za Portal Selo.hr >>>> “Slavica Moslavac” ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina

Tradicijski vezovi na crkvenom ruha

Muzej Moslavine  povodom Susreta hrvatske katoličke mladeži u svibnju 2012. g. /Sisak i Kutina/  priredio izožbu pod nazivom Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu.

Na izložbi je bilo predstavljeno  tridesetak-oltarnika-antependija, 8  misnica, roketa, dalmatika, kazula, plašteva, albi, veluma, stola… i drugog sitnog pripadajućeg pribora, koji na najbolji način ilustriraju stilski razvoj tekstilnih motiva 19. i 20.  stoljeća, većim dijelom posuđenih iz crkvi diljem Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine.

Najbrojniji su oltarnici. Oltarno platno, oltarnici ili antependiji koriste se za pokrivanje oltara. Budući da su mnogi oltari izrađeni od drva i često okićeni i jedinstveni, tkanine se obično koriste  za zaštitu oltarne površine. U drugim slučajevima, platno služi za uljepšavanje, odnosno oltarnici mogu biti znak poštovanja prema svetosti oltara.An (altar cloth) is used by various religious groups to cover an altar . Rimokatolička crkva koristi oltarne tkanine izrađene od lana i konoplje.

Osim oltarnika bilo je izloženo i liturgijsko ruho tj. gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji i najčešće u upotrebi misnica, alba, dalmatika, stola, te plašt.

Oltarnike bogato izvežene i izatkane zlatom, svilom, pismom i vunom, nastalih tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, nalazimo u brojnim moslavačkim i posavskim kapelicama i crkvama. To je ujedno i vrijeme razvoja motiva i kolorita na odijelu moslavačko-posavskog ruha. Dotadašnji skromni motivi, najčešće točkice, valovnice, crtice ili pojedinačne i skupne prugice zamjenjuju se s bogato kolorističnim geometrijskim, ali i biljnim osobito cvijetnim motivom pojedinačno ili u nizu, često oivičenih u veće ili manje kvadrate tkz. čuligama  ili iskricama. Najstariji oltarnik  datira iz prve polovice 19. stoljeća i čuva se u crkvi Svetog Maksimilijana u Posavskim Bregima.

Crkveno ruho

Crkveno ruho

Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja.
Ono je nastalo iz svjetovnog načina odjevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promjenio se način odjevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, ljubičastu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pijo V.
Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu, te ga podsjeća na krjeposti kojima treba da se odlikuje.

Liturgijsko ruho je sve do 4. stoljeća bilo po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim što je bilo izrađeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, te dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji. Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se isključivo koristi za misna slavlja, osnovano je i pontifikalno ruho, a najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.

Crkveno ruho

Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećenićke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca, itd. Tako promjerice, misnica predstavlja Krisov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.
Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti određene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Bijela boja ruha propisana je za sve blagdane Krista Gospodina (osim Muke) i Bl. Dj. Marije, za blagdane svetaca (osim mučenika), za blagdan sv. Ivana Krstitelja i sv.Ivana ap. i ev., kao i u službama Svetog Oltarskog Sakramenta. Također se koristi kod posvećivanja crkava i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata krštenja i ženidbe.
Crvena boja je propisana za blagdan Duhova, Cvjetnice, Kristove Muke, blagdane apostola (osim Ivana), te mučenika. Ruho ljubičaste boje koristi se u vrijeme Došašća i korizme, te za sprovodne Mise, zelena boja za vrijeme kroz godinu.

Crkveno ruho

Zelena boja govori o vječnom životu i simbolizira nadu, a ljubičasta je boja ozbiljnosti i pokore.
Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle nešto kasnije. U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju. Tako bijela boja predstavlja svjetlo, nevinost i čistoću, radost i slavu, crvena, boja krvi i vatre simbolizira milosrđe i mučeniču žrtvu, a zelena, boja bilja govori o vječnom životu. Ljubičasta, pak, je boja nesreće i sjete, a crna je boja tugovanja i smrti.

