio kolumbe, dok su se ostala trojica potopila. Tako sam prestrašen, jer je noć bila sasvim tamna, plutao po moru 10 sati. Zatim mi je uspjelo spasiti se na kopno, gdje sam se skoro polumrtav bacio na goli i topli pijesak, čekajući da vidim nekoga od mojih drugova. Uskoro se je spasio na brodskim ljestvama i Karlo Kosta, zatim vođa i ostali mornari, koji su doplutali na raznim komadima broda. Bilo nas je deset. Sutradan smo odlučili poći na položaj, da pronađemo pića i jela, koje je doplutalo sa razbijenog broda. Sagradili smo kolibu od krhotina brodskog drva. Sutradan smo ugledali gole divljake, žene i ljude. Ispočetka smo se bojali da nas ne pojedu, ali nam nijesu ništa učinili. S neznatnom zalihom vode i hrane pješačili smo šest dana, i da nijesmo naišli na neke divljake, koji nam pokazaše gdje ima vode, bili bismo svi umrli od žeđe nasred pijeska. Tu smo živjeli tri mjeseca hraneći se jedino nekim sirovim školjkama. Na Božić je padala strahovita kiša, koja je trajala tri dana. Za to vrijeme nismo ništa jeli, jer u mraku nijesmo mogli ništa da pronađemo. Zbog toga su umrla dvojica istodobno, a poslije nekoliko dana ostala šestorica. Ja i moj drug smo preživjeli, jer smo uvijek imali više srčanosti. Ali na koji način? I mi smo skoro umrli od gladi. Kada su došli crni divljaci, mi smo ih sklopljenih ruku zamolili, da nam dadu jesti. Dirnuti, uzeše nas pod ruke i odvedoše sa sobom, te nas nahraniše ribom i vodom. S njima smo ostali goli tri mjeseca, pateći skoro uvijek od gladi. Kroz to vrijeme prošlo je više brodova, ali nas s mora nijesu mogli vidjeti. Konačno 18. travnja 1876. približio se obali engleski kuter. S ovim kuterom smo plovili 17 dana, dok smo konačno doplovili u luku Fremantlea koja ima 600 stanovnika.

Eto, takva je bila sudbina Mihe Bačića, koji je ove retke napisao stricu u Rijeku i roditeljima u Dubrovnik. Nakon povratka u domovinu 27. listopada 1877, točno godinu dana nakon brodoloma, položio je ispit za poručnika, a 1879. ispit za kapetana.

Zanimljivost ovog jedrenjaka za riječku pomorsku prošlost nije sâmo putovanje u Australiju, gdje su kapetan Miloslavić i posada doživjeli brodolom, već priča o jedrenjaku Stefano koju je prema kazivanjima preživjelih, Mihe Bačića i Ivana Jurića, napisao dubrovački dominikanac Stjepan Skurla. Osobita zanimljivost dnevnika aboridžinski je rječnik na njegovu kraju.
Po spašavanju i odlasku u Fremantle, engleskim kuterom Jessie, dvojica su preživjelih pomoraca, konačno mogla nakon višemjesečne neizvjesnosti krenuti kući. Kako je dirljiv bio susret sa spasiocima, kazuje nam i ovaj opis iz knjige Gustava Rathea:

Dok se čamčić bližio obali, još nisam bio siguran da su urođenici imali pravo. Jurić i ja smo potrčali u vodu vičuči iz svega glasa, on mašući kapom a ja poderanim šeširom. Kraj mene bio je moj prijatelj Gjaki koji mi je govorio, na moje čuđenje, kako će Cialli, kada pristane uzeti mene i Jurića do Tien Tsina ili Pulimandura, zajedno s Tondogorom i Cincigom, dvojicom odabranih ljudi iz drugog sjevernog plemena. More je bilo sasvim mirno kad je čamac pristao na žalo. Kada su pristali neizmjerno su se čudili neobičnoj pojavi dvojice mršavih mladića dijelom smeđe, dijelom ružičaste, kože, raščupane, pola godine neošišane kose. Drščući, gledali smo u onu dvojicu, a oni u nas. Stariji nam se približi ispružene ruke i samilosnog, pomalo zbunjena izraza lica. Izgovorio je nekoliko riječi na engleskom. No speak english promrmljao sam, gotovo plačući. Suze su potekle kad smo se rukovali, a nikad do tada moje mlado srce nije ispunjavala tolika radost. Sreća je bila svuda.

Izvorni rukopis priče o jedrenjaku Stefano na talijanskom je jeziku, pisan na gotovo 300 stranica, a čuva se u fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

za portal Selo.hr >>>> Mr.sc. Nikša Mendeš, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka