Starinsko žensko češljanje i opremanje glave – Vesna Zorić

Element u tradicijskom obrascu odijevanja koj i bitno razdvaja tipove i inačice narodne nošnje jest žensko oglavlje koje podrazumijeva način češljanja i opremanjaglave. Njime su se, uz manja odstupanja, u svim kulturnim područj ima Hrvatske najrječitije iščitavale sve one statusne promjene
kroz koje je žena prolazila tijekom života. Po njemu se prepoznavala djevojčica od djevojke udavače, mladenka, mlađa udana žena od starije, udovica. Osim određenja statusa i životne dobi, ono je upućivalo na lokalnu, regionalnu, nacionalnu, a ponegdje i vjersku pripadnost. Unutar svakog kulturnoga područja razlikovala su se svakodnevna, svečana i obred na opremanja glave. Međusobna različitost očitovala se ponajprije u materijalu pokrivala, ukrasu i njegovoj količini. U oblicima opremanja glave, uz vidljivu estetsku funkciju, naziru se i elementi rnagijsko-apotropejskih značenja. Time je oglavlje, kao materijalizirani sustav znakova, služio za komunikaciju razumij ivu pripadnicima kulture u kojoj su se nalazili.
Mnogi su autori, koji su se bavili ovim dijelom baštine, nalazili korijene pokrivala u dalekim kulturama, praslavenskoj baštini ili utjecajima europskih stilskih razdoblja. Uz svu međusobnu raznolikost oglavlja prisutnu i u lokalnim i u regionalnim okvirima, postoje neke karakteristike značajne za cijeli prostor Hrvatske. Prema nekim tumačenjima zajedničke karakteristike proizlaze iz staroslavenskoga kulturnog sloja u kojima je koncentrirano obilje magijsko-apotropejskih značenja.

Uočljiva je česta primjena crvene boje u oglavljima djevojaka i mladih žena. U cijelom slavenskom svijetu ona ima sadržaj životne radosti, zdravlja, sreće i magijske obrane od zlih sila. Njome se zaštićuje plodnost potencijalne roditeljice i jamči produženje roda što je prvi i najviši zakon patrijarhainoga društva.

Za žene zrelije dobi upotrebljavale su se zagasitije boje, a bijela je pak izražavala duboku tugu i starost. Sljedeća zajednička značajka odnosi se na nepokrivenost djevojačke kose, koja obilježava status djevojke u hrvatskom tradicijskom društvu. Djevojčicama se kosa dijelila na razdjeljak po sredini glave i upletala u jednu ili dvije pletenice, spuštene niz leđa ili prsa ili bi se omotale oko glave.
Tek stasanjem u krug udavača, ponegdje se promjenom frizure, a ponegdje djelomičnim pokrivanjem glave simbolizirao ulazak u novi dobni razred. U svadbenim krunama, simbolima prjelaska u stalež udanih žena, najizrazitije se zrcale magijska značenja. Prevaga crvene boje, trepetljike, perje, drhtave spirale, ogledalca, vrpce, sve to ima ulogu zaštite mlade nevjeste. No, nakon udaje, prema drevnom pravilu, kosa udane žene zabranjena je dodiru i pogledu. U svadbenom obredu mladenki se skidanjem svadbene krune kosa podizala, upletala u najrazličitije vrste podložaka i prekriva la kapicama i rupcima.

Takva su pokrivala govorila o njezinu novom statusu i pratila je tijekom cijelog života. Smatra se da pokrivanje kose udanih žena prvotno ima magijske sadržaje jer, kosu, kao izvor životne snage treba skrivati od zlih sila.
Istu ulogu imaju oblici roga tog oglavlja jer prema predaji, rog simbolizira plodnost i štiti ženu od uroka i zlog pogleda. Za razliku od svakodnevnog opremanja glave lišenog kićenja, za svečane prigode kosi su se dodavali uresi od cvijeća, vrpci, novčića, školjki, a kapice i marame svojim
ukrasnim tkanjima i vezom govorile su o vještini žena i o njihovu likovnom poimanju. Po vrsti i množini ukrasa oglavlje je uvijek usklađivano s ostalim dijelovima ruha.