U početku kršćanstva  nije postojao propis o bojama liturgijskog odijela. Najviše se kao najjednostavnija upotrebljavala bijela boja. S vremenom su se počele koristiti različite boje, dok nije Crkve propisala slijedeći kanon boja:
1.    Bijela boja – označava veselje i nevinost. Upotrebljava se na blagdane Gospodnje, Marijine, anđela i svetaca koji nisu mučenici.
2.    Crvena boja – označava ljubav i trpljenje. Upotrebljava se na Duhove kad su apostoli primili Duha Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane svetih mučenika, kao i na Cvjetnu nedjelju, Veliki petak i blagdane apostola i evanđelista, osim Ivana.
3.    Zelena boja – označava nadu. Upotrebljava se vrijeme kroz godinu, iza Bogojavljenja i Duhova.
4.    Ljubičasta boja – označava poniznost i pokoru. Upotrebljava se u adventu i korizmii u drugim pokorničkim danima u godini ( pr. Kvatre ), a može se koristiti i za pokojne.
5.    Crna boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne ukoliko se  ne koristi ljubičasta.
6.    Ružičasta boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se treće nedjelje došašća ( Gaudete ) i četvrte nedjelje korizme ( Laetare ).

Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti ( parare – pripraviti) jer služi za pripravu susreta s Bogom u liturgiji.

Strogo liturgijsko ruho je:

1.     Misno ruho

2.      Ruho izvan Sv. Mise

3.      Ruho đakona i biskupa

 

Crkveno ruho

Misno ruho

1.      Humeral, amikt (oplećak ) – platneni rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i pleća

(humeri = pleća ). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, a od tuda je nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća. Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe, nastao je papinski fanon u X. stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su mu se rugali i udarali ga.

2.      Alba vestis (alba, lat. bijelo odjelo) – bijela, donja platnena haljina-tunika, koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje milost, te simbolizira čistoću srca, nevinost i vječnu radost. Označuje i bijelu haljinu kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga.

3.      Cingulum ( pojas ) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.

4.      Manipul  (naručnik) – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje znoja. On označuje rubac kojim je Sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu. Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja.

5.      Stola (štola) – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o svadbi uspoređuje milost povetnu sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ koji je krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leđa, tj. ramena. Štola je ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav crkveni čin.

6.       Kazula (misnica, casa = kuća) – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva prsa i leđa. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim kućama („domus Ecclesiae“). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Poradi toga mu ruke nisu bile slobodne, te bi kod podizanja đakon ili subđakon (podđakon) pridizali misnicu. Na to podsjeća običaj kod Svete Mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći dostojno prikazati Svetu Žrtvu.

 

Crkveno ruho

Ruho izvan Sv. Mise
1.    Roketa (parvus roccus = kaputić) – bijela košulja koja seže do koljena,  kojom se služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani sa Sv. Misom.
2.    Superpelicej (cotta, kota) – produžena roketa, koju obično nose pripadnici nižih redova, a i osobe sa svetim redom nose je za različitih obreda izvan mise.
3.    Pluvijal (plašt, pluvia = kiša) – u katoličkoj liturgiji, svečan i bogato urešen ogrtač koji seže od vrata do gležnja. Upotrebljava se pri ophodu, bogoslovu i dr. Od 9. stoljeća postaje dio liturgijskog ruha.
4.    Velum (veo) – pokrivač koji svećenik nosi na leđima, njime se uzima Presveti Sakrament i nosi u procesiji.
5.    Nebo (nebnica, baldahin) –  u svim religijama svijeta, očitovanje svetoga, božanskoga. U povijesti religija taj univerzalni simbol ide od konkretnih, prostornih zamišljaja do duhovnog stanja. Nosi se kod procesija s Presvetim sakramentom nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod njegovog dočeka.

 

Ruho đakona i biskupa

Đakon je crkveni službenik koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne  dužnosti. U prvim kršćanskim stoljećima, biskukpov pomoćnik, osobito za euharistije. Nekad su se đakona i subđakon nazivali jednim imenom leviti.
Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo što umjesto kazule nosi dalmatiku, tj. liturgijsko đakonsko ruho, s dugim rukavima, izvana ukrašena vezom. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo. Đakon prebacuje štolu preko lijevog ramena, te oba okrajka pričvršćuje na desnoj pojasu cingulumom. Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmacija gdje se slično odijelo nosilo, a naziva ju se „odjećom spasenja i dalmatikom pravde“. Prijašnja služba subđakona

(podđakona) je također imala slično odijelo, a nazivala se tunicela (tunica = odijelo).                                                                                                                                        Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih „clavi“. Naziva se još „tunikom radosti i odjećom veselja.“

 

Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane Svete Mise ( pontifikalne Mise ) pripada:

