Geografsko-pejzažna obilježja

Brijuni

Duž zapadnoistarske obale ima nekoliko skupina manjih otoka. Najzanimljivija i najrazvedenija među njima svakako je skupina od četrnaest Brionskih (Brijunskih) otoka sjeverozapadno od Pule. Njihova ukupna površina je 7,3 km”. Najveći dio te površine – oko tri četvrtine – pripada samo jednom otoku – Velikom (Velom) Brionu. Granice Nacionalnog parka obuhvatile su i okolno more, tako da je njegova ukupna površina 36,3 km”, a nacionalnim parkom proglašen je 1983. godine.

Veliki Brion, Mali Brion, Vanga, Jerolim, Kozada (Kotež), Gaz, Vrsar, Madona (pusti), Okrugljak (Obljak), Grunj, Supin i Supinić, Sv. Marko

Geološki i geomorfološki Brioni su nastavak zapadne, »Crvene Istre-. Sudeći po dubini Fažanskog kanala (12 m), Brioni su još »nedavno« – do prije desetak tisuća godina bili sastavni dio Istre. To znači da su otoci izgrađeni od horizontalnih ili tek malo nagnutih slojeva vapnenca kredne starosti, na kojemu je mjestimično razmjerno debeli sloj karbonatnog smeđeg tla ili crvenice (otud i naziv »Crvena Istra«).

Dizanje morske razine u posljednjih nekoliko tisuća godina (otapanje leda) dalo je konačan oblik brionskim obalama i učinilo ih vrlo razvedenima. Dužina obalne linije svih otoka iznosi čak 46,4 km. Najrazvedeniji su Veliki Brion (26,6 km), Mali Brion (8,2 km) i Vanga (3 km). Obale su uglavnom niske i kamenite, ali, s obzirom na horizontalnu slojevitost, pristupačne. U ponekim uvalama ima mjestimično Šljunka i pijeska (Verige, Kozlac, Javorika, Dobrika, Vanga i dr.).

Brijuni

Klimatski, Brioni su dakako dio sjevernog Sredozemlja i nose obilježja zapadnoistarske obale. Srednja godišnja temperatura je 13,9°C, srednja temperatura najhladnijeg mjeseca (siječnja) iznosi 5,9°C, srednja temperatura najtoplijeg mjeseca 23,2°C. Prosječna godišnja količina oborina ovdje je 817 mm. Snijeg je rijetkost. Kao određenu specifičnost zapadnoistarske obale, pa time i Briona, možemo spomenuti razmjerno visoke vrijednosti zračne vlažnosti: prosječna relativna vlažnost na Brionima je 76%, a nijedan mjesec nije ispod 70%. S obzirom na ljetne suše te vrijednosti imaju veliku važnost za vegetacijsku sliku ovoga dijela naše obale. I upravo je vegetacijska komponenta krajolika ta koja Brione čini specifičnim i dodatno vrijednim u pejzažnim relacijama našeg priobalja. Ili, da budemo precizniji, na Velikom Brionu ostvaren je izuzetno sretan sklad prirodnih i antropogenih elemenata u cjelokupnoj pejzažnoj slici. Zauzimanjem nekadašnjih poljoprivrednih površina i krčenjem dijela šumskih površina i njihovim pretvaranjem u pejzažne parkove s prostranim otvorenim travnjacima stvoren je izuzetan krajolik, sasvim neuobičajen na Jadranu. Bogata kulturna baština (osobito iz antičkog razdoblja), te memorijalno značenje vezano za ime i rad Josipa Broza Tita, bili su jednako važni razlozi za proglašenje ovog nacionalnog parka, a obuhvaćanjem i gotovo 30 km” okolnog mora ispunjeni su kriteriji predviđeni za ovu kategoriju zaštite prirode.
Prvi akt o zaštiti, kojim su još 1948. god. Brioni proglašeni -“prirodnom rijetkošću”, obuhvatio je samo otoke.

Autohtoni biljni svijet

Glavnina flornih elemenata na otocima ima prava mediteranska obilježja. Submediteranske vrste su kudikamo manje zastupljene i brojem i površinom najveće površine su pod makijom – 261 ha. Travnjaci pokrivaju 124 ha, parkovi 118 ha, šume hrasta crnike (Ouercus ilex) 68 ha šume crnike i lovora (Laurus nobilis) 48 ha, a kulture četinara (uzgoj ene) 18 h;)SVi manji otoci su gotovo isključivo pod makijom (degradirane šume hrasta crnike), tako da se ostale navedene kategorije uglavnom odnose na Veliki Brion.

Zajednicu šume crnike (Orno-Quercetum ilicis), u svom tipičnom sastavu (bez utjecaja divljači) nalazimo na nekoliko mjesta na Velikom Brionu, a ponešto i naMalom Brionu. Najljepša takva površina je istočno od Bijele vile (ograđeno). Uz crniku ovdje je najčešća zelenika (Phillyrea latifolia), zatim planika (Arbutus unedo), smrdljika (Pistacia terebinthus), tršlja (Pistacia lentiscus), lemprika (Viburnumtin us), mirta (Myrtus communis) i veliki vrijes (Erica arborea). Tu šumu čine gotovo neprohodnom povijuše: tetivika (Smilaa: aspera), skrobut (Clematisjlamula), sparožina (Asparagus acutifolius), božje drvce (Lonicera implexa) i mediteranska divlja ruža (Rosa sempervirens).
Šume crnike s lovorom (Orno-Ouercetum ilicis laurosum) najzastupljenije su u istočnom dijelu Velikog Briona. Nigdje na našoj obali nema ovako cjelovitih površina s mješovitim sastojinama crnike i lovora, što je svakako jedna od zanimljivosti Briona. U donjoj etaži ove zajednice mjestimično još raste planika i zelenika. Taetaža je izložena utjecaju brojne divljači (jeleni i mufloni), pa će se ubuduće neke od tih površina zaštititi ogradom. Makiju nalazimo na svim otocima. Na manjim otocima je kompletna, sa svim već navedenim šumskim vrstama, a na Velikom Brionu je djelomično izmijenjena zbog utjecaja divljači. Uglavnom izostaju povijuše, koje divljač pase i brsti dok su mlade i bez trna. Najljepša makija, visoka do 8 m i gusta do neprozirnosti, očuvana je na poluotoku Penedi (Veliki Brion), Vangi, Madoni i Malom Brionu. Znalci tvrde da je tako reprezentativnih makijskih površina malo u Sredozemlju.

ulomak iz knjige “Nacionalni parkovi Hrvatske”