Nemoguće je u ovom kratkom osvrtu o opremanju ženskog oglavlja predstaviti sve pojedinosti koje su govorile o statusu žene, o lokalnim različitostima svadbenih kruna, promjenama u oglavlju nakon rođenja djeteta, tuzi za bližim ili daljim rođakom, opremi glave u vrijeme Adventa ili korizme i sl. Preostaje samo prezentirati neke specifičnosti i zanimljivosti svakoga kulturnog područja.

Najraznovrsnija i najrazličitija oblikovanja frizure i pokrivanja glave bila su prisutna u panonskom kulturnom području. U nizinskoj Hrvatskoj (Slavonija, Srijem, podunavska Baranja) karakterističan je specifični način češljanja. Djevojčicama se kosa upletala u dvije pletenice sastavljene od mnogo pramenova složenih na zatiljku. No, udavačama se plela tzv. velika pletenica. Prednji bi se dio kose odvojio i češljao prema lokalnim posebnostima, a stražnji bi se razdijelio u tanke pramenove, čak do stotinu, a zatim spletao u sitne pletenice od triju pramova ili odmah u mnogostruku poput tekstilnog prepletanja. Različitim spajanjima (šivenjern, lijepljenjem) dobile bi se spletene plohe s brojnim razlikama u pojedinostima konačne izvedbe.
U nedostatku vlastite duge, guste kose koja je potrebna za upletanje, od kraja 19. stoljeća, upotrebljavala se, od tuđe kose ispletena velika pletenica koja bi se zakvačila na glavu. Dodatni ukras činilo bi svježe ili umjetno cvijeće, ili zlatni novac. Pretpostavlja se da su ovakvi oblici frizura element rimske kulturne baštine, na što upućuju likovi careva otisnuti na kovanom novcu iz razdoblja kasnog Rimskog Carstva, kad je Panonija činila njegov sastavni dio.

U podravskom dijelu Baranje djevojčicama se povrh spletene kose stavljalo povjesmo crvene vune (upletač) koje se na zatiljku stezalo i spušta lo slobodno niz leđa. Oko čela, ispod upletača, stavljao se obruč omotan crnom vunom, a povrh njega cvjetni vjenčić. U slučaju smrti u obitelji, vjenčić se skidao. Prelazak u krug udavača obilježavao se zamjenom vjenčića, većim trokutastim vijencem, s prednje strane ukrašenim raznobojnim zrnjem, listovima srebrnog papira i ružama od tekstila.

U središnjoj bi Hrvatskoj djevojka za svečane prigode stavljanjem neke vrste dijadema (parta) ušla u krug udavača. Jedan tip predstavlja inačica parte koja se kao kruna bez tjemena stavljala na glavu. Bila bi izrađena od kružne tvrde podloge presvučene crvenim suknom, s vanjske strane bogato ukrašena prišivenim perlicama i zrncima koralja. Na stražnjem bi je dijelu resile svilene brokatne vrpce koje su na leđima prekrivale kosu spletenu u jednu pletenicu. Dodavanjem umjetnoga cvijeća na tjeme dobivala bi se svadbena kruna. Drugu inačicu parte čini mekana uska vrpca gusto našivena staklenim zrnjem. Stavljala se na kosu od uha do uha i prekrivala pletenice spletene straga i dignute oko glave. Ovakav način češljanja bio je uobičajen u zapadnom dijelu središnje Hrvatske – u Pokuplju i među starosjediocima Žumberka.