1.    Mitra – kapa koju nose papa, biskupi, kardinali i neki opati kao simbol svoje vlasti. Trokutastog je oblika s dva vrška (simboli Staroga i Novoga zavjeta) i dvije vrpce koje padaju preko ramena. Redovito je bijele ili zlatne boje, ali može biti i druge boje.
2.    Pod kazulom biskup ima pravo nositi dalmatiku i tunicelu jer biskupska služba sadržava sve crkvene službe.
3.    Pektoral ( prsni križ, pectus = prsa ) – zlatni križ  što ga visoki crkveni dostojanstvenici nose na prsima. Prvotno ga je nosio samo papa, od 12. sto. Nose ga i biskupi, a od 16. sto i ostali prelati.
4.    Biskupski prsten – prsten koji nosi biskup, simbol njegove vjernosti i povezanosti s Crkvom. Od 13. st. Poznat je papinski ribarski prsten, kojim je papa pečatio svoja pisma. Na njemu je urezan lik sv. Petra, kako iz lađice baca mrežu i ime pape. On se morao slomiti kad je papa umro.
5.    Rukavice – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrađene su u liturgijskoj boji dana.
6.   Pastoral ( biskupski štap, baculus, pedum, pastor = pastir ) – štap  koji biskup drži u ruci za vrijeme pojedinih dijelova liturgije. Običaj nošenja štapa biskupi su uveli u ranome srednjem vijeku  po uzoru na visoke bizantske državne činovnike kojima je to bio znak posebne vlasti.
7.    Sandale – znače da Evanđelje mora spremno naviještati. Sandale su obično izrađene u liturgijskoj boji dana.
8.    Cappa magna – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama, izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje.
9.    Mozzeta – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta, a ljubičaste je boje.
10.  Gremiale – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorie ( Slave ) i Credo ( Vjerovanja ), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano pontifikalno odijelo.

 

Crkveno ruhoCrkveno ruho

Oltarnici iz Posavskih Brega

Oltar (lat. altare“žrtvenik“) je  povišeno mjesto sazdano od kamena, drva ili zemlje na kome se prinosi žrtva bogovima ili Bogu. U hrvatskom se jeziku ustalila riječ žrtvenik. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu.

Na oltar se stavlja oltarnik. To je bijelo platno kojim se prekriva oltar, za slavljenje mise. Simbolizira platno (sindona) u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na oltarnik se za misno slavlje stavlja i tjelesnik (korporal) da se na nj položi kalež i hostije. U doba renesense i baroka izrađivani su oltarnici visoke umjetničke vrijednosti. No, oltarnik je i ukrasna plahta, a dolazi od lat. antependijum od ante=pred + pendere=visjeti; to je predmet koji prekriva prednju stranu oltara.

Najveći broj crkvenog ruha s tradicijskim motivima, osobito oltarnika (preko trideset kompleta)  danas se čuva u crkvi sv. Maksimilijana u Posavkim Bregima.

Oltarnici iz Posavskih Brega predstavljaju bogato izveženo i izatkano tradicijsko ruho 19. i 20. stoljeća. Na njima se ogleda razvoj motiva, korištenje boja i  primjena čipke. Oltarnici se sastoje od dvije dužine, prvi koji dolazi na oltar je dug i do 4 metra, a kraći koji se stavlja povrh njega je dug i do 2,5 metra, a širinom odgovaraju tkanju rubače i zaslona. Najveći broj je ukrašen svilom, ali ih ima i pismom i vunom. Prema boji se dijele na: crvene, žute, bijele i šare. Zbog velikog broja primjeraka, a i želje da se predstave vjernicima, oltarnici su se mijenjali svakog mjeseca. Danas brigu o crkvenom ruhu vodi Jasna Renčević Kalić.

Na crkvenom ruhu, kao i na tradicijskom kostimu primjenjene su razne tehnike ukrasnog tkanja: naopačni prijebor – prebirano, šurcano, z novin, s kovačkog, pisanina; Vutlak – rupičasti prijebor, prebirano na rupice i optokano, noviji vutlak; U zev – zevanina; i noviji način ukrašavanja – diganina na „paličke“. Danas se prema boji i načinu ukrašavanja u samom tijeku tkanja ruho dijeli na: pisaninu, modrinu, zeleninu i s kovačkog. Sve su to tehnike starinskog naopačnog prijebora s temeljnom crvenom bojom kod pisanine i modrine, samo je razlika u crnom odnosno plavom ispunjavanju cvjetnog motiva (križića) i rasporedu listova, odnosno razmetanih bobica – šturlica unutar bijelog prostora. Pisaninu prema motivu dijelimo na: šenicu, sa tri jabuke, grgina velika, grgina mala, sakrament i na zrcalo. Zelenina je dobila naziv zbog prevladavajuće zelene boje, danas rađene vunom, dok je starija varijanta bila izrađena svilcem. Prema gustoći i veličini motiva razlikujemo stariju i novu zeleninu. Nju je prva osmislila tkalja Betika Stuparić.