U Pokuplju su se oglavlja udanih žena razlikovala gotovo od sela do sela. Karaktareistično je rogato oglavlje čiji bi se oblik dobivao umetanjem podložaka. Kao jedan od primjera može poslužiti dvorogo oglavlje u selu Jamnici.
Nakon skidanja svadbenog vijenca pletenice su se ušivale na kruti četverokraki stalak izrađen od šibe, slame ili žice, omotan platnom. Zatim se na kosu s podloškom stavljala donja kapica od crvene ili šarene tkanine za mlađe i bijele za starije žene. U tako složen u oglavlju obavljale su svakidašnje poslove. Za različite prigode preko donje su kapice stavljale trokutasti rubac (paculica), gusto izvezen ili otkan geometrijskim šarama. Na krajevima su simetrično prišivalečetiri kružna privjeska izvedena čipkom na batiće. Konačno oblikovanje davalo je formu dvoroga, a dopunjavalo se ukrasnim trakama i privjescima s raznobojnim staklenim biserjem. Za izlazak, mlade bi žene preko paculice prebacile prozirni rubac, a starije bijeli, svezani ispod brade. Ovakva stilizacija oglavlja i način stavljanja na glavu odgovara kasnogotičkim pokrivalima ženske glave.

Tipološki vrlo srodno jamničkom oglavlju jest povezivanje glave žena udaljene podravske Baranje, ali drukčijeg pribora i nazivlja. U ostalim krajevima središnje i nizinske Hrvatske susreće se ne izbroj iv niz pokrivala s lokalnim osobinama. U Slavoniji je najčešće svečano oglavlje bila crna svilena marama ispunjena zlatnim, srebrnim ili svilenim vezom koja je sasvim pokrivala donju kapicu. Osobitim slaganjem i povezivanjem dobivao se oblik kapice.

U dijelu središnje Hrvatske – Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Posavini, slika je ponešto drukčija. Najčešće je djevojačke češljanje bila jedna pletenica spuštena niz leđa. U udanih žena, iako su zadržani arhaični podlošci za kosu, napuštanje tabuiteta kose i talijanski korijeni riječi poculica (kapica), peča (rubac), upućuju na renesansne utjecaje. Pletenice skupljene na zatiljku prekrivale su se manjim ili većim vezenim ili otkanim kapicama, često obrubljenim kukičanom ili čipkom na batiće. Preko
glave s kapicama kao veo prebacivale su se marame-peče.
Najveći domet u izradi, vrstama i načinima povezivanja
peča, posavske su peče.

Dinarsko kulturno područje pruža nešto ujednačeniju sliku. Spletanje dviju pletenica različito složenih, djevojačke crvene kape i kvadratni ili pravokutni prevjesi prostiru se od Žumberka na sjeveru do Konavala na jugu. Koliko je oblikovanje frizure i pokrivanje glave upućivalo na nacionalnu i vjersku pripadnost najočitije se moglo vidjeti na primjeru Žumberka. Za razliku od prije spomenutoga panonskog obrasca opreme glave starosjedilaca, katolikinja, susjedama grkokatolikinjama svojstven je dinarski obrazac. Djevojke bi isplele po jednu pletenicu sa svake strane ušiju, a potom ih skupile u jednu spuštenu niz leđa. Kraj pletenice ukrašavao se kiticom od kovanog novca, kauri-školjkama ili staklenim zrncima. U svečanim prigodama djevojačke obilježje činila je crvena kapa nošena na sredini glave.

Izrađivana je od crvenog sukna, ravnog ili kalotastog dna, ukrašava na vunenim vezom, šljokicama, srebrnim novćićima, s obveznom kitom srebrnih niti na vrhu. Udajom, kosa se plela u dvije pletenice spuštene niz prsa, dok bi ih starije žene savile prema gore i trakama vezale na šij i. Tako spletena kosa prekrivala bi se pravokutnim prevjesom (premetača). Prema ukrasu na užim stranama raspoznavala
bi se mlađa od starije žene. Jedna od inačica ovog tipa opreme glave primjer je Vrlike u dalmatinskom zaleđu.
Djevojčice, kao i djevojke do udaje, prekrižile bi pletenice do pola vrata te ih podigle do ušiju i vezale uzicom na tjemenu. Na tako opletenu kosu djevojke su stavljale izvezenu, novčićima okićenu crvenu kapu preko čela. Stasale za udaju, djevojke bi prebacile bijelu dijagonalno presavijenu mara-
mu preko kapice, a zataknuto paunovo pero bilo je znak da je zaručena. Udana je žena kosu plela nad ušima i polagala ih ukrižene nisko nad čelom. Na tjeme se stavljao podložak koji je davao uglati oblik nakon što bi se preko njega prebacila bijela marama. Značajke dinarskog obrasca prisutne su i na jugu, u Konavlima. I djevojke i žene na zatiljku bi dvaput prebaci le jednu pletenicu preko druge, a krajeve ovile oko glave. Svečana djevojačka crvena kapa ukrašavala se zlatnom srmom uz obod. Ako bi se preko nje prebacila marama složena u sitne nabore (ubručić), bio je to znak da je poodmakle dobi. Udane su žene, umjesto kapice, svakodnevno stavljale omanji bijeli rubac podignut sprijeda i svezan na zatiljku. Poviše njega stavljao se spomenuti naborani ubručić ili vrlo uškrobljena bijela marama s uzdignutim krajevima, kao krilima.

U primorskoj Hrvatskoj nije bilo većih statusnih razlika. Gotovo u pravilu, pletenice su se kao vijenac ornatale oko glave, kako je to bio običaj u cijelom Sredozemlju.
Djevojke bi jedino upletale crvene ili bijele vrpce u pletenice. Većih je razlika bilo u lokalnim vrstama i načinima pokrivanja. U Istri, najsjevernijem dijelu Jadrana, djevojke i žene pokrivale su kosu manjim rupcem (facol) presloženim u trokut i svezanim na zatiljku. Ukrašavao se bijelim vezom i visećom kiticom. Na otoku Krku, glave su se pokrivale dužim uskim, četverostruko složenim povojem (rub) koji se na najrazličitije načine ovijao oko glave. Djevojački se bijeli rub ukrašavao vrpcama s raznobojnim svilenim kiticama, smeđi je označavao veliku, a žuti manju žalost.

Na Pagu je uz starinsko svečano ruho nošena bijela pravokutna marama, čij i su se krajevi nad čelom prebacivali jedan preko drugoga, a učvršćivala se ukrasnim iglama. Pri kra- jevima užih stranica redovno se ukrašavala prugom šivene čipke (paški teg), a na krajeve prišivala ćipka na batiće.

Pedesetih godina 20. stoljeća Paškinje su svoju pokrivacu uškrobile i time odredile kruti,trokutasti oblik kakav je danas poznat. Na Korčuli je bilo uobičajeno nošenje slamnatih šeširića, a na Pelješcu obilato ukrašenih nojevim perjem. Iz ove ujednačene slike iskače otok Mljet na kojem su udane žene pokrivale kosu bijelom kapicom (škufija) pod kojom se ušivao mekani umetak. Sprijeda je ukrašavana
crvenim, za udovice crnim vezom, a straga čipkom. Za izlazak bi prebacivale bijeli rubac ukrašen svilenim kita ma u bojama određenima prema svojem staležu. U priobalnom području, oko Splita, Trogira, uobičajen ženski prevjes je bila čipkasta marama slobodno puštenih krajeva, prićvršćiyana ukrasnim filigranskim iglama.

Tradicijski način opremanja glave, kao i ostali dijelovi odjeće, napuštao se i mijenjao osobito u međuratnom razdoblju, a potkraj 2. svjetskog rata uglavnom je potpuno nestao. No, tragove nekadašnjih zakonitosti u opremi glave susrećemo i danas. Žene sa sela zadržale su pokrivanje glave maramom što ih statusno jasno razdvaja od građanki.

Drugu razinu tradicije čine brojna folklorna društva koja svojim scenskim nastupima, pjesmom, plesom i nošnjama, čija su oglavlja sastavni dio, nastoje sačuvati dio prošlosti i identiteta.

ulomak iz knjige “Hrvatska Tradicijska kultura”