Najnovija tehnika – s kovačkog je varijanta naopačnog prijebora, naziva dobivenog po osobi s velikim smislom za baštinu i tradicijski izričaj, tkalji Ruži Kovač iz Posavskih Brega. Ona je prva osmislila i na tradicijsko ruhu, pa tako i na oltarnike, primijenila sitne geometrijske motive u raznovrsnim bojama. Razlikujemo motive: na srca, tičeki, ruža kovačica, trojfelec i mulna grančica.

Posavke su osim tkanih ukrasa veoma dobro vladale i raznim tehnikama veza. To je osobito došlo do izričaja u štikanini i našvenini. Poznavali su razne vrste veza, a najpoznatiji i najbrojniji su:  pečki, puni, plosni, kosovečki, te šibičanje. opatečki; rasplet ili tvez; šupljika; za pol zabadaja ili polukrižići; vez brojem; vez na dva lica; vuzlički ili križići; ovijenac; lozanje ili lančanac.

Uzorke,  fele ili mustre spisavale su posebno nadarene žene, bilo iz kakvog predloška ili iz glave, a druge nešto manje vješte su mustre precrtavale na masni papir ili  na prozorskom staklu i pomoću  žlice. Mustra se stavljala na stol, povrh nje se pričvrstilo čisto platno i tada se aluminijskom žlicom protrljalo, po priprimljenom materijali i tako dak se cjelomit motiv nije ukazao, tada bi ga stavljali u drveni okvir zvan pelo, pelce, napinale ili traglice i vezenje je moglo započeti.

U starijoj ornamentici moslavačkih i posavkih, tkanih i vezenih ukrasa prevladavaju sitni geometrijski motivi kao križići, zvjezdice, stilizirane ružice ili rozete, ravne i izlomljene crte, pačetvorine i trokuti, do često rabljenog motiva romba, pačjih skokova i kuka, koje zamjenjuje geometrijska stilizacija cvjetnih i zoomorfnih oblika. U novije doba geometrijski motivi zamjenjeni su motivima cvijetnim kiticama. Cvjetna se kitica, taj tipični barokni element pojavljuje pojedinačno ili u nizu, na pečama, poculicama, a i na pučkom kostimu i crkvenom ruhu, čija veličina i oblik varira zavisno od vremena i mjesta nastanka. Najstariji sačuvani oltarnik ukrašen je jedinstvenim motivom križa u nizu, u većim i manjim dimenzijama. Ovaj motiv nije pronađen na ostalom ruhu, ni u drugim mjestima.

Boje koje su slagale na ukrasnim i upotrebnim tekstilijama bile su: crlenu, gizdavo crlenu, crleno mrkastu, crleno musastu, tvrdo musastu, crleno svijetlu, ciglastu, višnjevastu, ljubičastu, musastu, crno musastu, mrkastu, zgorelu, crno zgorelu, lepu, bledo lepu, vlanjastu, vinkastu, vodenu, crno zelenu, rikasto zelenu, bledo zelenu, bledo plavu, žuto-naranđastu ili udovečku, zlatnu…

Žene su pored bojenih lanenih niti za našvavanje upotrebljavale: pismo – pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu vunenu nit; mavez – tvornički konac, šlingvol; muline – šesterostruka nit pamuka; svila – čista svilena nit starinska talava i kupovna umjetna svila. Mavez su bojili domaćim biljnim bojama: u iskuhanoj vodi od lukovine crvenog luka, šafrana, od brezove i šljivine kore i pesevine – trava koja raste po ledinama, ili deblja i tanja nit nebijeljenog lanenog vlakna.

Na pojedinim primjercima tekstilija izvezeni su inicijali ili imena darovatelja kao npr. Slava Lilek, Milka Kranjčec, Marija  Halubek- Kovačić, Marija Vranđelić, Bugarin Marica, Katica Klobuk, Kata Halupec-Kovačić, Marija Matković, Marija Kranjčec (Ivčekova), Milka Rošin… a tu su i brojni drugi anonomni darovatelji iz čije ostavštine isčitavamo mnoštvo ornamentalnih kompozicija i slobodu u smišlenkama  na crkvenom ruhu.

Raznovrstnost, bogatstvo i brojnost posavskog crkvenog ruha s tradicijskim motivima, predstavlja se i kao turistička specifičnost Posavskih Brega.